Beskrilci u oblacima (Snimio Dario Družeta)
Andrea Gotovina i njena ekipa pristupili su temi pažljivo, proučavajući svijet kukaca prije nego što su ga prezentirali na sceni i onda otišli korak dalje. U pola sata trajanja predstave predstavljen je jedan novi, otvoreni pristup kukcima kao stanovnicima jednog zajedničkog prirodnog okruženja. Oni su u stvarnosti mali, možda ne uvijek vidljivi, ali u ovoj predstavi oni su itekako veliki i živahni i nose se sa specifično svojim problemima
Premijerom predstave "Beskrilci u oblacima" autorice i koreografkinje Andree Gotovine u petak je u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula obilježen Međunarodni dan kazališta za djecu i mlade. U ovoj plesnoj predstavi Plesnog studija INK nastupaju Alja Erjavec, Karla Medakov / Noa Pavlinović, Lana Crnogorčić, Mark Marić, Mirjana Andrić, Nina Peruško / Michelle Salome Kursar. Ovaj put pozabavili su se svijetom kukaca koji je poslužio kao inspiracija za raznolike pokrete, ali i za kostime Desanke Janković, glazbu Carlosa Andresa Fagina i rasvjetu Darija Družete.
U pola sata publika je mogla vidjeti nešto drukčije i originalnije od onog na što je navikla, jedan novi, otvoreni pristup kukcima kao stanovnicima jednog zajedničkog prirodnog okruženja. Oni su u stvarnosti mali, možda ne uvijek vidljivi, ali u ovoj predstavi oni su itekako veliki i živahni i nose se sa specifično svojim problemima kao i sva živa bića.
Dakle, svijet ovih kazališnih beskrilaca možemo promatrati kao neku odvojenu zajednicu, oni mogu biti simbol ljudi prema kojima imamo predrasude ili ih jednostavno ne razumijemo, možda i namjerno ignoriramo. To vjerojatno nije poruka predstave, ali mogu se "Beskrilci u oblacima" iščitati i na taj način. Bogomoljku vidimo kao opasnu, što ona i jest za druge kukce, ali je li ikad itko razmišljao koliko je ona zapravo veličanstvena, baš poput nekog samuraja ili majstora drevnih borilačkih vještina? Ili kako je svim tim kukcima kada zapuše vjetar, kako održavaju ravnotežu, koliko se osjećaju bespomoćnima?
Andrea Gotovina i njena ekipa pristupili su temi pažljivo, proučavajući svijet kukaca prije nego što su ga prezentirali na sceni i onda otišli korak dalje jer ovo, očito, nije dokumentarac.
Ekipi iz kazališta vjerojatno nije bilo lako, ali u predstavi su pokazali zavidnu kondiciju i tjelesnu fleksibilnost, sve pokrete odradili su s lakoćom, ne pokazavši ni najmanji znak umora.
Carlos Andres Fagin je kreirao glazbu koja je važna otpočetka, zajedno sa zvukovima, ona je jednako važna kao i ples što se pogotovo vidi kako predstava odmiče. Glazba čini da pojedine scene u predstavi čak djeluju malo i komično te dodaju dozu opuštenosti, no sve zajedno se nadopunjuje baš kako treba. Onako, obiteljski.