Prošlog sam utorka iskoristio lijepo sunčano vrijeme i poslijepodne prošetao Lungomareom. Otkako je 1990-tih gradska uprava Igora Štokovića inicirala uređenje i to pod uobičajenim negativnim javnim kritiziranjima-opstrukcijama, dojam je da se na tom "drugom i drugačijem Korzu" malo toga promijenilo. Ne znam zašto, ali od 1980-tih na ovamo, u različitim fazama društvenih, političkih, ekonomskih i inih stvarnosti, uvijek se u Puli osjećala neka tenzija oko više-manje svega što se gradi, mijenja. I kao druga strana zvona, odjekivala bi negativna jeka onih koji gunđaju što se ništa ne gradi i ne mijenja.

Kad su u pitanju sportske tematike, pogotovo oko infrastrukture, onda su to bile u pravilu borbe za i protiv. Kroz desetljeća praćenja pulskih i istarskih realnosti, došao sam do uvjerenja da je upravo ta atmosfera kontinuiranog negativnog percipiranja sportskih tematika, doprinijela da velika sportska obitelj na poluotoku živi ispod standarda i manje uspješnih županija.

To ide uz onu priču kako Istrijan(k)e ne zanima baš sport, ili je možda bolje reći da nisu voljni zdušno raditi, trenirati i posvećivati se sportu. Desetljećima se slušaju i teze kako općenito u sportu najuspješniji bivaju oni koji su doslovno gladni, siromašni i kroz tu djelatnost traže spas ili izlaz iz životnih nedaća. Eto, u Istri kao svi žive super, pa zato sport ne hvata korijena i ne proizvodi "karakterne" sportaš(ic)e. I zato nema uspješnosti. U počecima profesionalnijeg praćenja tog pokreta, takvi su mi stereotipi djelovali skoro prihvatljivi. Samo u počecima. Imali smo ovdje neke pojedince koji su postali svjetski relevantne vedete. I kad bi spominjali Matu Parlova, onda bi u široj javnosti više puta čitao da je on iz Imotske krajine, pa je zato uspio. Kad bismo kontrirali tezom kako je od desete godine živio u Puli, kako je prve korake u boksu napravio u dvorani(ci) kod igrališta škole "Moša Pijade" (danas Centar), da ga je šampionom stvarao tandem dva Alda, Buršić uz asistenciju Banovca, uvijek se osjećala neka zadrška. Čemu? Vjerojatno i zato što je boks pojedinačni sport, pa se svaki uspjeh takve vrste tretirao individualnim izuzecima koji potvrđuju pravilo o limitiranosti ovdašnjeg sportskog življa.

U prekrasnom istarskom okruženju, gdje svatko tko dođe najviše se divi i uživa u onome što nam je priroda stvorila, nerijetko ostane zasjenjena istina da je Istra takvom (p)ostala zato što su i njeni ljudi radom, mentalitetom i poštivanjima doprinijeli. Valjda jesu, zar ne, ili je ovdašnjem življu neizbježan samo okvir "da su paežani kojima treba upravljati i nametnuti im se"? Slično bi se moglo kao zbilju prebaciti (povezati) sa sudbinom sportskog življa.

Naime, ako su Pula i Istra mogli odgojiti nisku svekolikih i međunarodno uspješnih sportaša, najviše u individualnom sportu, to znači da ovdje ljudi znaju to raditi. Ukoliko znate u pojedinačnom, zašto ne biste znali u kolektivnom sportu? Istina je da je u pojedinačnom jednostavnije, pogotovo ako postoji veliki talent i umješnost kluba, odnosno obitelji da stvori nužne materijalne uvjete. U kolektivnom sportu je sve teže, naravno. No, ne zato što ljudi možda nemaju dovoljno znanja, nego pretežno što nemaju materijalne i ine podrške okruženja. Zašto nemaju? Vjerojatno zato što jake financijske igrače u Istri, odnosno poslovne grupacije koje tu stvaraju ogromne profite, prije i iznad svega turističke, trgovačke i ine, ne zanimaju značajnija ulaganja u ovdašnji sport.

Nažalost, kada politička kasta nije zagrižena za tu zdravu djelatnost, onda je neminovno da će ona poslovna biti još manja. Takva gradnja sportskog doživljaja, ignoriranjem kroz povijest, doprinijela je marginalnom društvenom statusu sporta. I često negativne konotacije u i oko te djelatnosti služe onima koji time opravdavaju svoje nečinjenje i nezainteresiranost. Gdje god i promoviraju tezu kako "Istrijane to ne zanima", i "dobro žive da bi se trudili u napornom sportu".

U proteklim dekadama jedan od velikana nogometa kojeg sam možda najčešće sretao bio je Carlo Ancelotti. Imali smo intervjue kad je bio asistent talijanskom izborniku Sacchiju, pa trener Milana, pa Paris SG-a, Chelsea i potom Real Madrida. U rasponu od 30 godina danas 64-godišnji Carletto bio je i ostao, po svim promatračima, veliki gospodin. Temeljem dužeg praćenja i niza osobnih razgovora u raznim periodima, dopuštam si zaključiti da je Ancelotti jako dobar i jednostavan čovjek. Postao je jedan od najuspješnijih trenera u povijesti nogometa, slavan i jako bogat. No, njegovi bližnji, prijatelji iz djetinjstva, i ljudi iz egocentričnog svijeta nogometa, ponavljaju kako se nije promijenio kao osoba.

Rođen je u Reggiolu, malom mjestu u blizini Reggio Emilije (32) i Parme (45 km). Roditelji su mu bili poljoprivrednici, naporno su radili, ali obitelj je živjela vrlo pristojno. Carlo je od oca naslijedio ljubav za nogomet i u familiji (s bratom, sestrom, nećacima) jedino se on izdigao i postao profesionalni igrač. Od prvih dana u Romi pratio ga je, nerijetko i ironičan okvir "paežana". Ne samo zato što je iz obitelji zemljoradnika, nego i iz mjesta od devet tisuća ljudi i seoskog kluba. Volio je jesti oduvijek i opustiti se. To nije mijenjao niti kao profesionalni igrač, iako je imao granicu. Redu je bio naviknut u obitelji. Parma je u nogometu u to vrijeme bila provincija. Iz područja koje se smatralo lijepim i gospodarski snažnim. I smatralo se da zato što se "dobro se živi, zarađuje, jede i pije", nogometno ne može imati iskoraka.

Onda je klub Parmu preuzeo poslovni div Parmalat, prvo kao sponzor, a od 1990., nakon promocije u Serie A i kao vlasnik. U idućih desetak godina Parma će postati jedan od najuspješnijih talijanskih klubova, trofejan i u Europi. O tome bi detaljnije i strastvenije mogao zboriti pulski reper Hrvoje Levak Cannone. Veliki je navijač, nakon Istre, i kluba iz Parme. S prijateljima je odlazio na Sjever stadiona "Tardini", kao što navija s Demonima na Sjeveru "Drosine". Prije nekoliko dana sudjelovao je, kako mi je dokumentirao, u podcastu o Parmi s tamošnjim pratiteljima i navijačima. Simpatije koju brojni ovdašnji ljudi imaju ne samo za najveće kao Juventus, Milan, Inter, pa Romu, Lazio, nego i za klubove kao Parma, Atalanta, ukazuje na strast. Te simpatije zato se ne kose s osnovnom i domaćom privrženošću pulskom prvoligašu.

Navedeni primjer Ancelotti, Parma, društveno stanje i ekonomija, navijači, nije jedini koji ukazuje na predrasude. Parma je od provincije, uz podršku poslovnog društva, postala veliki klub. Kao što je krah te firme i posljedični pad kluba samo potvrdio važnost te podrške. Ancelotti je, kao i Arrigo Sacchi, iz tog okruženja postao jedan od najuspješnijih trenera (a bio je i odličan igrač) u povijesti. Parma je grad koji je tada imao oko 150 (danas 190) tisuća stanovnika i gdje se uvijek živjelo višim standardom. Dakle, u nekoj simboličnoj poveznici društvenog, ekonomskog i sportskog konteksta, dakako u proporcijama koje pripadaju Italiji i Hrvatskoj, to je jedan pokazatelj da je osnova uspješnosti nečega u pristupu i podršci (ili zanemarivanju) okruženja. Kad postoje temeljni uvjeti za rad, iskorak može uslijediti i u ekonomski jačim i standardom sretnijih regija. Djeca u toj regiji mogu napredovati do izvrsnosti na nacionalnom i međunarodnom nivou, kao i sva druga. Bitno je da okruženje razvija taj osjećaj poštovanja i podržavanja sporta, što samo generira strast koju natjecanje, bilo individualno bilo kolektivno, iziskuje.

Na Lungomareu, na stranu sve druge situacije (dozvole, zakoni, politička prepucavanja, sudovanja i nadjačavanja tko je ili nije u pravu), primjećuje se da igralište za NK Uljanik (i druge) dobiva na jasnim konturama. Ono će sportu, djeci i trenerima Uljanika donijeti samo dobro. Iz iskustava s turističkim neimarima prije sam uvjerenja da im igrališta podno smještaja gostiju, te prateća audio kulisa, samo smeta. Neovisno (i) od toga, igralište je spas za život jednog kluba, za rad stotina djece i budućih generacija igrača. Šetnja kraj zemljišta kod Fažane, gdje se upravo gradi sportski-nogometni kompleks, dodatno veseli da će mladost i društvo imati pristojne uvjete da Mladost i Fažana uopće bolje sportski funkcioniraju. Još jedno dobro.

Uskoro će izbori, a krenula je kampanja obećanja i obećanovića, koji će, po tradiciji i u ovom okruženju frazerski dotaknuti i sport tematizirajući "rekreaciju i zdrave navike". Puno će o sebi vršitelji dužnosti politike odati upravo u pristupu djelatnosti gdje se više mora davati, za korist društvenih napredovanja i dobrobit zajednice, a ne partikularne interese. To što sport u Puli i Istri nije boljeg statusa i standarda, upravo su krivi desetljećima prvo vršitelji dužnosti političara (vlasti), čast izuzecima, a onda i poslovično sebična poslovna zajednica, u kojoj rijetki osjećaju odgovornost da nešto društvu, u kojem obilato prikupljaju profite, vrate kroz sport. Takozvani obični, mladi i sportu privrženi ljudi, pored takvog pristupa ne zaslužuju da ih još predrasudama etiketiraju kao da su lijeni bonvivani, ili netalentirani, pa ih eto trud i odricanja u sportu ne zanimaju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast