Bez službenog govora, ali uz izravne pohvale autoru od strane prisutnih istaknutih pulskih umjetnika poput Roberta Paulette i Erosa Čakića, preksinoć je u Dnevnom boravku Rojca otvorena izložba radova profesionalnog fotografa i dugogodišnjeg fotoreportera Glasa Istre Dejana Štifanića pod nazivom "Izvrnute nutrine".

Dojmljivi radovi većeg formata mogu se razgledati idućih 30 dana, a izložba je realizirana u sklopu izlagačko-izložbenog pilot projekta "Izlog_0.0" Soundpaintig platforme Pula 2020, u organizaciji i produkciji Udruge Rondo Histriae, Studia KAPULA i Saveza udruga Rojca.

Umjetnički je ovo Štifanićev iskorak iz fotografskog zanata u slikarstvo, premda se ne smatra slikarom, niti je nastojao slikati nešto ili crtati. Jednostavno je (kao i prije tri godine na svojoj prvoj autorskoj izložbi kemigrama "Fotografije uma" u galeriji Makina), prepustio da slučaj napravi svoje slikama, a uz njegovu energiju. Kemija plus energija… plus tri godine zreliji autor. Fotografije se pišu svjetlom, a u ovom se slučaju, kako nam kaže autor, pišu kemikalijama.

- Posjetitelja vaše izložbe može začuditi ta kombinacija fotografije i slike u vašim radovima. O čemu je riječ?

- Jedan dio izložbe je svojevrsni nastavak ciklusa kemigrama izloženih prije tri godine u Galeriji Makina, uz dodatak novih slika koje su rezultat eksperimentiranja s dijapozitivima. Te bih radove mogao nazvati "izmanipulirane", "izdistorzirane" slike.

- Što su kemigrami?

- To su slike nastale direktnom upotrebom kemikalija na osjetljivom foto papiru. To su slike nastale bez upotrebe fotoaparata.

- Dakle, fotografije bez fotoaparata?

- Da, premda to nisu fotografije nego kemigrami.

- Nisu ni slike?

- Jesu slike, ali najtočnije je reći da su to kemigrami. Neki ih nazivaju foto slikama zato što polazišnu točku čine upotreba materijala i tehnika bliskih analognoj fotografiji i radu u tamnoj komori.

- Po čemu ovi radovi spadaju u slikarstvo?

- Po tome što ove slike, za razliku od klasične fotografije, izmiču jednostranom tumačenju, dozvoljavajući slobodnu interpretaciju.

- Koliko je točno smatrati vas konceptualnim umjetnikom?

- Još od kraja 60-ih postoji scena s kemigramima, međutim rad na dijapozitivima na način na koji ja radim - dekonstrukcijom slike uz pomoć različitih kemikalija, kiselina i boja - čini mi se da je, bez samohvale, jedinstven u umjetničkom radu.

- Može li fotografija, u vašem slučaju kemigram, ispuniti svoj smisao ako ne prikazuje neki vanjski subjekt ili objekt ili događaj, uglavnom vanjštinu svijeta?

- Apsolutno može. Zato je i naziv izložbe "Izvrnute nutrine". No, volio bih vjerovati da te slike ocrtavaju svijet u nama, ali i svijet izvan nas.

- Koliko vam je u tom kontekstu kao autoru važna vizija, a koliko emotivnost samog rada?

- Rekao bih podjednako, ali bih tu upotrijebio još jedan pojam, a to je energija koju "ulažem" u svoje radove, ne znajući konačan ishod. Ali, u tome i jest ljepota stvaralaštva, u toj nepredvidivosti, kao što je i sam život nepredvidiv.

- U Rojcu ste izložili i jedan kemigram s jasnom figurom, točnije zagrljaj dviju figura. Rad nalikuje svjesnom slikarskom činu. Kako ste tu prolili kemikalije?

- Rezultat je to jedne geste. Nije riječ o nekom minucioznom slikarskom radu zato što ja i nisam slikar. Taj je rad rezultat jednog pokreta, jednog izljeva energije na fotopapir.

Od Mladena Tudora do Josefa Koudelke

Dejan Štifanić je dugogodišnji fotoreporter Glasa Istre, osnivač i voditelj udruge Studio KaPula, član zadruge Praksa, autor više samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je u projektima koji uključuju fotografiju, video, glazbu i kazalište. Živi i radi u Puli.

- Koji su fotografi izvršili velik utjecaj na vas?

Vezano za ovu izložbu, valja spomenuti pokojnog Željka Jermana, autora koji je radio sjajne kemigrame. On mi je bio direktna inspiracija. Od domaćih fotografa tu je na prvom mjestu Mladen Tudor, koji nije toliko poznat, ali po meni jedan od najboljih; pa Ivan Posavec, Josip Klarica, svi fotografi Ferala, a od stranih češka škola Josef Koudelka, Jan Saudek, pa Richard Avedon iz New Yorka u portretnoj fotografiji, Aaron Siskind…

- Što vam je najbolje u novinarskoj fotografiji, od koje živite?

- Najviše me ispunjava ono čega više gotovo i nema u hrvatskim novinama, a to je reportaža. Ti se nađeš na jednom mjestu i kroz sedam do deset fotografija moraš prikazati što se na tom mjestu događa, što se događa nekim ljudima, dakle biti oči nekome tko nije tamo bio prisutan. Šteta je što je reportaža skoro pa nestala iz hrvatskih novina. Dakle najviše me ispunjava foto reportaža, ali i portretna fotografija.

Povezane vijesti

• Za umrežavanje rudarskih centara diljem Europe
• Vukovar je bio industrijski i radnički grad
• "ULJANIK U PULI!" - umjetnička podrška brodograditeljima