IVICA BULJAN: Kritika je često sklona interpretaciji teksta predstave, a ne dramskog teksta

Posljednji Doručak s autorom na 26. Sa(n)jmu - Ivica Buljan i Aljoša Pužar (Snimio Dejan Štifanić)

O svome odrastanju, poimanju kazališta, raznim principima koncipiranja kazališne misli i drugome govorio je Ivica Buljan tijekom jučerašnjeg posljednjeg Doručka s autorom na 26. Sajmu knjige u Istri, a voditelj je bio Aljoša Pužar.

Kazao je da ga je dalmatinski ambijent uvelike odredio, prisjetio se opisa dalmatinskih krajeva u djelima Dinka Šimunovića, ali i same ambivalentnosti tih geografskih areala. Spomenuo je Alku kao kazališno-političku formu, ali i druge običaje spojene s tradicijom, kulturom, odnosno spoj prirode i kulture.

Važna je širina pogleda

Premda je najpoznatiji kao režiser, diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Radio je kao kazališni kritičar, a tek se potom okrenuo režiji, što je postala njegove profesija.

Na upit kako se postaje kazališni kritičar, koju širinu treba pri tome imati, kazao je da to svakako određuje i koliko se toga pogledalo, barem što se tiče stvaranja širine pogleda na kazališni svijet, te kako je zahvaljujući svojim profesorima s komparatistike i francuskog došao do puno širih pogleda na književnost, pa time i na teatar. Vrhunskim se kritičarom, veli Buljan, postaje, ako se ima veliku mogućnost odabira, a prisjetio se pri tome i velikih kazališnih kritičara, čije je osvrte uživao čitati i od kojih je puno naučio. Naglasio je da je kritika često sklona interpretaciji teksta predstave, a ne dramskog teksta, poistovjetivši te dvije stvari koje su u biti različite. Rekao je i da bi se kazalište danas trebalo maknuti od hermeneutičke škole.

Bilo je govora i o odnosu prema tekstu općenito, kao i prema kazališnom tekstu, a Buljan se prisjetio kako im je profesor na predavanjima francuske književnosti između ostalog govorio i o Krleži, na komparativan način dotičući se tako brojnih tema. Rekao je za sebe da je često bio u svojevrsnom slalomu između dviju različitih percepcija kazališta, te kako je po mnogočemu Vito Taufer promijenio kazališne poglede.

Ljubav prema tekstu

Naglasio je da njemačka didaktička škola ima kao centar svega smisao, a francuska škola samu ljubav prema tekstu. Premda nije studirao režiju, kazalište je njegov svijet, a prisjećao se i kako su ga na početku bavljenja režijom svi pitali "kako to da režiraš, a nisi režiser".

Govorio je i kako radi s glumcima, o glumačkim vježbama, radu s ekspresijom glasa, te kako je nerijetko golo tijelo na sceni izazov ljepote, ali i skandala.

- Nikada nisam rekao nekom glumcu ili glumici da se mora skinuti, do toga oni sami dolaze kroz razgovor o predstavi i načinu interpretacije lika, naglasio je Buljan uz misao da govoreći o današnjem svijetu i o tome što smo sve prošli, razloga za optimizam uvijek ima.