Igra se turnir "Moja ulica, moja ekipa". I kao svaki put otkako je, prije više od četrdeset godina (p)ostao gradska prosinačka priča, asocira na ozračje blagdana. I nadanja da će pozitive iz tekuće biti odrednica i iduće godine. Pogled unatrag snaži tu nadu. Eto primjer i baš taj futsal i mali nogomet, koji je Puli podario zvjezdane trenutke, ligu prvaka, odmjeravanje s Barcelonom.

Na velikom terenu, ukupno gledano Istra 1961 imala je uspješnu godinu. Prvo s proljetnim ostankom, a onda s bitno uspješnijom rutom jeseni. I značajno povećanim povjerenjem okruženja, koje je u liku i djelu Saše Bjelanovića, bivšeg igrača (i) Istre, a sada sportskog direktora "zeleno-žutih", prepoznalo kvalitetno logičnije ideje nogometa u uredu, a s trenerom Gonzalom Garcijom porast uspješnosti ideje na terenu. Garnirano je to nedavnom prvom pobjedom nad Rijekom u njenom domu, što je za navijače velika satisfakcija, ali i pokazatelj rasta kluba. Uz nadu kako će proljeće 2023. biti na tom i još boljem pravcu, nogometno bih dodao drugačiju priču. Prvoligaši su profesionalci, sada i u Hrvatskoj praćeni prihodima TV prava, marketinga i transfera. Dakle, to je posao. I od njega društvo kroz doprinos proračunu lokalnih samouprava, ekonomiji i prestižu sredine ima povrate, a ne da samo troše resurse, kako naglašavaju oni koji ga ne vole. To je već neka druga tematika.

Tantalove muke

Ono što je važno istaknuti je da nogomet svoje temelje ima u amaterskoj bazi, koja doslovno čini 99,9% njegova habitusa. Jer u skupu 123 tisuće registriranih nogometaša i nogometašica, u ovom trenutku tek je 300-tinjak njih profesionalnog statusa.

U tom kontekstu treba odati priznanje svim onim entuzijastima koji u bazi, u ovom slučaju Puli i bližoj okolici (dakako i Istri), svakog dana vode borbe, uz Tantalove muke, da klubovi uopće prežive. Kao i amaterski pogoni u drugim sportovima, oduvijek su egzistirali na entuzijazmu sportskih neimara. Ljudi sa strašću za neki sport i njegov način života, koji zato žrtvuju slobodno vrijeme, često na štetu obitelji i radnih obveza, da bi doprinijeli društvenoj udruzi koja okuplja mase. Nema tu plaća, više nema ni pokrića troškova, najčešće je stanje minus na štetu amaterskog djelatnika. Iako će se uvriježeno, i krajnje nepravedno lamentirati kod dijela javnost kako "ne bi radili da od toga nemaju neke koristi", sam trend odlaska starijih generacija i deficita sportskih zanesenjaka dovoljno ukazuje kako je stvarnost nešto drugo.

Nakon fantastičnog dosega reprezentacije i emotivnog dočeka, kao još jednog izraza zajedništva mladih i starih, žena i muškaraca, djece i odraslih, društva u cjelini, upravo sve amaterske djelatnike (i) nogometa treba naglasiti u redu zasluga. Jer njihovim radom u kvartovima, gradu, selima i gradićima, u sredinama s više ili manje stanovništva, posljedično i baze mladih, stvara se veliki mozaik nogometa iz kojeg strši slika o Vatrenima. Ona je nužna da bi kod djece poticalo interes za sport. No, ne mogu svi u profesionalne klubove i postati Vatreni. Zato su važni amaterski, i zato su još važniji djelatnici koji u tom carstvu neimaštine okupljaju mlade i odgajaju ih. U vremenima 1970-80-tih imali smo tek par klubova s mladim kategorijama. U 2000-tima gotovo svaki klub pokrenuo je školu nogometa. To je masovnija baza iz koje se selekcioniraju oni za kvalitetnije momčadi. Što bolje rade u toj bazi, što je više djece, to je više mogućnosti da će se iznjedriti talenti za više razine.

Sportski zanesenjaci

Nemali je broj onih koji tu organizacijsku formu smatraju samo kao alat da se skupi nešto novaca od članarina. Točno je da roditelji uz to sufinanciraju odlaske na turnire i nabavku opreme. Realnosti ovog milenija bitno su drugačije nego u finišu prošlog stoljeća. Društvo potpuno drugačije funkcionira politički, ekonomski, društveno i komunikacijski. Među inima i zato je sportska djelatnost bitno prikraćena u dotacijama prošlih vremena. Dodatno su oskudice produbljene rastom troškova usluga te nemogućnosti da se kao nekoć živi na "dođem ti" (narudžbenice). To je u redu, ali navodim tek kao prilog težini amaterskog poslanja. Jer natjecanje (autobusi, suci, oprema, prehrana…) ne trpi odgode plaćanja. Ili se podmiruje račun ili se ne igra, a posljedično gubi smisao postojanja kluba. Slijedom toga klubovi koji okupljaju djecu nemaju alternative. Samo uz članarine i donacije mogu ispuniti minimalno nužan proračun da bi ispunili i društvenu misiju sportskog i inog odgajanja mladih.

Takva su funkcioniranja u svijetu već odavno uvriježena, i to čak revnije u bogatijim zemljama. Jer to žive kao ulaganje u zdravlje mladih i društva općenito. Jest zvuči kao fraza, ali je istina. Kad djeca idu u škole sporta, ona ne ulaze samo u proces sportskog/natjecateljskog odrastanja. Djeca se u klubovima odgajaju i u općem smislu, socijaliziraju se, uče se funkcioniranju u kolektivu, međusobnom pomaganju, svladavanju razočaranja zbog neuspjeha i vrednovanju ponašanja koja vode uspješnosti. Negdje bolje, drugdje manje, ali opet u svakoj toj školi okvir je pozitivnost bavljenja sportom i tinejdžerskog sazrijevanja. Tko je spreman odreći se takve mogućnosti (potrebe) za svoju (i svu) djecu, zbog nekakvog zastarjelog načela druge epohe, po koje "društvo mora skrbiti o mladosti i plaćati sportske aktivnosti".

Možda se jednog lijepog dana dogodi i takva čarobna stvarnost, ali do tada realnost života je da se amatersku sportsku priču i svu silu te mladosti pomaže koliko god se može, jer je to svima u interesu.

Nogometu je teško unatoč tome što je najmasovniji, najpopularniji. Troškovi su zbog strukture tog sporta (broj sudionika, infrastruktura, putovanja…) uvijek (proporcionalno statusu) veliki. Slijedom toga je još jednostavnije razumjeti koliko je teže ostalim sportovima i entuzijastima koji se o njima brinu. Svakodnevno se trse da članovima osiguraju kakve-takve uvjete djelovanja. U nekim prošlim vremenima, kada smo zanat pekli intenzivnije prateći amaterske sredine i natjecanja, i kada su mediji bili fokusirani na tu baznu granu sporta (i društva) upoznavalo se mnoštvo vrijednih sportskih zanesenjaka. Prisjetiti ih se i u ovom blagdanskom ozračju pozitive je i dužnost, jer bez njihova doprinosa misija brige o mladima kroz sport ne bi se ostvarivala. Neki spontano dođu u podsjećanju. Stolnoteniski đir bio je stalna akcija Franca Žirovnika. Sa hrvanja se pamte druženja s Josipom Cvetkom, Slavoljubom Boškovićem, Žarkom Šararom. Danijel Bošković je nakon aktivne karijere primjer kako se taj entuzijazam za sport prenaša na mlađe u obitelji. Na atletskim stazama nezaobilazan je bio Radovan Kirin. U iskoracima ženske odbojke sjećamo se još ere profesora Atilia Rakića, kasnije Borisa Brešćića, Branka Petrinčića. Na "stadionu malih sportova" Railić, Janošević i Koraca pisali su rukometne priče. Impresivne su seanse bile kod gurua biciklizma Eduarda Rajkovića, a kasnije su nasta(vi)li misije šampion Cvitko Bilić, a u novije vrijeme na tim tradicijama Siporexa Pula je iznjedrila i svjetski relevantnog suca i direktora najprestižnijih utrka Bruna Valčića.

U pravcu pozitive

U suradnji s jedriličarima autoritet je bio Ante Tonko Rasol, a posebno se prisjećam vrlo uspješnog natjecatelja i potom trenera Mojmila Zubana, između ostalog i osnivača NK Šijane. Josip Sever u košarci, Slavko Jereb u taekwon dou, Ilić(i) i Derosi u judu, Višković u borilačkim, ali i plivačkom sportu, Rojnić i Kolec u karateu, Buršić, Banovac i Pettener boksu, Verbanac i Marchi u uljanikovim sportskim sekcijama, Claudia Milotti u Centru podvodnih aktivnosti, Jerin, Tučić i Butorac u veslanju bili su dio motora sportskog života grada. Lijepa priča je i ona umjetnički dojmljivog, ali zahtjevnog sporta koturaljkaš(ic)a, čiji su simboli Nadia i Michael Weidlich. Belić, Crnobori, Nefat, Matošević, Mijandrušić, Hlušićka i drugi iz klubova i foruma. Mnoštvo onih koje nismo stigli spomenuti i svi zajedno bili su generatori zdrave sportske obitelji i misije omasovljenja, koje smo više ili manje sretali, ali su pripadali star(ij)oj gardi cijenjenih stručnjaka, zanesenjaka i neimara sporta. Oni su zaslužni da se kroz vrijeme pulski sport, unatoč svim oskudicama, prije svega konkretnije podrške Grada, održao na površini i dojmljivim razinama, te su stvarali tradiciju i kulturu pripadnosti.

U završnici zavidne sportske godine svima njima, ali i svim nasljednicima koje su zarazili virusom entuzijazma i posvećenosti sportu, odnosno onih koji osobito danas vode veliku bitku da održe klubove na dostojnoj razini, često prepušteni stihiji vremena i rastućoj rezignaciji društvenog okruženja, treba odati dužna priznanja što ne posustaju. Zato svima njima poželimo SVAKO DOBRO i da u 2023. godini imaju dovoljno, možda i nove energije da razvijaju sport i odgajaju našu mladost u željenom pravcu pozitive.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Napokon, Perković, kao uno di noi
• MetroPula: PULA IGRA, to je stvarnost