Donatella Di Pietrantonio talijanska je književnica koja je možda i poznatija izvan svoje zemlje negoli u Italiji, budući da je prevedena na tridesetak jezika te da je bila finalistica brojnih književnih natječaja. Specifičnost njezinih djela u originalu sastoji se u činjenici da piše talijanskim književnim jezikom uz upotrebu dijalekta specifičnog za regiju Abruzzo, što je hrvatski prevoditelj njezinih knjiga, Srećko Jurišić, inače sveučilišni profesor, sjajno pretočio u vrstu dalmatinskog mjesnog govora, da stil pisanja bude nalik originalu, a da knjiga ujedno živi i posebnim, zasebnim životom.

Vraćena

Nedavno je, nakon knjige "Vraćena", i ovoga puta u izdanju Stilusa, objavljen prijevod nove knjige ove autorice "Sestrina priča", koja se nastavlja na prethodni roman gdje piše o teškim obiteljskim odnosima, kao i o ljubavi i o vezama koje nas određuju. Obiteljskim, ljubavnim i drugim vezama.

Gluho je doba noći. Mlada žena, Adriana, žustro kuca na vrata starije sestre s bebom u naručju. Od koga bježi? Kakva neugodna otkrića donosi sa sobom? Kakve će posljedice imati njezin dolazak?

Godinama kasnije starija sestra, sveučilišna profesorica, u djetinjstvu poznata pod bolnim nadimkom Vraćena, dobiva poziv da hitno dođe u Pescaru. To će putovanje sa sobom povući i putovanje meandrima prošlosti, sjećanjima na minule ljubavi i gubitke, tajne i žaljenja.

U kritici u talijanskom dnevniku La Repubblica, navedeno je da autorica prenosi istu poruku kao i najveća djela talijanske književnosti 20. stoljeća - od Else Morante do Prima Levija - a ona glasi: "iako je patnja neizostavan dio života, možemo odlučiti da nas ona ne definira".

Vidljivo je da je priča snažna, puna raznih nijansi, gdje dolazi do približavanja, udaljavanja i ponovnog približavanja sestara na raznim razinama kroz isto tako razna događanja.

Sama narativna struktura je vrlo snažna, a prevoditelj je sjajno prenio te misli, folklor i druge specifičnosti vezane za određeni kraj.

Uz živopisne, ali minimalističke deskripcije mjesta radnje, kao i vrlo sugestivnih dijaloga među protagonistima sa značajnim prisustvom dijalektalne komponente, malo po malo se slažu kockice tog obiteljskog mozaika. Kako u prvoj knjizi, "Vraćena", tako i u drugoj knjizi.

Njezina djela poznati talijanski dnevnik Corriere della Sera definira kao "grozničavo i moćno pismo", a La Repubblica kao "djelo nezaboravne snage". To se odnosi na obje njezine knjige.

U originalu "Sestrina priča" ima naslov "Borgo sud", što bi u prijevodu bilo južno selo, a knjiga pak "Vraćena", u originalu je naslovljena kao "L'arminuta", što bi bio dijalektalni izraz za vraćena. I tu je odmah došlo do izražaja potreba prevođenje dijalekta, ali i prevođenje imena. U Mjesecu smo hrvatske knjige koji je posvećen prijevodima, prevođenju i prevoditeljima, stoga je sasma prikladno da se upravo sada prevodi i ovaj uradak.

Puno se puta postavlja pitanje kao prevoditi osobna imena, pojedine nazive, treba li ih ostaviti u originalu ili ih treba pak prevesti da bi bili razumljivi u sastavu tijeka radnje? Primjerice postaje li Domenico Nedjeljko, Fortunato Srećko i slično? O tome postoje razne studije te isto toliko objašnjenja, a univerzalno objašnjenje i odgovor - ne postoji. Neki prevoditelji ostavljaju imena u originalu, drugi ih prevode, posebice ako tekstualna struktura to zahtijeva i ako to ima kao cilj olakšati razumijevanje teksta i same radnje, treći stavljaju original u fus notama, a neki prevoditelji žele što je više moguće izbjeći korištenje fus nota, da ne opterete sam tekst i narativnu strukturu.

"Vraćena" u originalu ima naziv "L'arminuta", što i mnogi Talijani ne razumiju, ali savršeno oslikava taj siromašni ruralni kontekst gdje se radnja dešava, u biti je pravi preslik mjesta radnje.

Po knjizi "Vraćena" je snimljen i film u režiji Giuseppea Bonita, a koji se kod nas prikazuje pod naslovom "Vraćena djevojka".

Što se samoga prevođenja dijalekta tiče, nerijetko prevoditelji koriste dijalekt iz svoga jezika za prevođenje dijalekta iz originala, iako je to uglavnom osoban odabir.

Ruralni krajevi

Još jedna tema koja se ponavlja u njezinim djelima je deskripcija ruralnog, gotovo bismo mogli reći predindustrijskog dijela Abruzza, grubog, teškog, koji se i dalje tvrdoglavo odupire modernizaciji. Ova bliskost, kao i potraga za korijenima također je vidljiva u pažljivom prenošenju ritma i zvukova jezika i dijalekta. Kada koristi dijalekt, autorica najviše upotrebljava infinitiv i skraćeni vokativ, a ponekad koristi dijalekt i u dužim rečenicama, da bi dala glas protagonistima ruralnoga kraja iz jedne drukčije perspektive. Da bi pokazala njihovo poimanje duše.

Autorica je inače po struci stomatologinja za djecu. prevoditelj Srećko Jurišić izvanredni je profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu, gdje predaje talijansku književnost. Sudjelovao je na nekoliko desetina međunarodnih skupova. Objavio je pedesetak znanstvenih radova iz područja talijanske književnosti, posebice o dekadentizmu, modernizmu i talijanskoj kriminalističkoj prozi te uredio nekoliko knjiga na tu temu. Urednik je i nekoliko biblioteka u tuzemstvu i inozemstvu te član uredništva brojnih renomiranih znanstvenih časopisa. Član je direktiva AIPI-ja, svjetske udruge talijanista.

Povezane vijesti

• Knjiga Petre Heisinger "Ja sam Petra, nećete me slomiti"
• Ljubavna priča Nore Barnacle i Jamesa Joycea: Konačno se i njezin glas čuje
• Perica, kišni čovjek: Priča o dječaku koji je 36 godina ostao stanovnik psihijatrijske bolnice s brojem, sve dok se za nj nije zainteresirao Hajrudin Merdanović, umirovljeni kriminalist i novinar