Dobrim dijelom naslonjeni na destruktivnu politiku s Pantovčaka, čijim preuzimanjem kompenziraju nedostatak znanja, ideja i inicijativa, oporbenjaci će, dakle, svojim glasom pokazati jesu li podržavanjem Ukrajinaca ipak na ispravnoj strani povijesti, svjesni da prije svega zbog Putina i sličnih diktatora živimo u Europi i svijetu nesigurne stvarnosti i katastrofične budućnosti. I to zbog čovjeka i politike koji nasiljem, masovnim ubojstvima, silovanjima i protjerivanjem Ukrajinaca pokušava(ju) doći do svog imperijalističkog cilja
Andrej Plenković (foto: Damir Krajac / Cropix) / Robert Frank
Kad se sve zbroji i oduzme, akceptiraju razlozi con i pro, prihvate ideološke, svjetonazorske, u svakom slučaju očekivane i logične političke razlike među njima, oporbeni saborski zastupnici krajem tjedna će na glasanju o hrvatskom prihvaćanju obveze instruktaže stotinjak ukrajinskih vojnika pokazati jesu li, prvo, jeftine, sitne, prodane duše, kojima je važnije nabiti ga premijeru Andreju Plenkoviću i tako odbaciti Vladin, odnosno i HDZ-ov prijedlog zbog formalno-birokratskih ili čisto politikantskih razloga, ili će, drugo, unatoč legitimnom nepodržavanju brojnih politika Vlade, što je njihovo demokratsko pravo, u ključnom pitanju ipak pokazati minimum morala, čovječnosti i empatije u znak solidarnosti s napadnutima i žrtvama agresije, što smo i sami bili prije tri desetljeća, i baš zato, u inat agresorima i teroristima, izglasati famoznu odluku o obuci te na taj način, na krajnje simboličnoj razini, podržati borbu ukrajinskog naroda protiv najvećeg recentnog svjetskog diktatora.
Dilema pred kojom će se oporbenjaci pronaći otvorit će nekoliko pitanja, a jedno je od njih je prepoznaju li ljudsku patnju i imaju li uopće osjećaj za pravednost. Ili je njihov kerozin mržnja i netrpeljivost prema Plenkoviću kojem, tko im je za to kriv, nisu ni do koljena, ali će zato, kad god i gdje mogu, minirati svaku odluku premijera koji je Hrvatsku u agresiji Rusije na Ukrajinu otpočetka civilizacijski svrstao na pravu stranu. Za razliku od, nažalost, čovjeka nespornog političkog talenta, predsjednika Zorana Milanovića, koji ga rasipa ručkovima s notornim Miloradom Dodikom, podržavanjem neofašističkog Viktora Orbana i relativizacijom Putinovog zločina u Ukrajini.
Dobrim dijelom naslonjeni na destruktivnu politiku s Pantovčaka, čijim preuzimanjem kompenziraju nedostatak znanja, ideja i inicijativa, oporbenjaci će, dakle, svojim glasom pokazati jesu li podržavanjem Ukrajinaca ipak na ispravnoj strani povijesti, svjesni da prije svega zbog Putina i sličnih diktatora živimo u Europi i svijetu nesigurne stvarnosti i katastrofične budućnosti.
I to zbog čovjeka i politike koji nasiljem, masovnim ubojstvima, silovanjima i protjerivanjem Ukrajinaca pokušava(ju) doći do svog imperijalističkog cilja u čemu tim silama zla - izvlačeći se na bezbroj idiotskih unutarnje-političkih tumačenja, potpuno hladni na tugu i bol Ukrajinaca koji žive u mraku i hladnoći - asistiraju oni saborski zastupnici koji će svoje ime uklesati na zid vječnog političkog srama samo zato jer su ograničeni svojim općim neznanjem i ridikuloznom stranačkom stegom, gdje ih se tretira idiotima bez svog stava. Oni su samo broj i glasat će kako naloži partijska mašinerija. No, neće im pomoći ni ponovni angažman američkog konzultanta Alexa Browna, jer od SDP-ove nikakve politike ili politike bez sadržaja, ne možeš napraviti ništa – de nihilo nihil.
Problem je oporbenjaka da slijepi pored zdravih očiju, no frustrirani nemogućnošću jačeg uzdrmavanja HDZ-a i Plenkovića unatoč brojnim uskočkim istragama i predmetima, ne žele ili, još gore, nisu u stanju vidjeti kako se stvara novi europsko-svjetski i vojno-politički poredak u kojem grbinovci, benčićevci, grmojevci, ne zauzimaju stranu zapadnoeuropskih demokracija. Njima je (jedino) važno (samo) jedno – biti protiv Plenkovića, što je uzak, uskogrudan, klaustrofobičan politički narativ zbog kojeg još dugo neće prijeći iz opozicijske u pozicijsku poziciju. To više što je u mandatu Plenkovića, premijera čiji su ministri prečesto glineni golubovi u niskom letu i na radaru istražnih organa, i unatoč tome opet napravljeno više nego što bi to bila u stanju aktualna oporba da joj netko pokloni vlast.
U Plenkovićevom je mandatu, realno, gradnjom Pelješkog mosta spojen hrvatski teritorij. Uvođenjem eura ojačat će monetarna i ekonomska snaga Hrvatske i postat ćemo, i po tom pitanju, dio Europske unije i zajedničkih vrijednosti.
Ulaskom u Schengen olakšava se kretanje građana, ubrzava promet i olakšava dolazak turista. Kreditni rejting Hrvatske je na povijesno dobrim razinama, krizu dočekujemo i više nego solidno spremni, stupanj razvijenosti zemlje po stanovniku od 2016. do danas podignut je sa 61 na 70 posto prosjeka EU-a. Hrvatska na (sve) izazove, zdravstvene ili vojne, odgovara brzo i efikasno: tijekom pandemije očuvano je 800 tisuća radnih mjesta, a povećava se proračun za obranu jer je stanje detanta sve više iza nas, zato se nabavljaju Rafali i Bradleyi.
Okolnosti se u svijetu, na polju politike, međunarodnih odnosa, ratova i novih saveza dramatično brzo mijenjaju, a Plenkovićeva je velika prednost prilagodljivost i anticipacija. Pomisao da bi Vladu RH u vremenima najvećih izazova mogao voditi netko iz plejade aktualne oporbe, dok su situacije na dnevnoj razini promjenjive kao cijene osnovnih namirnica u doba jugoslavenske hiperinflacije, ne samo da nasmijava nego i plaši.