Kad netko s nepunih 20 godina napiše i objavi roman kakav je "Kad smo bili mlađi", onda se to ne može nazvati nikako doli književnom senzacijom. Svjedoče o tome i brojne značajne norveške književne nagrade, ali i činjenica da je s nepunom godinom dana postojanja ovaj roman doživio već šesnaest prijevoda među kojima i na hrvatski jezik koji je sjajno učinio Mišo Grundler. No, brzi prijevod na hrvatski uporište ima ne samo u značaju ovog novog norveškog i svjetskog književnog hita, već i u činjenici da je autor ovog djela, mladi norveški pisac Oliver Lovrenski, hrvatskog podrijetla! To ne samo da je lijepo čuti, već će, naravno, zasigurno pojačati i zanimanje domaćih čitatelja za ovu zaista izvanserijsku knjigu.

Moćan dojam

Najjednostavnije rečeno, Lovrenski je napisao roman o svojoj generaciji (rođen je 2003. godine), ali je to učinio tako dobro da se knjiga čita u dahu i ostavlja moćan dojam koji ne blijedi. U središtu pažnje četvero je norveških tinejdžera, mladića u petnaestoj i šesnaestoj godini života koji su već u osnovnoj školi počeli koristiti opijate da bi u vrijeme zbivanja radnje ovog romana već bili ne samo ozbiljni ovisnici, već i ozloglašeni jer do novaca za drogu dolaze preprodajom opijata što zna završiti žestokim nasiljem. Sva četvorica žive u Oslu i potječu iz disfunkcionalnih obitelji i svaki od njih je, iako su u početku u školi bili jako dobri, umjesto obrazovanja i normalnog života, gurnut u ralje kriminala, što svojom, što krivnjom obiteljske i društvene nebrige.

Priču nam pripovijeda Ivor, mladić hrvatsko-poljskog podrijetla, koji oca gotovo nikad ne spominje, pati zbog toga što je razočarao majku koja je krvavo radila da bi mu osigurala život, a očajan je zbog smrti bake (zove je Baba) uz koju veže ne samo pojam čiste ljubavi, već i sjećanja na ljetne praznike u Hrvatskoj, najvjerojatnije negdje u stjenovitom i krševitom dijelu zaleđa Jadranskog mora. Najbolji mu je prijatelj Marco, pravim imenom Liban Mohamed, Somalijac čiji se roditelji upravo rastaju što dodatno pojačava njegovu neprilagođenost i sklonost nasilju koje je bilo dio njegovog odrastanja. Arjan je indijskog podrijetla i usprkos mladosti već nekoliko godina živi po domovima za nezbrinutu djecu i jedino što ga zanima je kako nabaviti novu količinu droge. Tu je i Jonas, Norvežanin koji živi s nasilnim ocem dok njegov mlađi brat živi s majkom. Uvjeti u kojima su odrasli i okolina u kojoj žive od ovih su mladih ljudi učinili idealne "regrute" za narko scenu, kako u korištenju, tako i u prodaji droge pa stoga na nepunih 250 stranica ovog romana svjedočimo oluji emocija - od bola, nasilja, tuge i patnje, do trenutaka duhovitosti te, na samom kraju, i optimizma koji pobjeđuje usprkos svim negativnostima.

Jezik društvenih mreža

Ako su davne sedamdesete svoju tužnu narkomansku priču imale u i danas moćnoj "Mi djeca s kolodvora ZOO" (Christiane F, 1978.), a devedesete u briljantnom "Trainspottingu" (1993.) Irwina Welsha, onda drugo desetljeće ovog 21. stoljeća taj opaki i opasni dio života mladih ima opisan upravo u "Kad smo bili mlađi", knjizi koja je po mnogočemu bolja od slavnih prethodnika. Ono što ovom romanu osigurava istaknuto mjesto u okvirima svjetske književnosti ponajprije je način pisanja. Naime, Lovrenski uspješnije i bolje od ikoga do sada priču pripovijeda jezikom društvenih mreža i suvremenog na digitalnoj civilizaciji utemeljenog načina izražavanja. Njegovi kratki zapisi ustvari su postovi koje mladi danas ostavljaju na društvenim mrežama i ostalim oblicima internet komunikacije. Upravo stoga 245 stranica velik roman ustvari je puno kraći. Naime, na jednoj stranici zna se naći i vrlo, vrlo kratak zapis pa čitanje teče brzo, a da je vrlo ritmično i agresivno ne treba posebno pojašnjavati jer je takav način ove vrste komunikacije danas pravilo.

PROMO

No, to ne znači da je sve podređeno tom suludom ritmu kaosa i agresije. Naprotiv, Lovrenski u niz navrata ispisuje krajnje dojmljive scene prepune nježnih emocija pa, primjerice, opisujući sjećanja kad je kao desetogodišnjak bio na ljetovanju kod svoje bake koja mu je ispekla "beskrajne" količine pohanog kruha u kojem je uživao kaže: "Pitala me hoću još, ja sam rekao da hoću, i tako unedogled, a njoj iz nekog razloga nikad nije usfalilo kruha, a meni nije bilo dosta, bio je to divan trenutak koji mi se urezao u pamćenje i srce, i još uvijek ne znam u šta je umakala taj kruh, jel u cukar, kardamom, ecstasy ili samo u ljubav." Bolan je i moćan također i trenutak opisa pogreba Jonasa i patnje njegove majke koju Ivor opisuje koristeći izražavanje u stihu: "drhtala je cijelim tijelom dok su spuštali lijes u raku, u crkvi smo pričali s njegovim bracom, rekao je mama više nije mama, umrla je s njim/vidjeli smo na sprovodu kako se srušila i netko ju je podigao, bio je to braco, manji je od nje."

Šaroliko lingvističko djelo

Uz to što je sposoban uočiti bol i patnju oko sebe, Ivor je u stanju ispravno uočiti i kako je i sam u iznimno teškom položaju pa u jednom trenutku zapisuje: "gubim se, osjećam da svaki dan nestajem kao pijesak s dlana." Ili kad u postu nazvanom "when the lights go of" poetski dojmljivo progovara o svojoj samoći: "kad večer prijeđe u noć i tulum završi i nema više fejstajma i svi odu spavat osim mene jer ne mogu zaspat i trip me prolazi, tad se sjetim da sam skroz sam." Na svu sreću, u znatnoj mjeri i zbog smrti Jonasa, što ih je sve otrijeznilo, Ivor na kraju odlučuje promijeniti život pa na riječi dobronamjernog policajca koji mu kaže kako džankiji i dileri "u pravilu završe loše, u pravilu umru", on prijatelju Marcu u posljednjoj rečenici romana kaže: "ja ću bit iznimka od pravila". Potom će, na završnoj stranici knjige, zapisati i posvetu voljenoj Babi dodavši "da me bar vidiš sad" - što znači da se izvukao iz pakla droge.

Posebnu pažnju svakako treba posvetiti i pravopisu koji Lovrenski, kao i brojni drugi korisnici ovih oblika komunikacije, ne poštuje te time, na jedan način, stvaraju zaseban jezik. Tako Ivor ni svoje ni imena svojih prijatelja ni bilo što drugo nikad ne piše velikim slovima. Ne zato što ih ne cijeni, već zato što bi to bio dodatni posao na tipkovnici, a svi oni žele samo da sve bude što brže, pa čemu onda pritiskati dodatnu tipku. Jedina iznimka od ovog pravila brzine je Ivorova baka, zove je Baba, i jedino njezino ime napisano je uvijek – prvim početnim velikim slovom! Nedvojbeno, koristeći sirov, nebrušeni jezik suvremene internetske komunikacije Lovrenski je stvorio i iznimno šaroliko lingvističko djelo. Žargon narko miljea i slang tog dijela Osla upotpunjeni su brojnim engleskim riječima tipičnim za komunikaciju na društvenim mrežama. No, ima tu i hrvatskog (naziv prve cjeline u originalu je Burazi, dakle turcizam u značenju braća), somalskog, kao i norveškog, a česta su i korištenja emotikona i ostalih čuda internetskog znakovlja. Lovrenski je i kompozicijski dobro odradio posao pa kronološki pratimo živote spomenutih tinejdžera, najprije kroz cjelinu "Burazi" koja oslikava njihovo prijateljstvo iz ranih pubertetskih dana, potom "Pad" u kojem svjedočimo najtragičnijem dijelu priče da bi završna cjelina "Iznimka" donijela, barem za Ivora, pobjedu razuma i bijeg iz "beznadno beznadnih" okvira narkomanskog svijeta.

Žiri Nagrade Brage u obrazloženju kandidature romana Olivera Lovrenskog konstatirao je: "Ovaj je roman teško ispustiti iz ruku, a još teže zaboraviti... Roman u koji se jednostavno morate zaljubiti."