U nedjelju se na "Drosini" igra utakmica Istra 1961 – Hajduk. Prodano je skoro 6 tisuća ulaznica u pretprodaji, izvjesno je da će tribine biti popunjene. Atmosfera velikih nogometnih događanja i u Puli. Nešto što su starije generacije, u old school verziji nogometnih zbivanja 1960-70-tih okusili, a onda dugo godina sanjarili da se ponovi u novijoj eri, ne samo nogometa.

Prije par dana Anton Percan, u svojstvu člana Uprave kluba, delegiran od Grada, uz Fabija Ivinića i Melindu Kečan, ugostio je dio pripadnika raznih generacija pulskog nogometa. Lijepo je da se Istra 1961 kontinuirano prisjeća ljudi koji su nekoć bili ljubimci publike, zapaženi nogometni akteri, zbog kojih su se tisuće Puležana i Puležanki okupljali na gradskom stadionu ili u gradu na dočecima.

Druga vremena, drugi kriteriji, ali ne može se reći slabiji nogomet. Dapače, kvaliteta ondašnjih drugih jugoslavenskih liga bila je viša razina u odnosu na današnje prve lige širom novih država istog prostora.

Hajduk je u tim dekadama, poglavito 1970-tih dominirao u Jugoslaviji. Izrastao na temeljima omladinske momčadi koju je selekcionirao Tomislav Ivić, uz kojeg će tim sa Šurjakom, Jerkovićem, Buljanom, Rožićem, Peruzovićem, Đonijem, Holcerom, Hlevnjakom, Oblakom, Meškovićem i Žungulom osvojiti pet prvenstva i pet kupova. Nama je u Puli bila posebna jedna priča iz te generacijski blistave faze.

Za njih u Splitu je bio Bere, za nas u Puli i Štinjanu, Mićula. Za sve je bio i jest Berislav Poldrugovac, izvanredno krilo kojeg je Istra, zbog kroničnih financijskih kolapsa, morala prodati u Rijeku 1967. (Rosignoli i Maras u Maribor, on i Štemberga na Kantridu).

Tamo je Poldrugovac postao u 6 godina glavna vedeta, zbog kojeg su navijači Rijeke 1973. prosvjedovali pred upravnim prostorijama, razbijali prozore i zahtijevali da ga klub ne proda u Hajduk. No, i Rijeka je bila švorc, a Splićani su uplatili tada fantastičnih 30 milijuna dinara te poslali dva igrača, Matkovića i Mijača.

Za Mićulu su se otvorila vrata raja, jer htjela ga je struka (Branko Zebec, Tomislav Ivić) velike slave, za momčad koja će biti dominantna u Jugi. Poldrugovac je bio brz, dribler, igrač vica, tehnički sjajan, lako se bilo zaljubiti u njegove vještine. Miljan Miljanić ga je zvao u kamp mlade Jugoslavije, uz Mutibarića, Vukčevića, Mujkića, Ačimovića, Paunovića, Novaka, Đorđevića, Trifke Mihajlovića, a bio je i još jedan Puležan, Ivan Pržiklas.

Bio je Mićula 13 puta akter državne momčadi, dojmljiv toliko da ga je Miljanić nagovarao za prelazak u Crvenu Zvezdu. No, tada još igrač Istre, Poldrugovac je osjetio traume očeve smrti, potrebu da ostane bliži majci u Štinjanu, pa je na kraju otišao u obližnju Rijeku. I opet se nametnuo za najveću scenu, ali tada je opet spoznao i koliko je varljiv faktor poklapanja, bez kojeg sretnog dijela, ne možeš uspjeti. Ili možeš potonuti. Bio je desno krilo Hajduka, voljeli su ga Šurjak i društvo, navijači i uprava.

Zaradio je već puno, dobio stan, kupio tada luksuzni Citroen GS bijele boje s plavim bočnim trakama. Imao je 24 godine, odsluženu vojsku, obitelj, dakle i perspektivu 4 sezone u velikom Hajduku pa nastavak kroz veliki inozemni transfer sa 28. Inkasirati novac za sve generacije do kraja života. No, život i nogomet imali su drugu ideju. Potpisao je za Hajduk 22. veljače 1973.

Osam mjeseci kasnije, protiv Vojvodine u Novom Sadu, koju je vodio Vujadin Boškov, s leđa ga je pokosio Bošković. Pukla je Ahilova tetiva. U ondašnjim vremenima to je bio praktično kraj karijere. Dvije godine se mučio s oporavkom, ali bolovi i otekline bili su kronični. Upao je Slaviša Žungul, iskoristio prazninu i postao slavan golgeter. Mićula se vratio kući, pokušao je reaktiviranje u Istri, ali ozljeda je bila prevelika prepreka.

Kad razgovarate s kroničarima, navijačima, akterima velikih klubova, osjetit ćete privrženost "svojim" igračima i erama kojima su pripadali. Što su bile trofejnije, to su priče o momcima-ljubimcima bile emotivnije i subjektivnije. U Hajdukovom slučaju, dojam je, i danas njihov planet mjeri nogomet po toj generaciji iz 1970-tih godina. Sve poslije bilo je definirano kriterijem očekivanja po toj dekadi.

Ono vrijeme, kojem je pripadao kroz Hajduk i Mićula Poldrugovac, kao jedan od izabranih, je neponovljivo. Nema više takvih odnosa da bi se moglo dogoditi da jedna nadarena generacija "masovno" prijeđe u prvi tim i onda pohara seniorsku konkurenciju. Nema limita 28 godina za izlazak u inozemstvo.

Eto, u ovakvim situacijama, kada Splićani s emocijom evociraju tu generaciju, ili kada Zagrepčani slave onu iz 1967. koja je osvojila Kup velesajamskih gradova (preteča Kupa UEFA), ili onu iz 1982. koja je s Blaževićem postala prvak nakon 25 godina posta, prirodno dođe prisjećati se svojih "generacija" i njihovih dosega. U manjem gradu, manjoj nogometnoj zbilji, neusporedivo oskudnijih mogućnosti, isto se igra.

I lokalnom je življu niz emotivnih događanja. Nama je (kao) trofej bio ulaz u viši rang i potom ostanak u njemu. Generacija kojoj je pripadao Mićula, "utemeljena" je u Tehnomontu, pod palicom entuzijaste Ante Blaškovića, i uz pomoć Ibriksa i Martinovića. Rasli su tamo Sergio Scoria, Pržiklas, M. Cukon, dva Grpca, Šegota, Mekešinjac, Jehnić, Ghergheta, Grubelić, Homoki, potom Košara, Saša Dadić.

Kad se Tehnomont ugasio 1964. godine, tipično pulski jer više nije bilo novca iz firme za nogomet, većina je igrača otišla u Istru. Poldrugovac je debitirao sa 17 godina u momčadi gdje je kapetan bio nezaboravna ljudina, Đimi Giljanović s 34 godine! Malo se afirmirala priča o toj sezoni, 1965., kada je Istra u zapadnoj skupini druge jugoslavenske lige (bilo je samo dvije grupe) osvojila izvanredno peto mjesto.

U to vrijeme zapadnu skupinu su činili Maribor, Olimpija, Borac Banjaluka, Čelik, Sloboda Tuzla, Dinamo Vinkovci, Osijek, Famos, klubovi koje će Poldrugovac nekoliko godina kasnije, s Rijekom sretati u prvoj jugoslavenskoj ligi. Zašto taj domet nije imao dužan odjek u analima pulskog nogometa?

Vjerojatno zbog prije navedenog dojma da su "trofeji" bili ulazak u viši rang, a osobito eksploatirane teme kada se ispadalo. Ono između, sezone ostanka, bile su doživljene kao nešto gotovo sporedno.

Zbog mentaliteta Pule, a i Istre, gdje se oduvijek skromno doživljavalo svoje, a veličalo "velike klubove iz velikih gradova, i velike igrače", puno toga ostalo je bez dužnog odjeka. Pa i sama karijera i igračka moć Poldrugovca, koji je po svim pokazateljima bio veliki igrač u jugoslavenskim okvirima. Jedino što mu se nisu poklopile sretne zvijezde, nego ga je teška ozljeda izbacila s kolosijeka slave i bogatstva.

Bilo je niz igrača s ovog prostora koji su bili odlični u vrhunskim konkurencijama. Jedan od njih je i Mladen Cukon, iz te generacijske garde, koji je igrao za Rijeku i Dinamo, reprezentaciju. Jedan je Refik Kozić koji je postao reprezentativac Jugoslavije kroz Partizan. Jedan je mogao biti Rade Korać da je ostao u Dinamu, ili Igor Banjac da je ostao u Hajduku. Ili Branko Bubić da je ostao u Rijeci.

Rosignoli, Maras, Ružić, su bili na prvoligaškim razinama Juge ili SAD-a. Da su bili voljni otići iz Pule, Sergio Scoria i Nando Ghergeta isplivali bi također na površinu prve razine. No, Pula je u svojem limitu ulaganja u sport, manje urbane stvarnosti, kočila da se brojnim igračima poklope iskoraci. Kao što se dogodilo generacijama u samostalnoj Hrvatskoj.

Pula je paradoksalno i sa svojim brojnim vrlinama limitirala mnoge karijere, jer su se igrači jako teško odvažili na riskantan odlazak u veće sredine te život daleko od komfora Pule. I mentaliteta njenih ljudi. Ta pripadnost puležanštini, kao načinu života, nije javno razvikana, teatralno i svekoliko promovirana na sve strane. Taj se način jednostavno živi i međusobno prepoznaje.

Unatoč stalnim gunđanjima, kao dio temperamenta, Pula se voli i jako se teško ostavlja. Zato prorade memorije kada se vide na okupu Medak, Košara, Poldrugovac, Božić, Belli, Šugar, Ružić, Mingon, Spasić, Tomo Černjul, Jadreško, Simeunović, Sergio Scoria, Banjac, Keser, Eklić, V. Orlić, Jukopila (neki nisu stigli), koji su svaki na svoj način doprinijeli povijesti našeg nogometa.

Nije trofejan, ali ima svoju priču i snagu, jer govori o Puli, njenim stanovnicima, običajima, povijesti i razvoju kroz generacije, o našim dečkima koji su nam znali prirediti sjajne dane i emocije, barem neko vrijeme činiti da se osjećamo dijelom jakih. A kako ukazuje i priča o Poldrugovcu, imala je i svoje vedete za kojima su žudili najveći, i one kojima se nisu dogodila sretna poklapanja.

Danas? Pula je na nogometnoj karti Hrvatske dio jakih. Netko to ne shvaća, netko to ne priznaje jer je ono, biti kontra uvijek u điru pulske fjake. No, ovi momci, koji su nit poveznica prošlosti, i koji su doprinijeli razvoju nogometne Pule, najbolje znaju kakva je to razlika u statusu, uvjetima i perspektivi u odnosu na njihova vremena. Među inima u sposobnosti okupiti 8 tisuća ljudi na utakmici s Hajdukom.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada