KNJIŽEVNA VEČER U ROJCU
DINO PEŠUT: Ono što je prije deset godina bila mladost je sad, čini mi se, socijalni slučaj
Mene generalno zanima trenutak u kojem živimo, i pišem kroz likove ili grupacije likova koji su bliski mojim godinama. To ne radim jer želim reći nešto mudro o tome, već zato što kroz takvu jednu specifičnu situaciju mogu bolje uhvatiti fragment stanja svijeta, što je i jedna od zadaća književnosti, kazao je Dino Pešut, književnik i dramaturg, koji je u Dnevnom boravku Rojca predstavio svoj roman "Tatin sin"
Dino Pešut (Snimio Dejan Štifanić)
Odlučili smo prijeći na kolektivnu religiju života u trenutku. Za današnji je svijet bitno istaknuti da je on globaliziran, no i to da tech industrija mijenja naše živote nevjerojatno brzo, puno brže nego, recimo, prije deset godina. Dublin postane nekakav centar iseljavanja naših ljudi i odjednom se moja prijateljica tamo seli da bi radila u uslužnim djelatnostima. Takve nagle promjene u našim životima zaokupe nas i prije nego ih stignemo analizirati. Nije to kao nekad, tvornica se gradi deset godina i u tom razdoblju svi znamo da će, jednom kad se završi, puno ljudi tamo početi radi, poručio je 31-godišnji Dino Pešut, književnik i dramaturg koji je i sam dvije godine proveo u inozemstvu, točnije u Berlinu. Pešut, koji je za svoje drame dobio već šest nagrada "Marin Držić", je u sklopu književne večeri u Dnevnom boravku Rojca predstavio svoj roman "Tatin sin", objavljen 2020. u Frakturi. Osim ovog romana, napisao je i prvijenac "Poderana koljena".
Glavni lik, Pešutov tatin sin, čije ime autor otkriva tek na posljednjoj stranici, mladi je intelektualac koji, premda diplomirani komparatist, ne pronalazi posao u struci. Zbog uhljebljivanja podobnih na našim prostorima, pa čak i u kulturnom sektoru, posao je primoran pronaći u hotelu, radeći na recepciji. Prijatelji ovog homoseksualnog protagonista uglavnom su emigrirali nakon "onog homofobnog referenduma", dok njemu preostaje pisanje pjesama za koje se nada da će jednog dana biti objavljene te raditi na zamršenom odnosu s ocem.
Likovi iz romana, navela je u uvodu moderatorica Tajana Ilić, mahom su milenijalci koji se teško snalaze u svijetu u kojem, kako navodi autor, "su prije deset godina bili mladi, dok su danas socijalni slučaj".
- Naziv milenijalci došao je mahom od američkih sociologa, nekada je označavao ljude u dvadesetim godinama, sada oni već kroče u tridesete. Ono što je prije deset godina bila mladost je sad, čini mi se, socijalni slučaj. Dobar dio mojih radova se gotovo opsesivno bavio likovima koji su dio jedne dobne skupine u ekonomskom ili političkom trenutku. Mene generalno zanima trenutak u kojem živimo i pišem kroz likove ili grupacije likova koji su bliski mojim godinama. To ne radim jer želim reći nešto mudro o tome, već zato što kroz takvu jednu specifičnu situaciju mogu bolje uhvatiti fragment stanja svijeta, što je i jedna od zadaća književnosti. Roman je u jednu ruku generacijski, ali nije isključivo za jednu generaciju. Često me pitaju ovo pitanje, što je ponekad neugodno, jer ja ne želim narcisoidno reći 'da, ja sam pisac generacije za generaciju o kojoj pišem', poručio je Pešut u uvodnom razgovoru.
Pričajući o svom romanu, Pešut se uvelike osvrnuo upravo na probleme generacije kojoj i sam pripada, suočene s naglim promjenama na tržištu rada i puno diploma koje su danas poprilično neupotrebljive:
- Kad smo imali 18 godina, dok je bila kriza i nije bilo posla, misao vodilja bila je 'upiši što hoćeš, slijedi svoje snove, sve će biti prekrasno, samo završi taj faks', da bi se pet godina nakon vodili idejom 'uzmi auto i vozi Bolt, moraš se snać'. U nekoliko se godina naša svrha na tržištu rada bitno promijenila. Da je ideologija desetak godina unazad bila 'upiši što hoćeš i budi obrazovan, ali ne očekuj da ćeš se ostvariti u tom polju' onda ne bi išli na fakultete koji su prilikom bolonjske reorganizacije postali vrlo funkcionalni za biti na tržištu rada. To je ono s čime se nosi ova generacija. Generacije prije nas bila je u nešto drugačijem mentalnom sklopu. Nestankom Jugoslavije desio se prelazak u novu državu, no poanta je ista: život je užasan, navikni se i kreni dalje. Ono što možeš učiniti po tom pitanju, sad s osvrtom i na sami roman, je da s roditeljima popričaš o tome i učiniš tu psihološku separaciju. Svijet nikada neće biti pravedan, možemo ga samo učiniti podnošljivijim, poručio je Pešut.
Na knjigu "Tatin sin" osvrnuo se i Igor Mandić, renomirani književnik i oštri književni kritičar koji u tekstovima Jutarnjeg lista uglavnom bespoštedno "pegla" nove naslove na literarnoj sceni. Premda Mandić nerijetko pretjeruje u kritici te otvoreno vrijeđa autore rječnikom koji bi bio neumjesan i pedesetak godina unazad, a kamoli danas, zanimljiva je njegova misao o samom glavnom liku, koji u romanu ponekad zaista djeluje kao "slabić, šonjo, plačipizda, kilavac" koji "na pragu zrele dobi još cvili za tatom, kao cvilidreta u našim šlagerima". Upitan o Mandićevoj kritici, Pešut je napomenuo kako ju prihvaća i kako svaki čitatelj, pa tako i Mandić, imaju pravo na svoje mišljenje, no u dublje se rasprave i odgovor "starom ozlojeđenom jarcu", kako i Mandić ironično sam sebe naziva, ipak nije htio upuštati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
