Elvir Tominić u dvorani Gradske knjižnice i čitaonice Pula danas u 18 sati predstavit će svoju novu knjigu "Inspirirano stvarnim događajima". O knjizi će govoriti s prof. dr. sc. Ivanom Jurkovićem, a posebni gosti su Mješoviti pjevački zbor Encijan SKD-a Pula Istra.

Podvojeni osjećaji

"Inspirirano stvarnim događajima" je Vaša priča koja je najviše pulska.

- Nakon što sam završio "Pulsku trilogiju" bio sam zasićen Pulom i rekao sam samom sebi da više neću ni jedan roman smjestiti na ulice tog grada. I tako je i bilo. Sljedeći roman "Lice" je smješten u neki fiktivni hrvatski grad, dok su "Magdalena" i "Homo erectus" smješteni u Zagreb.

Razlog zašto je novi roman smješten u moj rodni grad jest to što je to zapravo prva prozna priča koju sam sebi posložio u glavi još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i koja je desetljećima strpljivo čekala da bude ostvarena. Još tada sam odlučio da ću jednoga dana napisati priču o dva prijatelja koja su iz Pule i koja autostopom putuju Istrom.

Sjećam se da sam pročitao antologijski roman "Na putu" Jacka Kerouaca, kao i "Polaganu predaju" Gorana Tribusona te sam u glavi donio nekakvu maglovitu odluku kako bih i ja mogao napisati nešto što se naziva roman ceste. No, maglovita odluka je jedno, a samo pisanje nešto sasvim drugo… I trebalo je proći toliko puno godina (čekao sam prvu rečenicu) da konačno sjednem i ono što sam imao u glavi stavim na papir. I samim time morao sam se vratiti (ponovo) Puli.

Moram priznati da mi je taj povratak bio podosta ambivalentan: s jedne strane je to bio povratak staroj ljubavi s kojom imam toliko dodirnih točaka (i razumijemo se bez da išta kažemo), dok je s druge strane bilo i podosta bolno iskustvo jer sam se nakon završetka "Pulske trilogije" emocionalno maknuo (ili pobjegao?) od svog grada. Zbog svih tih podvojenih osjećaja prikaz Pule je ovdje je poprilično ogoljen i okrutan i nerijetko pišem o svom gradu kao da ga zapravo mrzim.

U svakom slučaju, u zadnjem romanu nema nimalo idealiziranja već sve stvari koje su specifične za ovaj grad nazivam svojim imenom: od vojničke strukture i kastinske podjele vezane uz etničke odrednice grupacija koje su naselile grad nakon 1945. pa do narkomanije, prostitucije i iznimnog broja psihijatrijskih oboljenja koja su specifična za Pulu. U ovom romanu nema uljepšavanja i istina je kazana direktno u lice bez imalo okolišanja.

Ovdje je prisutan drukčiji pristup u odnosu na prethodna Vaša ostvarenja.

- Svaki roman koji pišem ima neka temeljne postavke. Zadam sebi okvire stila kojim ću pisati i onda se toga striktno držim. Na taj način želim svaki put malo pomaknuti granice soje kreativnosti jer najveći izazov je stvarati nešto unutar okvira koji su prvi put zadani: to je ono kad redatelj Danny Boyle kaže kako se ništa ne može mjeriti s iskustvom stvaranja prvog filma.

Jer čovjek tada ništa ne zna te se ponaša poput slona u prostoriji punoj staklenih figurica, no upravo u tome je najveća draž, upravo to stvara najveći izazov te pomiče granice kreativnosti. Tako i ja na početku svakog romana zadam neke odrednice unutar kojih ću se kretati i nastojim ponovo oživjeti tog slona u meni koji trapavo (u neznanju) ruši sve pred sobom.

U "Crnom pastuhu" su to, primjerice, bile izuzetno kratke rečenice koje su mi pružile osjećaj izazova, u "Licu" pisanje epistolarnog roman baziranog na društvenim mrežama, u "Homo erectusu" pripovjedni stil baziran na dijalogu ljubavnika i ljubavnice… Uvijek nešto ponešto drugačije tako da mogu biti pomalo različit od prethodnog. Jer najlakše je imati isti stil (kao Ramonesi) i to onda žvakati cijeli život.

U zadnjem romanu sam si zadao okvire koji su glasili: što manje dijaloga i što duže rečenice. Ako to uspoređujemo s filmskom umjetnošću, možemo reći da sam koristio beskrajno duge kadrove i vrlo pokretnu kameru. Time sam dobio stil koji uopće ne odgovara romanu ceste (jer je spor i u suprotnosti je s radnjom koja je pokretna i brza).

Kako je uopće došlo do odabira takvog naslova i kreiranja tog romana koji je pulski, ali i može se odnositi na puno širi kontekst.

- Ovaj roman je najviše vezan uz povijest mog odrastanja (sam sam putovao s jednim pokojnim prijateljem autostopom gore-dolje po Istri), ali donosi i puno detalja uz povijest moje obitelji. Pokojni roditelji su bili iz dva pitoreskna sela s Pazinštine (Pagubice i Podmeja) i ta činjenica me zasigurno snažno obilježila.

S jedne strane sam imao tu pitomu istarsku genetiku u svojoj krvi, a s druge strane sam se rodio i odrastao u vojnom gradu koji je bio hladan, sterilan i grub. I to je stvorilo popriličan rascjep u mojem pogled na svijet te danas zapravo ne znam jesam li Istrijan ili Puležan - dva pojma koja su dijametralno suprotna i koja se potpuno isključuju! Uvijek volim kazati kako Pula nije u Istri, već pluta u nekom nedefiniranom zrakopraznom prostoru.

Tako u pojedinim odlomcima roman donosim neke autobiografske crtice vezane uz težak život mojih roditelja i ponekad mi se čini kako je ta tvrda sudbina istarskih težaka prokletstvo koje vječno prati ljude ovog poluotoka (koji ima oblik srca što navodim negdje na početku romana), dok s druge strane iznosim jeftini hedonizam i usmjerenost na samog sebe koji je tako karakterističan za građane Pule…

A što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, roman ima puno širi kontekst zato jer se zbiva u vrijeme rata i ima jasno izraženu antiratnu poruku. Nažalost, vrijeme u kojem danas živimo je vrijeme u kojem se sve više čuju vojne trube, a Istra je kroz povijest toliko mnogo puta bila osvajana od raznih velesila i političke silnice su se tako okrutno poigravale sa stanovnicima tog dijela svijeta; toliko nebrojeno puno ratova za tuđe interese koji su u konačnici doveli samo do bezrazložnih i okrutnih umiranja ljudi koji nisu imali nikakve veze s "carevima koji su se igrali rata".

Strah me da je nešto slično ponovo pred vratima i da će u konačnici opet ispaštati nedužan (i pitom) istarski seljak koji je samo pijun na šahovskoj ploči perverznih i okrutnih vladara svijeta. U tom slučaju je moj roman maleni vapaj za mir u ovim "zanimljivim vremenima".

U Vašim djelima veliku ulogu ima numerologija. Odakle takav interes?

- Veliki sam štovatelj religija i svih oblika duhovnosti. Otkad znam za sebe tražim nešto u što bih vjerovao i nešto što će dati oslonac mome životu. A brojevi su uvijek sveta komponenta svih ljudskih propitkivanja u svakim vjerovanjima. Tome je tako jer cijela je priroda utemeljena na brojevima: svugdje nalazimo zlatni rez, Fibonaccijev niz i broj pi i naš pojam "lijepog" je zapravo baziran u matematičkim odnosima.

Iz toga proizlazi da su i brojevi sveti jer su najočitija osobina Boga. U svojim djelima se uvijek držim brojeva koji su posebni u nekim religijskim sustavima, od broja 108 koji je vezan uz Indiju do brojeva 7, 10 i 12 koji su specifični za kršćanstvo. S druge pak strane brojevi imaju svoju posebnu ritmiku. Brojka tri je vezan uz triolu i njezin ritam je sasvim drugačiji od brojke četiri. Tako je i brojka deset sastavljena od dvije petice odnosno od dvije pentole.

Taj muzički ritamski obrazac u kojem je osnovica broj pet, primjerice, nije specifičan za suvremenu Europu, ali je vrlo prisutan klasičnoj glazbi srednjovjekovne Indije. Koristeći sve te brojčane formule u svojim djelima dajem im svojevrsni legitimitet i postavljam ih u odnos prema svijetu i ljudskoj povijesti. Osobno smatram da su religije (i pritom mislim na sve religije svijeta) najveća umjetnička baština ljudskog roda i najsavršenija kreativnost.

Glazba je Vaš stalan lajtmotiv kroz razna djela.

- Dugi niz godina bio sam veliki audiofil i minuciozno sam skupljao gramofonske ploče i CD-ove. No, kako je za to potrebno puno novca i dokolice, s vremenom sam morao odustati od toga. Unatoč svemu tome, glazba je moja velika ljubav! Ono što me osobito impresionira kod glazbe je to što je ona potpuno apstraktna umjetnost. Danas (nakon što sam morao odustati od glazbenog kolekcionarstva) uglavnom proučavam teoriju i povijest muzike.

Osobito me zanima psihologija glazbe i zašto glazba djeluje tako kako djeluje. Zašto mala terca zvuči tužno, a velika sretno? Zašto je tritonus tako disonantan i zastrašujući? Zašto je mala seksta tako mračna, a velika svijetla? To su pitanja s kojima danonoćno razbijam glavu… Osobito me zanimaju ljestvice koje nisu specifične za Europu i propitkujem zašto su pojedina zemljopisna podneblja izabrala pojedine glazbene sustave. Ili su ti sustavi izabrali ljude?

Zanimljivo je da je primjerice cijelo Sredozemlje vezano uz frigijsku ljestvicu (koja je karakteristična po maloj sekundi) i neovisno jesmo li u Egiptu ili Španjolskoj, tamo ćemo na ulici uvijek čuti neku verziju te skale. Pa čak je i istarska ljestvica nekakav derivat te ljestvice… U antičkoj Grčkoj se ta ljestvica vezivala uz Apolona i svjetlost dok je mi danas doživljavamo kao mračnu i strastvenu. Zašto?

Dao bih milijun eura (kad bih ih imao) da mogu iznaći odgovor na to pitanje. Nadalje, mi Europejci oktavu dijelimo u dvanaest dijelova, dok Indijci je dijele u 22. Još jedna zgodna definicija glazbe jest to kako je ona povijest navikavanja na disonance.

I tome sam se osobito osvjedočio na svojoj koži kad sam prvi put čuo lidijsku ljestvicu ("Flying in a Blue Dream" od Joea Satrianija), kao i prvi moj doticaj s bluzom ("You Shook Me" od Led Zeppelina). Sjećam se da sam bio totalno zgrožen i užasnut! I trebale su mi godine da shvatim ljepotu tih ljestvica…

Nedovršene pjesme

Namjeravate li se vratiti i poeziji, s kojom ste se predstavili prije nekoliko godina?

- Vrlo zanimljivo pitanje… Već dulji niz godina razmišljam o tome pa mi se čini da ste ovim zadnjim pitanjem pročitali moje misli. Kad sam napisao "Vodomar", odnosno točnije, kad sam ga napokon završio nakon tridesetak godina pisanja i svih mogućih i nemogućih potraga za formom, u toj knjizi se nalazilo "samo" 108 pjesama koje sam izabrao u zadnjih godinu rada dok sam tada pedantno uz metronom prepravljao ritmiku starih pjesama.

Uz tih stotinjak pjesama ostalo je još isto toliko nedovršenih pjesama. U tom trenu sam sve te papire (sav taj "višak") samo složio u ladicu i kazao kako to neću nikad napraviti i kako će to ostati nedovršena priča, no kako je vrijeme odmicalo počela mi se stidljivo pojavljivati ideja kako bi se jednog dana mogao pozabaviti i time i kako bi to mogao biti moj labuđi pjev i oproštaj s ovim svijetom. Ne znam…

U svakom slučaju intenzivno razmišljam o tome. S obzirom da je "Vodomar" bio baziran na katrenima koji su svaki imali dva iktusa (govorna naglaska) unutar stiha te su bili podijeljeni u tri brzine (70, 85 i 105 udaraca u minuti), palo mi je na pamet da ostatak nedovršenih pjesama prepravim u tercine (i uzmem neka druga tempa) pa da nova zbirka bude svojevrsni antipod "Vodomaru", njegova ženska strana i odraz u ogledalu (jer tercine su mi puno "mekša" forma).

Nadam se da ću imati jednog dana vremena za to… Nakon trideset (pa i više) godina konačno znam što najviše paše mojoj osobnosti i po čemu sam unikatan. I to je "Vodomar"! Nadam se da će on u nekoj skorijoj budućnosti dobiti svoju sestru blizanku jer najgore je kad je netko sam. Kako bilo da bilo, stvarno ste me iznenadili ovim pitanjem…

Životopis

Elvir Tominić rođen je 1973. u Puli, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu za profesora hrvatskog jezika i književnosti i povijesti. Član je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika.

Nakon Pulske trilogije - prvijenca "Kronika obožavanja" iz 2013., "Crnog pastuha" 2015. i "Priče o Edipu" 2016. godine, Tominić je 2017. objavio zbirku poezije "Vodomar", da bi zatim objavio još dva romana ("Lice" 2018. i "Magdalenu" 2020.) te 2023. zbirku priča "Homo erectus", koje su sve promovirane u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula.

Povezane vijesti

• Predstavljanje romana Elvira Tominića
• Pitanje naivnosti i nevinosti
• Novi roman Elvira Tominića