Tanja Draškić Savić
U prostoru Kaštela Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, uz živu glazbu, aranžmane poznatih skladbi koje tematiziraju ljubav na razne načine, predstava je pokazala svoju aktualnost i iščitavanjem između redaka, to je priča aktualna kako u doba nastanka, kao i sada, to su oni ratovi, od prije 2.500 godina, ali i ratovi koji su se posljednjih desetljeća odvijali na ovim prostorima, sve to prikazano uz inteligentan pristup, gdje je prije svega vidljiva jaka strana žena.
Pomislimo kako je to bilo prije 2.500 godina – djelo gdje su žene, njihova snaga, domišljatost i energija glavne. I dan-danas, kada još uvijek nisu naučene po(r)uke iz onoga doba, kao niti iz jednog kasnijeg doba. To je atemporalna priča o ratovima, nisu to više ovi ili oni ratovi.
Ponekad i ova Schweigkoflerova Lizistrata nalikuje na stand-up performans, a onda ponovno prodire u neke dubine. Iako su glumačke kreacije i više nego dobre, i premda je redatelj svakom glumcu skrojio posebnu, i više nego pogodnu ulogu, iznimnu su energiju u čitavo djelo utkali Lara Živolić i Valter Roša, koji je ostvario ulogu gotovo na razini svog čuvenog „Mistera buffa“.
Eterična, strastvena, simpatična, dopadljiva, bila je Mada Peršić u naslovnoj ulozi, koju je znala vrlo dobro izgradit i predstaviti, suptilno i inteligentno. Spomenimo i sve ženske uloge, nadahnute, razigrane u ovoj predstavi: Gala Nikolić kao Mirina, Andrea Lončarić kao Kritila, Mia Krajcar kao Kalika, Mirjana Đan kao Lampita, Linda Kliman kao Beoćanka, a osim spomenutog Roše, ostale su muške uloge tumačili Zoran Kelava kao Načelnik, Luka Mihovilović kao Spartanski general iz Zbora staraca, gdje su se pojavili i Domenico Toffetti, Josip Krajačić, Aleksandar Bančić, David Belas, Vedran Šilipetar i Šandor Slacki. Zbor starica činili su Deni Sanković, Rade Radolović, Marko Gašparović, Una Baćac, Ivana Morina i Iva Kovač.
Živahan bend djelovao je u sastavu Saša Zorkić – gitara, Branko Sterpin – truba, Andrea Rojnić – bubnjevi, Andrea Rojnić – klavijature, Srđan Kuzmanović – bas gitara i Sebastian Stell – bubnjevi.
Upravo je ovom komedijom redatelj pokazao kako snaga velike komedije uspijeva povezati banalnost sa svetim, te sićušnu smicalicu s velikom poviješću, te kako smijeh i humor sve probavljuju.
U originalu Schweigkofler je napisao komediju koristeći razna talijanska narječja, što je Đanino Bubola, koji je komediju preveo, izvrsno prilagodio koristivši šaroliku paletu istarskih čakavskih narječja - od onoga iz Kućibrega do medulinskog.