Novi putopisni doživljaji Hrvoja Rupčića nedavno su ukoričeni u knjigu »Putešestvije po Turkestanu« u izdanju VBZ-a, u kojima poznati glazbenik opisuje svoju motorističku avanturu s Puta svile iz središnje Azije.

Knjiga prepuna opisa iz pera poznatog glazbenika i fotografija koje je kao suputnica snimila njegova supruga Ivana Kujundžić Rupčić vjerno prenose prizore nepreglednih stepa, surovu prirodu Tadžikistana, vrhove perzijskog krova svijeta, Pamira, drevnih naselja Uzbekistana, pustinje na putu prema Kaspijskom moru, nepredvidivog Kavkaza te omamljujuću Tursku.

Ukratko putopisno štivo iz ukupno dvanaest država i 15.000 kilometara kojim su Hrvoje i Ivana projezdili u svega 38 dana. Njegova prethodna knjiga postala je pravi hit i izvan granica Hrvatske koja je prevedena na perzijski jezik, a knjigu su preko društvenih mreža naručivali po cijelom svijetu, od Europe do Australije, Japana i Kanade.

Popularni glazbenik, vrsni kongo bunjar, osnivač latino sastava Cubismo s kojim je objavio šest albuma, dobitnik je brojnih glazbenih nagrada i nekoliko Porina. Sljedeće godine planira i veliko slavlje za 30. rođendan Cubisma. Uhvatili smo ga, naravno, na motoru na vrhovima Dinare, gdje trenutno sa suprugom Ivanom osvaja nove vrhove. U razgovoru govori o strastima koje ga vode kroz život na njegove glazbene i putopisne putešestvije.

Motor kojim obilazim svijet vrijedi manje od prosječnog električnog bicikla

Logičan nastavak

Nedavno je objavljena vaša knjiga »Putešestvije po Turkestanu«, zanimljivo štivo u kojem detaljno opisujete svoje doživljaje s putovanja u središte Azije. Što vas je odvelo baš u tom smjeru?

– Ideja obilaska i istraživanja Središnje Azije bio je logičan nastavak putovanja po Iranu gdje smo bili godinu ranije. Drugi razlog je bio što se u samom srcu Središnje Azije nalaze fascinantne planine Pamira kroz koje prolazi poznata pamirska autocesta, druga po nadmorskoj visini na cijelom svijetu, a koja je veliki mamac za avanturiste, bajkere i ljubitelje prirode jer prolazi kroz nezemaljske ljepote tog visokog gorja.

Već ste ranije objavili knjigu »U zemlji plemenitih ljudi«, zapise s vaših putovanja u Perziji. Zašto vas privlači Istok?

– Prije četiri godine izašla je moja knjiga »U zemlji plemenitih ljudi« u kojoj opisujem svoje putovanje motorom po Iranu. Ta je knjiga bila najprodavaniji putopis VBZ-a sljedeće dvije godine, a prevedena je i na perzijski jezik te je u Iranu do sada imala svojih pet izdanja s više od 15.000 prodanih primjeraka. Sve do tog putovanja istok me uopće nije privlačio. Bio sam usmjeren na jug i zapad, odnosno na Latinsku Ameriku i Afriku.

Taj prvi, gotovo slučajni odlazak u Iran u meni je izazvao veliko uzbuđenje. Susreo sam se s golemom, meni nepoznatom kulturom i gostoljubivošću koja je bila u potpunoj suprotnosti s uvriježenim stavovima zapadnjaka o toj zemlji, temeljenih na propagandi. Nakon toga, došao je red na Turkestan, što je samo jedno od imena za Središnju Aziju jer su još za vrijeme stare Perzije u tim krajevima živjeli turkijski narodi. Turkestan ne treba miješati sa Turkmenistanom ili Turskom jer je to naziv cijele te regije.

Odlazak tamo bio je logičan nastavak prethodnog putovanja i očekivanja me nisu razočarala u pogledu prirodnih ljepota, kulture i gostoljubivosti. Također to su mjesta gdje gotovo da nećete vidjeti stranca, odnosno zapadnjaka, što mi je također jedan od velikih filtera za planiranje putovanja. Ne volim mjesta u kojima ima turista, pa čak ni previše ljudi, a to su izuzetno slabo naseljeni krajevi svijeta.

Nova knjiga putopisa poznatog glazbenika

Projekt Balkan

Planirate li već sljedeće putovanje, imate li na popisu neke priželjkivane, a zasad neostvarene destinacije?

– Nekakva velika i daleka putovanja motorom trenutno nisu moguća jer putujemo zajedno, moja supruga i ja, a naš četverogodišnji Petar još je premalen da bi duže ostao sam s didom i bakom. No, zato si možemo priuštiti više kraćih putovanja po tjedan dana. Ove smo godine osmislili projekt koji smo nazvali Drumovima i vrhovima Balkana u kojem imamo namjeru popeti se na najviše planinske vrhove svih država koje se barem jednim dijelom geografski nalaze na Balkanu.

Do njih naravno putujemo motorom po slikovitim panoramskim cestama. Prije dva tjedna bili smo na prvom od tih kratkih putovanja na kojem smo se u samo šest dana popeli na Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine, zatim Bobotov kuk na Durmitoru u Crnoj Gori i na Dinaru, kao najviši vrh Republike Hrvatske. Kako se između tih poprilično napornih uspona vozimo na motoru, to je veoma iscrpljujuć i naporan zadatak, no upravo takve stvari i volimo. Ne mogu ni zamisliti provoditi vrijeme ležeći na plaži!

Za mene je ovo savršena kombinacija motora i planina. Nije slučajno da je moj prvi putopis »Himalajski dnevnik« iz 2018. godine zapis s planinarske ekspedicije po Himalaji, dok knjiga »U zemlji plemenitih ljudi« ima i podnaslov: »Motorističko-planinarski dnevnik« jer prilikom putovanja u Iran popeli smo se na planinu Damavand koja je sa svojih 5.676 metara najviši vulkan u cijeloj Aziji, te najviši vrh Bliskog istoka.

Vrhunac i ove moje posljednje knjige »Putešestvije po Turkestanu« se također nalazi u nebeski visokim planinama Pamira, na tromeđi Kirgistana, Tadžikistana i Kine. Za koji dan krećemo na drugu rundu putovanja Balkanom, u kojoj se mislimo popeti na najviše vrhove Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. No, možda se u zadnji tren taj plan i promijeni, te krenemo na neke druge vrhove, na primjer u Bugarskoj ili Grčkoj.

Na planinama sve ovisi o vremenskoj prognozi, a i na motoru se nemamo gdje skloniti od nepogoda. Na svojim smo putovanjima konstantno izloženi svim čudima prirode, od vjetra, kiše, sunca, mirisa, pijeska, ali upravo zato nam i stalno rade sva čula, pa je sve oko tebe intenzivnije jer nisi zarobljen u oklopu automobila. Uz to, na motoru s nama uvijek ide i šator s prostirkama, pa smo često i noću sljubljeni s prirodom oko sebe. Što se neostvarenih destinacija tiče, njih je u mojoj glavi koliko je i zvijezda na nebu.

Kad biste radili skalu zanimljivosti, čemu biste dali prednost, krajolicima ili susretima s ljudima?

– Svakako bih prednost dao krajolicima, kao i činjenici da tamo gdje idem nema puno ljudi. U svojoj prvoj knjizi sam zapisao nešto što sam vidio da se kasnije ponekad citira, a to je: »Volim čovjeka, ali ne volim ljude.« Pritom sam mislio da volim druženja i razgovore s ljudima koje sretnem putem, ali i da se nadam da ih neće biti previše.

Na svakom od dosadašnjih putovanja smo ostvarili neka prijateljstva koja su ostala do dan danas pa smo se čak naknadno i posjećivali, iako živimo na veoma udaljenim krajevima svijeta. Susreti na takvim putovanjima, pa i u planinama, su rijetki, ali su zato dublji i iskreniji. Jednom sam pročitao u nekakvoj psihološkoj studiji da je ljudski mozak takav da može uspostaviti dublju vezu s otprilike sto pedeset ljudi dok smo u modernom životu u kontaktu s otprilike dvije tisuće, što je za ljudski ?um neprirodno.

Zato i imate slučajeve u gradovima da se netko sruši na cesti i da sljedećih deset minuta ljudi prolaze pored njega, ili čak preko njega, ne obazirući se. Toga na planinama i u pustim krajevima nema. Sjećam se svog prvog prolaska kroz Saharu motorom u Maroku kada sam se pribojavao da mi se putem nešto ne dogodi. Jedan lokalni trgovac umirio me je riječima da sam u pustinji najsigurniji jer postoji takozvani pustinjski kodeks gdje se svakoga iz pustinje mora izbaviti, a sigurno će taj dan ili sutradan netko tim putem proći.

Taj je kodeks išao tako daleko da su čak pripadnici zaraćenih plemena neprijatelja izgubljenog u pustinji odveli u svoje selo, najeli, napili i poslali natrag pa su nakon toga nastavili ratovati. Ista je stvar i na planinama i u svim rijetko naseljenim krajevima. Zapravo, imam veliku averziju prema gomili ljudi, bilo da su skupljeni u vojske, navijačke, vjerske ili političke skupove, pa čak i na megakoncertima.

Hrabrost i očekivanja

S vama u »sedlu« je i vaša supruga Ivana Kujundžić Rupčić, koliko je važno na takvim putešestvijama imati dobru pratnju?

– Dobar pratilac je ključna stavka putovanja. Predivno je s nekim dijeliti sva ta nova iskustva, jer bez toga bilo bi kao da se nije ni dogodilo. S druge strane, to je način putovanja pri kojem se doslovno 24 sata na dan ne odvajamo jedno od drugoga. Zbog toga ako pratnja nije netko tko ti u svemu odgovara, put bi se vjerojatno pretvorio u pakao. Zbog toga i putujemo sami. U našem slučaju je bonus i to što je Ivana izvanredan fotograf i snimatelj pa sve naše dogodovštine ja bilježim perom, a ona slikom i snimkama.

Knjiga obiluje njezinim fotografijama pa je ona i koautor knjiga. Pored toga, od snimljenog materijala nakon povratka montiramo i dokumentarce na našem Youtube kanalu »Šarena kugla« gdje postoji sedam dokumentaraca s putovanja po Iranu nazvani »Putevima Perzije«. Trenutno sam u montaži dokumentaraca o Turkestanu, odnosno Središnjoj Aziji. Bit će tu, naravno i videa sa sadašnjeg projekta: »Drumovima i vrhovima Balkana«, kao i s drugih putovanja.

Čini se da vas u životu vodi strast, smatrate li to pozitivnom osobinom i je li za to potrebna hrabrost?

– Strast mi je osnovni pokretač u životu, koliko god to bilo dobro ili loše. Teško se mogu natjerati raditi stvari koje mi nisu zanimljive i bez obzira na posljedice, prestanem ih raditi kada me više ne ispunjavaju. Sam sam sebi rekao da nema šanse da ću se više popeti na pozornicu ako ću znati da tijekom nastupa neću osjetiti isto uzbuđenje kao i prvog dana.

Najtužniji su glazbenici i drugi scenski izvođači na kojima se vidi da im se to više ne radi, ali nemaju drugog izbora. Isto je i sa svim drugim što radim, pa i s putovanjima. Što se hrabrosti tiče, u samoj knjizi se pitam je li hrabrost spremnost za nepredviđene stvari, s čime se već unaprijed pomiriš?!

Ako je, onda bi to mogla biti neka vrsta hrabrosti iako je ja ne vidim tako. Više je vidim kao bezglavost. U knjizi citiram izreku koju sam negdje čuo, a koja kaže: »Poduplaj svoju hrabrost ili prepolovi očekivanja.« Na svakome je da odabere.

Strastveno ste uronili i u glazbu, započeli ste muzicirati još u dobi od deset godina. Čemu vas je sve glazba naučila?

– Glazba me je naučila dubini i šarolikosti emocija koje se nalaze u meni, kao i u svim ljudima. Mislim da nema umjetnosti koja može dublje proniknuti u čovjekovu dušu od glazbe. Ona je toliko univerzalna da nema prepreku ni u naobrazbi, ni jeziku ili kulturi pa je zaista možemo nazvati božanskim glasom.

No, nisam čovjek koji je neprestano okružen glazbom. Ne doživljavam glazbu kao pozadinu za sve što radim. Kad sam u prirodi, nikad ne slušam glazbu, već prirodu. Često me ljudi koji se voze sa mnom u automobilu pitaju kako to da ništa ne svira, a ja im kažem kako nam dok razgovaramo ne treba glazba kao podloga.

Pustit ću glazbu ako završimo s razgovorom. Mislim da danas vlada izuzetno veliko zagađenje bukom, pa i glazbom. U trgovinama, restoranima, kafićima, na ulici… Kako glazbu ne doživljavam površno, čim je čujem slušam je pozorno, a jako malo toga mi se sviđa što nasumice čujem što mi često smeta, ponekad i iritira. Više volim kućna druženja ili mjesta na kojima glazba ne svira. Ne jednom sam odjurio iz nekog supermarketa ostavivši napola napunjena kolica, zbog glasne glazbe koju mi je bila iritantna.

Uspon na Pamir

Putovanjem do glazbe

Postoji li tajna poveznica između glazbe, putešestvija i putopisa?

– Osoba sam koja lako poveže razne naoko nepovezane stvari u jednu meni smislenu cjelinu, zbog čega sam valjda i dobar materijal za ono što se danas voli nazivati teoretičarom zavjere. Hahaha.. No, sada ozbiljno. Glazbe bez putovanja nema. Još sam kao tinejdžer izludio roditelje kad sam na njihovo pitanje što mislim raditi u životu odgovorio da ću putovati svijetom i svirati. Danas nam je glazba iz cijelog svijeta široko dostupna, no to nije niti približno isto kao doživjeti glazbu u njenom prirodnom okruženju.

Nikakva koncertna dvorana ne može prenijeti osjećaj koji doživiš slušajući španjolske cigane kako izvode flamenco u pećinama Granade, kao niti snagu afrokubanskih bubnjeva u kućnom dvorištu Havane pri nekoj obrednoj ceremoniji. Sama ta, a i ostale vrste glazbe, posljedica su putovanja tih ljudi iz raznih krajeva svijeta koji su stvorili nešto novo i unikatno. Isto tako vjerujem da slušajući glazbu na svojim putovanjima ona ostane kao zrnce pijeska iz pustinje negdje u mojim džepovima i utječe na moje sviranje u budućnosti.

Osim glazbe i putopisa, što još volite dijeliti?

– Osim glazbe i putopisa, volim dijeliti sve što svojim rukama napravim i u što sam utkao vrijeme. U zadnje vrijeme je to često nešto iz našeg vrta ili voćnjaka. Preselili smo se na selo i puno vremena provodim s rukama u zemlji. Drago mi je nekome pokloniti teglicu džema koji sam sam napravio ili bočicu rakije ispečenu od našega grožđa. Jednako tako mi je puno draže takve stvari primiti, nego nešto kupljeno u dućanu.

To su stvari u koje si utkao svoje vrijeme, a vrijeme je najvažnije što u životu imamo i što možemo nekome dati. Zato svojim čitateljima i slušateljima volim najiskrenije reći: hvala vam na vašem vremenu. Isto to sada mogu reći i ljudima koji nam trenutno poklanjaju svoje vrijeme čitajući ovaj intervju. Hvala vam za vaše vrijeme, najdragocjeniju stvar koju u životu imate.

Odani ste svom instinktu i osjećajima, ali i prirodi, poznato je da ste iz zgrade otišli živjeti na seosko imanje. Kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan?

– Istina je da smo se prije četiri godine preselili iz stambene zgrade u Novom Zagrebu u kuću nadomak grada. Imamo veliku okućnicu s vrtom, voćnjakom i šumom koja zahtijeva puno posla i održavanja što mi pričinjava veliko zadovoljstvo. Unatoč tome, nemam nikakvu rutinu i nekako se čak i ježim pri pomisli na istu. Ima ljudi kojima to savršeno odgovara i to je sasvim u redu, ali ja nisam taj. Kada pišem knjigu, onda to radim po dvanaest ili četrnaest sati na dan krvavih očiju i ne radim ništa drugo.

Onda vidim da je zapušteno oko kuće pa radim danima samo to ustajući se u pet ujutro. Dođe onda i vrijeme za nastupe pa liježem pred jutro i ustajem u podne. Niti kod vježbanja svog instrumenta nisam redovit, već ili vježbam kao lud ili dugo vremena uopće ne vježbam. Takav sam i kod tjelesnog vježbanja pa sam nekada u brutalnoj formi i kondiciji, a ponekad potpuno zapušten. Ne mislim da je to niti dobro niti loše, nego je to tako kako je. Živim sa sobom već više od pola stoljeća i poznajem se već dovoljno da znam kako mi odgovara sve osim rutine.

Ipak, koji dio dana vam je najdraži?

– Jako volim jutra. Ona su mi najdraži dio dana. I to baš onaj cik zore kad škrto svjetlo počne sramežljivo otimati vlast tami. Možda je to zato što sam ih tek nedavno otkrio, jer je prvih dvadesetak i više godina mog glazbeničkog života bilo obilježeno neprestanim noćnim nastupima i buđenjem u podne.

Ima jedan stih u pjesmi Toma Waitsa koji kaže da nikad nije vidio jutra osim kad bi ostao budan do zore, a tako sam i ja dugo živio. To rađanje dana ima za mene neku mističnu energiju. Kao da sam Bog u tim trenucima želi reći: Svijete, nisam te napustio i, evo, poklanjam vam još jedan dan. U takve zore, dok svi još spavaju volim uroniti ruke u zemlju sadeći nešto ili jednostavno čupkajući korov.

Dragocjeno vrijeme

Što za vas znači dodir sa zemljom?

– Dodir sa zemljom za mene doslovno znači uzemljenje. Zemlja kao da preuzima na sebe neke naše stresove, brige i strahove. Netko drugi će to pražnjenje možda pronaći u maženju kućnih ljubimaca. Negdje sam isto tako pročitao teoriju na rubu ezoterije da su mnoge bolesti današnjeg doba posljedice toga što ljudi hodaju u obući gumenih džonova, zbog čega se negativna energija ne uspijeva isprazniti u zemlju, već ostaje u nama. Ne znam koliko u tome ima istine, ali kako smo mi ipak bića prirode, vjerujem da takvo uzemljenje mnogo znači. Za mene sigurno.

Čini se da je kod vas sve u nekom melodičnom ritmu, kako to uspijevate?

– Zvuči poprilično idilično, no teško mi je reći je li zaista tako. Velika promjena u životu mi se dogodila pri odluci da više nemam vremena za stvari, obaveze ili ljude koji mi ne odgovaraju i crpe energiju. Opet smo došli do faktora vrijeme za koje sam shvatio da je najveća dragocjenost koju imamo i koju ne smijemo uludo trošiti. Okružio sam se ljudima i obvezama koje me ispunjavaju i vesele i sretan sam i blagoslovljen što od toga mogu i živjeti.

Nauštrb materijalnog počeo sam cijeniti sekunde i minute svog života i odlučio ih dijeliti s osobama koje će to cijeniti. Nemam velikih materijalnih prohtjeva i nemam straha od gubitka komfora. Auto koji sada vozim kupio sam prije četiri godine za tisuću petsto eura, a motor kojim obilazim pola svijeta vrijedi manje od prosječnog električnog bicikla, skoro bih rekao romobila. Za kuću u kojoj živimo ne bismo mogli kupiti niti garsonjeru u gradu, no ja i dalje najiskrenije mislim da živim u prekrasnoj palači jer je ispunjena ljubavlju. To je moj dom, najljepši na svijetu.

Jednako tako znam da bi za taj moj dvadeset godina star automobil koji ima čak i klimu, svaki srednjovjekovni kralj dao trećinu svoga kraljevstva. Hej, pa ja imam toplu vodu, grijanje i struju! Naputovao sam se i nagledao svijeta i znam da mi u Hrvatskoj živimo u velikom blagostanju. Još samo da ljudi mogu malo manje raditi i upravljati svojim slobodnim vremenom na kvalitetnije načine, bilo bi to predivno.

U knjizi svoju suprugu nazivate mamom Juanitom, vjenčali ste se na Biokovu odjeveni kao Indijanci, a u svojim zapisima često volite naglašavati i ciganski način života, što vas privlači u nomadstvu?

– Tijekom našeg prvog zajedničkog putovanja, Ivana je spontano počela pjevati staru pjesmu od benda Duo pegla, Mi imamos mnogos problemos. Istog trenutka smo se poistovjetili s tom pjesmom i ona nam je postala himna na svim putovanjima. Ivana je u mojim putopisnim knjigama postala Mama Juanita, ja Speedy Gonzales, a naš smo motor nazvali Crnom Panterom.

Nomadstvo mi je izuzetno privlačno kao ideja, radi slobode kojom odiše, kao i činjenica da nisi vezan za jedno mjesto. Nije to život koji si mogu u potpunosti priuštiti, ali je nešto čemu sve više vremena stremim. Indijanci, Romi, Kazasi i razni drugi nomadi koje smo sretali na našem putovanjima su mi upravo simbol te slobode. Niti jedan sistem, država niti institucija ne voli nomade, zato su i bili proganjani kroz cijelu povijest na svim krajevima svijeta. Svaka država voli znati gdje si, s kim si i gdje ti može naplatiti porez, te gdje će doći po tebe.

Smatrate li da je sloboda dostižna?

– Naravno da je nedostižna! Kada bi sloboda bila neki cilj, onda bi možda i mogla biti dostižna, ali sloboda nije cilj, već put. Uostalom radi se o riječi koja je neki imaginarni koncept koji za svaku osobu znači nešto drugo. Slobodu treba živjeti svakoga dana, što god ona za nekoga značila, a ne njoj stremiti.

Učitelj i učenik

Putovanje motorom može biti i naporno, a ponekad zbog vremenskih uvjeta i otežano. Jeste li imali neku zgodno nezgodnu situaciju na svojim putovanjima?

– Takav način putovanja dvoje ljudi samih na jednom motoru bez ikakve servisne podrške kakvu često imaju organizirane ture, je prepun adrenalina i neočekivanih događaja. Moraš biti spreman na sve, pa čak i na to da ćeš morati ostaviti pokvaren motor u nekoj nedođiji i nastaviti put kako znaš.

Dakle, događaja je iz dana u dan bilo mnogo i ja se nadam da će ovaj tekst ponukati i neke moje nove čitatelje da uz neku od mojih knjiga proniknu u ljepotu slobode putovanja u daleke krajeve pri kojem iz dana u dan ne znaš do kuda ćeš stići niti gdje zaleći. Treba vjerovati u anđele čuvare koji se na svakom putovanju pojave i pomognu baš kada je najpotrebnije i njih uvijek istaknem u svojim tekstovima.

Knjigu ste osim svojoj supruzi Ivani posvetili i svoje troje djece. Što za vas znači roditeljstvo?

– Roditeljstvo je vrhunac ljubavi i vjerujem da to svaki roditelj zna. Imaš pored sebe malo biće koje bi trebalo biti plod ljubavi dvoje ljudi i onda to malo biće učiš za život i gledaš ga kako iz jednog nejakog, zavisnog bića postaje samostalan čovjek kojeg si ti dobrim dijelom oblikovao.

U tom si procesu učitelj i učenik, jer te dijete neprestano podsjeća na neke važne, tebi davno zaboravljene stvari koje je odraslost prekrila finom paučinom. Također te podsjećaju i na to što znači bezuvjetna ljubav. Djeca uzimaju najvažniji dio tebe i prenose ga dalje, a ti se samo možeš nadati da će te nadmašiti u svakom pogledu. Roditeljstvo je apsolutni vrhunac smisla našeg postojanja.

Jesu li Noa, Jakov i Petar već izrazili želju da vam se pridruže na vašim putovanjima?

– Noa i Jakov su već veliki i imaju svoje interese koji ne uključuju ovakve oblike avanturističkih putovanja. Interesi nam se pokapaju na glazbenom polju, no ne i oko avantura. Možda je to i zato što sam takav oblik putovanja otkrio tek kada su oni bili već relativno odrasli pa im nisam uspio ubaciti taj virus. Što se Petra tiče, premali je da bi mogao išta reći, no jako voli izazove i obožava kada idemo na neka lakša planinarenja, boravke u prirodi ili spavanja u šatoru.

Osim što trenutno »jašete« Dinarom, pripremate li neku novu glazbenu ili putopisnu putešestviju?

– Osim ovogodišnjeg putopisnog projekta: »Drumovima i vrhovima Balkana«, od jeseni ću svu energiju posvetiti pripremi za obilježavanje 30 godina od osnutka mog benda Cubismo, koje će biti sljedeće godine. Mislim da je to respektabilna obljetnica koju treba dostojno proslaviti spektaklom dobre glazbe, ritma, plesa i pozitivne energije koju pokušavamo širiti na našim koncertima već tri puna desetljeća u gotovo nepromijenjenom sastavu.

Povezane vijesti

• Haiku putopis iz Vijetnama (1/2): PREKO ZELENIH POLJA
• Haiku putopis iz Vijetnama (2/2): U BERAČEVIM OČIMA
• MOJ BLISKI DALEKI JAPAN: Pod trešnjama cvjetaju - osmijesi