(Snimila Gordana Čalić Šverko)
Obilježavanje Mjeseca hrvatske knjige, tradicionalne manifestacije posvećene knjizi i čitanju, u Gradskoj knjižnici Pučkog otvorenog učilišta »Augustin Vivoda« Buzet, započeli su gostovanjem poznatog hrvatskog književnika, Riječanina Zorana Žmirića. Razgovaralo se ponajviše o njegovom posljednjem romanu, »Hotel Wartburg«, u kojem pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način, pa se može reći da je to bila i buzetska promocija ove knjige. Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s ocem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj.
Žmirić je jedan od autora koji su se okušali u pisanju slikovnica za odrasle, pa je u suradnji s ilustratoricom Valentinom Briški nastala »Vožnja unatrag«. U knjizi »Riječke rock himne«, spojio je svoje dvije strasti, pisanje i glazbu. Ujedno su njegova djela prevođena na mnoge jezike, a poneki od romana i knjiga su nagrađivani.
Posve iskreno, književni gost dotaknuo se brojnih tema pa je tako zmeđu ostalog kazao kako njemu nije zahtjevno susretati se sa traumatičnim događajima iz svoje prošlosti da bi ih prenio u književno djelo.
- Kada kažem da meni nije, to ne znači da olako pišem takve stvari. Ne, nije mi lako, ali moje pisanje je refleksija mog životnog stava. Ja vam nekako zatvaram poglavlja iza sebe i ne želim se vraćati na njih, a posebno na traumatična iskustva. Ostavljam ih tamo, da imaju nekakvo svoje mjesto negdje u nekoj prošlosti. Počesto, pogotovo kada pišem o ratu devedesetih u Hrvatskoj, kada iskapam te nekakve teške priče, sve to radim s namjerom, da bi poslao antiratni signal. Ne mogu pisati o ratu i poručivati generacijama i mojoj, i mlađima od sebe, koliko je rat pogrešan, ako ne zaronim jako duboko i ne budem gotovo eksplicitan u nekim scenama. Ali da, nekako kažem, ostavio sam to iza sebe i dosta uspješno se nosim s time. Nije da sada evociranjem nekih slika ne mogu zbog toga spavati i funkcionirati, ali takve romane sporije pišem. To je bio slučaj s »Pacijentom iz sobe 19«, ta knjiga je strahovito brutalna i meni je fascinantno da je postala svojevrsna moja osobna iskaznica jer puno njih zna za roman, a ne zna za mene. Taj je roman nadvisio mene kao autora, što je sjajno, to je zapravo i poanta književnosti, kazao je Žmirić.
U fokusu Žmirićevog buzetskog gostovanja, uz »Pacijenta iz sobe 19«, našao se i »Blockbuster«.
- Kada bi pisao ono što doista želim to bi bio »Snoputnik« i »Putovanje desnom hemisferom«, oba romana su vrlo eterična i sanjiva iako su putopisni romani, ali se ta putovanja ne događaju nužno u našem realitetu, nego su moguće nekako izmaštana s nekim ciljem. Dok je recimo »Blockbuster«, a pogotovo »Pacijent iz sobe 19«, bio moj odgovor na političko stanje u zemlji koje je meni postalo toliko neizdrživo da sam imao potrebu uzeti megafon u ruke i kazati, u redu ljudi, ne slažem se i ne podržavam cijeli taj narativ, ratni. Znači, ja sam Corto Maltese s domovnicom, hrvatskom. Meni je to moj narativ. Putovanje, potraga za sobom, korištenje svih danih alata da postanem bolja osoba nego sam bio jučer, kazao je Žmirić.
Objavljivanjem djela započeo je 2002. godine zbirkom pripovijedaka »Kazalište sjena«. Uslijedila je zbirka kolumni »Vrijeme koje nam je pojeo Pac man«. Nagrađivani roman »Blockbuster« prvo je duže prozno djelo, nakon kojeg nastaju roman »Snoputnik«, zbirka pjesama »Zapisano metkom«, romani »Putovanje desnom hemisferom« i nagrađivani »Pacijent iz sobe 19«. Potom nastaje zbirka kratkih priča »Kaleidoskop« i roman »Hotel Wartburg«.