Gdje smo ono stali. Dakle, u visokoj se, ali ne gustoj travi skrivalo jedno lice, kao da ga netko traži ili možda čak i progoni. A nigdje nikoga, pustoš, samo povjetarac golica prste, toliko da se oni trzaju, kao da sa živcima nešto nije u redu, no nije stvar u tome, samo povjetarac koji jedva da dodiruje kožu, kao da je miluje, i još nježnije od toga, kao da svila dodiruje dlačice, ali ne i kožu, toliko blago. I to lice u travi, prestravljeno, s grimasom tihog krika, kao na slici, potpuno nijemo, a puno boja. Nekako kao da je sve jedno s drugim u svađi, i to lice, i trava, i povjetarac, i prsti, i dlačice, i koža. Ništa se tu dalje nije zbivalo. Samo ta slika. Možda da je započela neka oluja, jer povjetarac zna potegnuti, zna se razgoropaditi, zna i potpuno utihnuti, ponekad i ostane takav kakav jest, ništa nije sigurno.

Dvojica ribiča

Valjalo je samo malo skrenuti pogled, možda čak i okrenuti glavu, ne previše, nikakav nagli pokret da ne bi bilo ozljeda. Kad tamo opet visoka trava, ali barem nema prestravljenog lica. Više je ljudi sjedilo u travi, neki su vjerojatno i ležali, nisu se baš svi vidjeli. I ciktali su od veselja, a nikakvog sadržaja, samo ciktanje, kao da ne znaju govoriti ili govore nekim svojim jezikom, siromašnim i jadnim. Sve mladi ljudi, barem oni koje se moglo vidjeti, oni koji su vjerojatno ležali možda i nisu bili mladi, jer mladi rijetko leže, oni pršte od energije poput vode u planinskoj rijeci, prozirne i brze. No znaju i mladi polijegati kad pretjeraju ili im je dosta ciktanja i malo odmore, pa nastave kao da im ciktanje nikada ne može dosaditi. Ništa se tu dalje nije zbivalo. S mladima je to tako, sve se kao nešto dešava, a zapravo ništa. I kao da će negdje krenuti, ali sve ostaje isto, neki sjede u visokoj travi, drugi valjda leže, ne vidi ih se, vjerojatno su tu.

I onda kad se još malo skrenuo pogled - tamo dvojica ribiča. Jedan je držao štap u ruci, drugi ga je zaboo u zemlju. Ne vidi se u što su bacili udice, jer ne vidi se rijeka, jezero, bara, lokva, ma ni kap vode, more sigurno nije. Valjda se nije vidjelo od visoke trave, koja nije gusta, ali opet skriva neke stvari, možda potok pun riba, bezbrižnih, gladnih, neke i halapljive, ali ne bi se reklo, jer ova dvojica nisu micali štapove. Ovaj što ga je držao u ruci kao da se uhvatio za banderu i ne mrda. Možda se malo zaleluja, blago, jedva primjetno, kao balerina kad stane na prste i tako stoji, dugo, poput kipa, ali ipak se vidi izbliza da se malo naginje. Onaj što je zaboo štap u zemlju prikradao se s leđa ovom što je držao štap u ruci, kao da bi se i on uhvatio za banderu. I uhvatio se. I onda su se obojica držala za jedan štap.

I više se ovaj što je držao štap u ruci nije blago lelujao, nego kao da je oluja, pa je izgledalo i da će ga otpuhati, a onaj što ja zaboo štap u zemlju držao se za štap ovoga što ga je držao u ruci ukoso, kao da će svakog trena pasti i da ga jedino ta bandera drži da ne ljosne i da ne razbije taj svoj veliki nos koji je stršao iz tijela kao da želi negdje pobjeći, a nema kud, jer sve je uokolo nepoznato i nesigurno. Ovaj što je držao štap u ruci uspio se oteti onome što je zaboo štap u zemlju i svojim je štapom lupao po glavi onog drugog. I sve se odjednom razbistrilo. Nije više bilo ni bandere ni lelujanja, samo štap koji se razbija o glavu onoga što je svoj štap zaboo u zemlju.

A onaj što je zaboo štap u zemlju sada se uhvatio za svoj štap pa je njega izvadio iz zemlje i zamahnuo prema ovome što je držao štap u ruci dok ga nije razbio. Ali nije previše mahao. Jer štap mu je odmah puknuo pa ga je bacio negdje ispred sebe, valjda u neku vodu, ako je uopće bilo vode. I onda su obojica stala, kao ukopana, kao da se slika zamrznula pa valja popraviti antenu na krovu, ali nitko neće gore, jer visoko je, a ni krova zapravo nema, nego iznad njih vedro nebo, noć, zvijezde trepere i hladno je, pa su se pokrili dekama i svi gledaju u taj ekran na kojem se zamrznula slika i čekaju da se to riješi samo od sebe. Ništa se tu dalje nije zbivalo. Ni kad se malo skrenuo pogled pa se opet vratio.

Nova bandera

Zato je valjalo opet skrenuti pogled. I opet to lice koje se skriva kao da ga netko traži ili možda čak i progoni. Ali više nije bilo na istom mjestu. Ili se od skretanja pogleda to tako činilo. Bez obzira na to, ništa se tu dalje nije zbivalo. Pa opet mladi, pa opet ribiči, pa opet lice. I sve tako ukrug. A onda iznenada kao da se nešto previdjelo. Opet lice, mladi, ribiči, pa lice, mladi… U visokoj se travi između mladih i ribiča naziralo tijelo, golo. Muško ili žensko, mlado ili staro, nejasno, ali golo. I svi su zafućkali. I lice, i mladi, i ribiči, svi su fućkali. Tijelo je lelujalo poput visoke trave, zajedno s njom. I fućkalo se. A tijelo nije moglo biti golje, ni gaćica, ni majice, ništa, i opet se ne vidi je li muško ili žensko, mlado ili staro. Ali svejedno se fućkalo. Jer ipak je golo to tijelo. I gledali su oni to tijelo, naginjali se kao što se ono naginjalo, i lice se krivilo, i mladi su se klatili na stražnjicama, i ribiči su pronašli novu banderu pa se s njom pomicali naprijed nazad. Ništa se tu dalje nije zbivalo.

Povezane vijesti

• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo
• 1001 NEDJELJA Nekulturni je gost skrivao usta rukavom prevelikog kaputa i pljuckao kao da iz sebe želi izbaciti uroke ili nekog vraga poput raka pluća
• Starci su popadali po podu od smijeha, kao plodovi murvi, ljepljivo im nešto curi iz usta, valjda ljepilo za zubne proteze