Nova akvizicija muzejske zbirke, ujedno najstarija knjiga u muzejskom fundusu Zavičajnog muzeja, odnedavno je tiskani Statut buzetske komune iz XVIII. stoljeća, Statuto ordini et leggi per ili commun di Pinguente. Poznato je da je u Buzetu postojalo više primjeraka, no njih su kroz povijest, ne tako davnu, preuzele druge institucije gdje se čuvaju kao rariteti.

Najstariji sačuvani rukopis

- Naše budno oko uspjelo je primijetiti da se na tržištu pojavio jedan primjerak, te smo ga uz potporu Grada Buzeta uspjeli nabaviti za našu zbirku, pohvalili su se u Pučkom otvorenom učilištu »Augustin Vivoda« u kojem su nedavno u sklopu svog već tradicionalnog projekta Buzet u sjećanjima - Memoria Pinguentina, upriličili njegovo predstavljanje i prolistali razne odredbe i dodatke koji su nastali kroz vrijeme.

(Foto: POU Buzet)

Tiskani Statut buzetske komune iz XVIII. stoljeća, kao i o starije rukom pisane primjerke, razne odredbe i promjene koje su nastale kroz vrijeme, predstavio je povjesničar Mirjan Flego, knjižničar Gradske knjižnice Pučkog otvorenog učilišta »Augustin Vivoda«, uz podršku voditelja kulturno umjetničkih aktivnosti i posebnih projekata Matije Nežića, voditelja Zavičajnog muzeja Saše Nikolića i ravnateljice Učilišta Dijane Kolaković Prodan.

Gradovi su statute, kodificirane zbirke pravnih odredbi uglavnom temeljne na starijem i nezapisanom običajnom pravu, počeli dobivati od 13. stoljeća, a najviše tijekom Mletačkog širenja Istrom. Buzetski i Oprtaljski statut nastali su na temelju Miljskog statuta koji je iz ranijeg razdoblja.

Najstariji sačuvani rukopis »Buzetskog statuta«, koji se danas čuva u Pazinskom arhivu, pisan latinskim jezikom, goticom na pergameni, donosi tekst iz 1435. godine. Potvrdio ga je dužd Francesco Foscari za vrijeme načelnika Giovania Ferra, podestata Buzeta.

(Foto: POU Buzet)

Naredna verzija buzetskog statuta je iz 1575. godine, »Statuto, ordini et leggi del comune di Pinguente« nije doslovni prijepis prvog statuta, ali brojni su članci jednaki. Nastaje kasnije, kada već Buzetom vlada Rašporski kapetan i napisan je na talijanskom jeziku, a također se čuva u Državnom arhivu u Pazinu. Posebna zanimljivost je glagoljica.

- Netko je na praznoj stranici napisao abecedu na gotici, odnosno latinici, a ispod je prijepis na glagoljci, tako da imamo primjer i glagoljaškog pisma u statutu koji je napisan na talijanskom jeziku, kazao je Flego.

Još je jedan poznati rukopis buzetskog statuta koji se nalazi u knjižnici muzeja Correr u Veneciji. Identičan je ranijem rukopisu, pisan također na talijanskom jeziku, a s obzirom da je noviji, iz 18. stoljeća, također je dosta dobro očuvan. Zanimljivost je da obuhvaća popis seljaka koji su imali određena davanja prema Mletačkoj općini, a koji se datira još u 15. stoljeće, pa je zanimljiv za analizu imena i prezimena tog područja. Ovaj popis postoji i u ranijem statutu, a u novom su ga samo prepisali.

Statut iz 18. stoljeća

Statut buzetske komune iz XVIII. stoljeća, tiskano je izdanje no mjesto tiska nije poznato, niti točna godina njegova tiskanja. Nekoliko je sačuvanih primjeraka izvan našeg područja i to u Trstu, Rimu i Oksfordskoj knjižnici. Tekst je potpuno isti kao i u ranijem rukopisu koji se nalazi u Veneciji i u prvom talijanskom koji se čuva u Državnom arhivu u Pazinu. Tekst je na talijanskom jeziku s mletačkim idiomom i može se lijepo čitati. Ima doduše latinski uvod, a za razliku od prethodnih statuta, kazalo sadržaja nalazi se na kraju.

(Foto: POU Buzet)

Nekoliko je zanimljivih ili začudnijih članaka u buzetskom statutu, neki su i u latinskoj i talijanskoj verziji, neki samo u latinskoj, a jedan od tih je prva glava prve latinske verzije statuta čiji naslov glasi - »neka polovica svih globa pripadne Mletačkoj općini«. Svi prijevodi članaka statuta, pa tako i ovaj, su iz knjige Buzetski statut. Položaj Buzeta nakon što je u njega premješten ured Rašporskog kapetana, postao je mnogo značajniji i samim time i iznosi koje su prema statutarnim odredbama morali plaćati prekršitelji. Prema odredbi iz prvog statuta, pola iznosa trebalo je slati Veneciji, dok je u kasnijem statutu regulirano da sav iznos kazne ostaje u Buzetu.

Članak o bogohuljenju u prvoj buzetskoj varijanti statuta iz 1435. godine zahtjevao da kažnjenik, odnosno prekršitelj bude tri puta bačen u jezero Sveti Ivan. Takvo jezero ne postoji, no pretpostavlja se da je riječ izvoru Sveti Ivan. U oprtaljskom statutu također se spominje ta kazna iako nema veze s oprtaljskim područjem pa se pretpostavlja da je oprtaljski statut nastao na temelju buzetskog, a prepisivač ju je slučajno greškom dodao.

Navode se i moguće uvrede koje je netko mogao izreći, poput »lupežu«, »krivokletniče«, »razbojniče«, naravno na talijanskom ili latinskom jeziku, ovisno o verziji statuta. Doslovno su navedeni termini koji su zahtjevali kaznu počinitelju. Za žene su uvrede bile »kurva«, »lupežica«, »mahnita«. Većina kazni za takve uvrede bila je financijska.

Jedna od zanimljivijih odredbi je ona o korištenju čarobnih pripravaka, a glasi - »tko god dade nekome pojesti ili popiti kakav čarobni pripravak ili na drugi način čara ili baci urok s namjerom, željom i nakanom da zbog tih čini i uroka neki muškarac ili žena umre, bude li muškarac neka ga se objesi za vrat tako da umre, a bude li žena neka je se spali tako da umre. Da li je bilo takvih slučajeva u Buzetu, za to nema povijesnih zapisa.

Osim drastičnih kazni za čaranje, moglo se počinitelja staviti na muke ako - »netko bude izudaran, ranjen velikom ili ozbiljnom ranom bilo to noću ili danju, a taj se zločin ne bude mogao dokazati, neka buzetska uprava s pristankom i suglasnošću vijeća ima dopuštenje i ovlast staviti na muke onoga ili one koji su okrivljeni za taj zločin da bi se na taj način utvrdila istina o zločinu«. Dakle, bilo je moguće tijekom istrage ispitivati optuženika i podvrgnuti ga određenim vrstama mučenja kako bi priznao ili rekao sve što zna o učinjenom zločinu.

(Foto: POU Buzet)

Oko za oko

Još dvije odredbe koje pokazuju da se nekim od ovih kazna kažnjavalo sa sintagmom, oko za oko, zub za zub, je iz glave 30. - »rani li itko od buzetskih građana i stanovnika nekoga građana, stanovnika ili stranca s osakačenjem ili odsjecanjem uda, ruke ili noge, neka bez oprosta izgubi taj isti ud«. Ista je kazna i za ubojice - »propisujemo i određujemo da ubuduće, ako netko ubije buzetskog građana, stanovnika ili stranca, neka izgubi život i neka se osudi na smrtu kaznu.« Više je odredbi koje su nalagale smrtnu ili razne vrste tjelesnih kazni ili izgnanstvo ili žigosanje, bičevanje i slično.

Među odredbama je i ona koja označava kraj rada krčmi. »Neka se ni jedan krčmar ne usudi držati krčmu otvorenom ili prodavati vino, i neka se nitko ne usudi biti u krčmi, poslije trećeg zvona«.