Ugodne situacije, susreti i događanja nerijetko se dogode slučajno i spontano. Prošlog utorka, na stadionu Veli Jože u Poreču, kup utakmica domaćeg Jadrana i Rovinja. Nekad, eh nekad, bili smo u tom vrlo lijepom gradu na nekoj drugoj adresi nogometa. Igralište pored silosa, preko puta autobusne stanice, bez staze, atmosfera nabrijana, teren uglavnom solidan i utakmice. Nije bilo tada Velog Jože 1970-ih godina, mislim da nije bilo niti igre na travnjacima Zelene lagune. No, kasnije ćemo se, veterani s kolegama iz Jadrana više puta okušati na uvijek dojmljivom travnjaku V. Jože. Fabac, Zović, Belička i ostali Porečani u toj jakoj veteranskoj grupi bili su uvijek okrenuti nadigravanju, fer i korektna utakmica, pivo i druženje, evociranje uspomena na one omladinske, i kasnije seniorske dane. Proletjelo. Na Velom Joži, pa na novom kampusu gore desno od lijepe dvorane Žatike, uz opciju više terena u Zelenoj laguni, uvjeti su drugi svijet u odnosu na stara vremena. Ide se naprijed, razvija se.

Poslije utakmice čujem glas i poziv na pivo tog, danas prosijedog, gospodina. Raspoložen je Luciano Zgrablić, učinilo mi se nakon usporedbi s aktivnim mu nogometnim danima, kako je mirniji, cool. Gledao je sina kako igra za Rovinj, ali motrio na "žute" kao dio uprave kluba, koja se prije par godina okupila u sastavu bivših igrača. Među inima, Aldo Simonelli, Maurizio Uljanić, Nikola Brajković, Mladen Matošević, Zgrablić, Gržinić, Maks Radetić i drugi, Ecio Krizmanić kao stručni ideolog i maksimalno posvećen klubu. Kod te mlađe garde uvijek se sjetim Zokija Petrovića, jednog od onih talenata koji je s loptom mogao sve. Lijepo djeluje ta relativno nova rovinjska priča nogometa. I tamo se puno toga izgradilo, uz Valbrunu lijepi kampus, pomoćni teren s umjetnim travnjakom, još jedan pomoćni teren s prirodnom travom. Hrvatska je čest gost, u pripremi velikih natjecanja, u tom kampusu i prelijepom Rovinju. Uvijek je Rovigno imao neki poseban duh, i sjećam se da smo kao pioniri i juniori Istre rado igrali tamo, između ostalog jer je travnjak uvijek bio dobar. Kad je bila kiša igrali smo iza Valbrune, tada je još bila šljaka, ako me memorija dobro služi. Znalo je biti žešćih utakmica, Rovinježi su uvijek bili kompaktni i nabrijani, a imali su uvijek i svoje talente više razine.

Pričao sam o tome sa Zgrablićem, Matoševićem, pa Radetićem jr. i još nekim momcima iz rovinjskog kluba. Klapa su, vidi se, ali to je za Rovinježe standard života. Bili su uvijek homogeni, držali do svojeg načina života u Rovinju, to i danas rade u "starijim godinama".

Luciano Zgrablić izmakao je Istri i otišao 1994. u Marsoniju koja je tada bolje plaćala i imala jaču škvadru. Onda je prešao u Osijek, gdje je igrao i Kup UEFA, pa u prvoligaškom Suhopolju, da bi se konačno u 1999. godine našao, u tada, prvoligaškoj Istri. Zanimljivo, te je sezone iz Rovinja stigao Fausto Budicin, tada 18-godišnjak, kasnije na posudbu iz Dinama Saša Bjelanović, današnji sportski direktor Istre 1961. Otišao je aktualni trener Rijeke, Sergej Jakirović, koji je u Istru stigao iz Spartak Trnave, a Pulu je zamijenio za slovenski Korotan. I Dalibor Božac, danas trener u omladinskoj školi Istre 1961, prešao je u splitski Hajduk.

Zgrablić je bio fajter, libero kojeg je krasila hitrina, oštrina, ali i tehnička potkovanost. Zato su ga i odveli prvoligaški klubovi, gdje je opravdao transfere. O Zgrabliću su mi kolege iz tih slavonskih sredina uvijek pričali s velikim respektom, a to se uostalom i prepoznavalo u dnevnim kronikama i izvještajima. Zgrablić je mršav i čini mi se još suhiji nego kad je igrao. Vidi se da malo koljena i zglobovi podsjećaju na terete igre. Ipak je i njemu 56. na vratu. Pričali smo, uz Matoševića (brzog) koji je također bio u Istri, kako se trude ostvariti uvjete da dečki u Rovinju mogu kvalitetno trenirati i natjecati se. U igri su za iskorak ovog svibnja i osiguranje ulaska u Treću ligu zapad. Priča mi Zgrablić o starim "trikovima" na regionalnim terenima, valjda se ništa ne može promijeniti ni 40-ak godina kasnije od naših igračkih dana u riječko-istarskoj dionici.

Rovinježi su mi još po nečemu bili uvijek dragi. Od pionirskih mi dana pamtim da su uvijek njihovi istaknutiji igrači dolazili u Istru. Posebno se sjećam Ivana Bolkovića, Natale Medaka, koji su u osmom desetljeću života i vitalni su. Medak zapravo djeluje sa 76 godina kao da bi još mogao igrati bez problema u veteranima. Bolkovića smo svi zvali Pele, jer je igrao na inteligenciju i tehniku. Oni su bili akteri one povijesne kvalifikacijske pobjede u dva dvoboja s BSK-om iz Slavonskog Broda kada se ušlo 1978. godine (posljednji put) u Drugu jugoslavensku ligu. Čak tri Rovinježa bilo je u startnoj postavi, uz njih sjajna desetka Romeo Pastrovicchio. Mala Istra, uz Kovačevića iz Labina, Šugara iz Medulina, uz Puležane Ostovića, Banjca,, nezaboravnog Smajlu, Galižanca Capollichia, i Ostovića. Tada je svježi naš sugrađanin postao Božić, koji je branio, kasnije su ušli Orlić i Novosađanin Letica.

Eh, tempi belli, tempi passati. Ti momci iz Rovinja imali su i kasnije nasljednike u dresu Istre, kao Precali, Modrušan, Krizmanić, Petrović i drugi. Pitao sam i za braću Venier, Privilegia, Gata i druge dečke, pardon danas starije momke, s kojima smo dijelili nogometnu strast, mlade i ponešto veteranske godine.

To ugodno popodne u Poreču sam još vidio i domaće dečke s prošlosti u Istri, Igora Žikovića, Kepčiju. Sjetih se i nekad ljubimca pulskih gledatelja, Fatorića.

Jedna od lijepih vrijednosti bavljenja sportom, u ovom slučaju nogometa, jest što se kroz omladinske kategorije u desetak godina upoznaš s mnoštvo njih iz cijele Istre i ta poznanstva ostaju zauvijek. Što vrijeme više ide zapravo ih se sve češće i radije prisjećamo. Tako mi zna kazati Sandi Dobrić, koji je jedan od onih koji u Pulu stigao iz labinskog bazena, a danas se kao predsjednik bori za napredak Rudara. Nedavno sam svrati i u Pazin, gdje sam nakon dugo vremena vidio i Klaudija Zgrablića, nekoć "Gatussa" Pazinke i Istre.

Nogomet nije samo utakmica, gol, strastveno nadmetanje, to je i način života, kroz koji se dio obogaćujete pozitivnim iskustvima i vrijednostima, nauči se suočiti s nedaćama, tugama i porazima. Dobri odnosi, pozitive, su najvrjedniji. Da, i mi iz Pule volimo nogomet, naš nogomet. Uvijek su nam nešto predbacivali za naš nogomet, često nažalost s pravom isticali neuspješnost i nemoć napredovanja. I kad bi se pulski nogomet dignuo, uglavnom su se sa strane, s viših i nižih razina, uspješnih i moćnijih, ali nerijetko i manje uspješnih trudili osporavati ga i pripomoći da posrne.

Nekako se osjećalo da svi žale "ove iz Pule" i često bi se slušalo priču da grad i Istra zaslužuju više, da je to okruženje koje može i mora jednom u Europu, jer svima je lijepo doći u Pulu, lijep stadion, pristojni ljudi, nema pritiska, svi se osjećaju kao kod kuće. U posljednje vrijeme čini se da se mijenja taj osjećaj. Postali su "ovi iz Pule" kažu, plačljivci, samo se bune, obahatili se jer bi Europu, a trebalo bi biti sretni da nisu deveti, ili ispali. Čini mi se da Pula više nije simpatična. Možda je to dobar znak, upravo za to, napredak. Je li problem da Pula želi više i osjeća da može? Zašto ljudi iz Pule nisu doživljeni kao oni koji su zaslužili bolji tretman, zar zato jer su iz "uvijek one male Pule"?

Vremena se mijenjaju u svemu, možda će i u nogometu. U Puli već u tome uživaju, sretni što uopće mogu o tome napokon realno razmišljati, jer gledaju dobar nogomet i nazire se klubom sa smislom.

Ljude (barem) u Puli ne može se preveslati. Vraćaju se na tribinu i djeluju zadovoljno kako su to odavno htjeli. Još od onih vremena. Kako god završila sezona, Istri 1961 i svim gledateljima na Drosini te simpatizerima u okruženju i širom Istre, palac gore. Zasluženo.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Svako dobro neimarima sporta
• Napokon, Perković, kao uno di noi