PIŠE NENAD MARJANOVIĆ
Ordinacija dr. Frica: Trolovi rano lete
Ilustracija / Nenad Marjanović
Ne tako davno odletio nam je najveći istarski trol, rano, čak i prerano, otišao a sarmu prob'o nije. Trolovi rano lete jer nas je u ovoj našoj maloj regionalnoj postrojbi premalo da bismo dugo mogli djelovati, pogotovo anonimno. Kazao je netko pametan kako se isprani mozgovi najbrže i najbolje suše pored televizije, a ja bih dodao da se hrabrost najbolje oštri u anonimnom komentiranju po internetskim portalima i društvenim mrežama. Ti trolovi uživaju kad nekog anonimno izvrijeđaju i kad njihov kamen sa srca padne na nečiju tuđu glavu. Rasterete se, lakne mi, odahnu, dobiju moć, a moć je zarazna, ubija, gasi, gazi, moć je zajebana.
Nedavno je odletio i jedan politički trol koji se bavi ozbiljnom politikom, ozbiljnom je možda pretenciozno reći, lokalni gringo, utvara, kako bi rekao pokojni Ćiro, da je netko i nešto. Otišao je i on, sapleo se o mrežu, ne ribarsku, nego društvenu, a šta da se radi, takav je život sitnih ribica.
Redovno dobivam duhovite video klipove, a ovaj tjedan me oduševio jedan iz Crne Gore u kojem je novinar zaustavio jednog građanina i pitao ga je li ikada dao mito ili zna li možda koga da je dao mito. "Mene niko nije tražio, a znam jednog koji je dao", kaže. Novinar ga upita je li to prijavio, kaže mu anketirani, "toliko je bilo malo da mu je bilo neugodno, šta da ti rečem, jado, bila bi sramota da ga je prijavija". Zamislite, toliko je malo mita tražio da je čovjeku bilo neugodno to prijavljivati, ajde, svaka mu čast, ljudina, karakter.
U Puli se uvodi red, mene jedan potez posebno oduševio, a radi se da je nakon promijenjenog šahta na Fratarskom otoku, napravljen još jedan potez za pamćenje. "Pula Sport je, poučen prošlogodišnjim neugodnim iskustvom, kada je na Fratarskom bilo vandalizma i opijanja, a izazvan je i požar, odlučio poduzeti dodatne mjere opreza kako bi osigurali sigurnost svih učenika." Jednim potezom, pravim potezom na malom prostoru, dobili smo mir, sigurnost i dobro. "Skupinama mladih će po potrebi ukrcaj biti i onemogućen, pa samim time i pristup kampu", javili su medijima iz Pula Sporta.
Stvarno mi nije jasno zašto se slično ne postupa kada je u pitanju promet, nakon ovakvih rješenja samo po sebi nameću se rješenja za druge probleme, mada ih ovaj Grad gotovo i nema. Zabraniš, brale, pristup gradu već kod Vodnjana, kao klincima na brod, smanjit će se gužve, nervoza, ako može zabrana za Fratarski, onda može i za ulazak u Pulu.
I jedna dobronamjerna digresija: možda je kod zabrane organiziranog odlaska na Fratarski trebalo razmotriti neku varijantu duhovne zabave, neko mjesto i prostor gdje bi se mladi mogli duhovno relaksirati, da se nađe protumjera za opijanje i vandalizam. Ništa pretenciozno niti naročito tehnički zahtjevno…
Nema broda, nema ulaska u grad, nema problema. Kao i uvijek do sada, iz tjedna u tjedan hvalim dosege i dobre poteze gradske vlasti, znam da to mnogima smeta, no socijalna odgovornost svakoga od nas jedina je garancija da će Pula nastaviti ovim putem, bez obzira na podmetanja, žgambate, kacote, žberle, kopune u guzicu.
Otvoren je drugi "kikiriki" rotor u Puli. Nakon dva i pol mjeseca radova pušten je u promet kružni tok u obliku kikirikija, bravo, bravo, bravo. Odmah se vratim u mladost, semenke, kikiriki, bomboni, sport za zubi, ne zube nego za zubi, odzvanjalo je tada Gradskim stadionom, današnjom Drosinom. Toga više nema, ali nas ova vlast, današnja gradska uprava upozorava da se ne smijemo odricati vlastite tradicije, kulturološkog nasljeđa, pa makar se gradili spomenici kikirikiju. Ova vlast za razliku od IDS-ove zna koji je dio "kiki", a koji je dio "riki".
Ne kužim se baš previše u promet, nisam ekspert, ni blizu kao što sam jak u filozofiji, ali imam osjećaj da se napokon lako vozi kroz grad, da smo prohodni i da se taj problem sve manje ističe kao gradski problem. Meni, recimo, već mjesecima napominju da je problem buke, naročito zvukovi motora, velik problem našeg napaćenog grada. Kaže mi naš sugrađanin Hamdo, koji je većinu svog života proveo u Lukavcu u Bosni i Hercegovini, da je buka motora nesnosna, da se po Puli voze moto-trke, da mi koji smo ovdje rođeni nismo svjesni tutnjave, urlikanja, zujanja, brujanja, kreštanja motocikala, bicikala s pomoćnim motorom, skutera… Ja se kao klinac sjećam "apeanaca", "petki" koje su pržile s marmitama, to je bio zvuk, to su bila vremena, odlazak na trke na Preluk, Tomos automatik, Pony Express, ma luda kuća.
Naravno da mi nećete zamjeriti što sam toliko sklon novoj vlasti, makar je i pitanje koliko je nova, ali moja sklonost je neupitna, smatram da im mi iz medija moramo biti vjetar u leđa. Moramo vjetriti u njihovom smjeru, dajući im snagu, nisam ja prevrtljiv, jednostavno vjetrovi čas pušu s jedne, čas s druge strane. Nemamo kao društvo dovoljno love za nauku, naučne eksperimente, sve potrošimo na političke eksperimente, naravno da ne mislim da smo u Puli izvrgnuti eksperimentu, štoviše, vjerujem da će nakon svega biti prostora i za naučne ekspertize.
Nauka se više puta nije iskazala, najbliže nam je vrijeme pandemije, iako smo od svega stalno prali ruke, ipak je došlo do epidemije. Kako je to moguće? Da se tako nešto dogodi u društvu u kojem nikada nitko nije loše izabrao, loše glasao, loše procijenio, sasvim je neobjašnjivo da mi budemo dio pandemije. Teatar apsurda, ništa nego teatar apsurda.
Što su avioni brži, to nam je duži put do aerodroma, budimo realni, koliko ste puta to primijetili, naravno, ako ste ikada letjeli, a trolovi rano lete, to sam već napisao. Ali dvaput mjeri, jednom sijeci. Mi nižemo toliko neuspjeha da je to pravi uspjeh, a jedino u čemu smo zaista dobri tome zamjeramo što je drugi ili treći u svijetu. Naravno da mislim na nogomet, ma koliko god to mnogima išlo na živce.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
