Uz zvuke Stradivarijeva violončela iz 1690. otvorena izložba Marka Brajkovića u Grožnjanu

(Snimio Zvonimir Guzić)

Spektakularno je bilo otvorenje izložbe "Retrospektiva jednog sna" autora Marka Brajkovića u galeriji Fonticus u Grožnjanu povodom njegovog 60. rođendana i 35 godina umjetničkog djelovanja. Samostalna izložba, koja je otvorena do 27. travnja, svojevrsna je retrospektivna Markovih radova nastalih od 2012. do 2024. godine. Tim povodom u Grožnjan je došlo mnoštvo Markovih prijatelja iz umjetničkih krugova Austrije i Njemačke, što svjedoči o širokom međunarodnom ugledu koji Brajković uživa u tim državama.

Otvorenje izložbe obilježilo je i predstavljanje njegove monografije te govore uglednih gostiju iz svijeta umjetnosti i filozofije među kojima su bili Iva Körbler, povjesničarka umjetnosti i autorica monografije, Andreas Zimmermann bivši kustos Kunsthistorisches Museum Beč koji je i postavio ovu izložbu, te prof. dr. sc. Matthias Varga von Kibed filozof mađarskih korijena sa adresom u Münchenu.

- Slikarstvo Marka Brajkovića na prvi je pogled fascinantna i raskošna riznica intimističkih motiva, izvan vremena i prostora, u kojoj se događa spajanje unutrašnjih i vanjskih svjetova, i gdje je vanjsko metafora unutrašnjih emotivnih procesa, jednako kao što unutrašnje umjetnikove emotivne razine bujnom narativnošću ispunjavaju vidljivi prostor slike.

Kroz pravu ljubav u nama se snažno budi život, a sile i snage koje u prirodi reguliraju prokreaciju mogu nam se tada radi svojeg intenziteta ponekad činiti kao božanski kaos. Marko Brajković to u potpunosti osjeća i prepoznaje, stoga će se u slikama kontinuirano javljati i motivi drevnih citadela, Pegaza, anđelâ, sunca, spirale i spiralnog kretanja energije, kao eha i aluzije na stvaranje svijeta.

Duboka ljubav, ono što se od pamtivijeka prepoznaje kao "spajanje dviju duša", "ujedinjenje dvije izgubljene polovice duše" ili twin soul, nužno nas odvodi u mislima u prošlost, prema konceptu osobnog izgubljenog Raja, ali i prema dalekim prepoznavanjima svoje polovice iz nekih ranijih života. U mnogim slikama Marka Brajkovića kao da prepoznajemo neki drevni, sveti jezik znakova koji nas podsjeća na našu božansku prirodu i na stanje prvog Zlatnog doba, na davno ujedinjenje duša s (mitske) Atlantide.

Umjetnika je ljubav u potpunosti preobrazila, povezujući jednako tako sve elemente oko njega u prirodi, koji su na slikama prikazani kroz ribe, ptice, bijelu golubicu i konje, dakle ne samo naše duhovne vodiče i zaštitnike, već simbole zraka, vode, zemlje i vatre. Ptice nas povezuju s višim duhovnim dimenzijama, njihov pjev spaja nas s anđeoskom glazbom nebeskih sfera, što prostor čiste i netaknute prirode Istre samo još više naglašava.

Fantastični horror vacui

No, Brajkovićevo slikarstvo nije tek dopadljivi, fino ugođeni intimizam, njegov fantastični horror vacui, uz simultanost prizora, pokrenutu i dinamičnu kompoziciju slike s često naglašenim spiralnim kretanjem, odvest će nas do vrlo dalekih stilskih predaka i konceptualnih srodnika. Od Chagallove ideje svijeta kao pozornice čuda koje uzrokuje ljubav, jer od ljubavi metaforički letimo, odvajamo se od materijalne stvarnosti, preko nadrealističke poetike ljubavi Francisa Picabie, gdje pronalazimo morfološki vrlo slično preklapanje prizora u slici; dominantne motive žene, cvijeća, spirala, očiju i riba.

Osjetit ćemo po morfologiji mjestimice naše intimističke slikare, Antuna Motiku i Jurja Plančića, uz opasku kako intimizam nije stilska kategorija, već određeno stanje duha. Povremena slojevitost prizora može nas asocirati na djelo Sigmara Polkea, ali bez njegovog urbanog kaosa. Treba naglasiti kako Brajkovićevo slikarstvo posjeduje visoki stupanj svijesti o povijesnosti slikarstva i stilova, no niti na trenutak ne radi se o bilo kakvom kompilatorskom pristupu slikarstvu.

Naprotiv, Brajković je slikar velike erudicije i senzibiliteta, ali snaga njegove slike proizlazi iz autentičnog unutrašnjeg, psihoemotivnog stanja. Na kasnije, tzv. drugo ili treće gledanje Brajkovićevih slika, najednom ćemo u njima osjetiti veliki mir, sklad i meditativnost.

Ta atmosfera mirnoće nosi u sebi refleks prema određenom klasicističkom trenutku u djelu Carla Carràe, smirenom automatizmu Andréa Massona, ali i konceptu čiste, atemporalne ženske ljepote Massima Campiglija. Na nekoj dubokoj razini Brajkovićevih slika mogu se dešifrirati i decentni utjecaji etruščanske umjetnosti, slično kao i kod Campiglijevih djela.

Slike Marka Brajkovića kompleksne su i nesvakidašnje, i kao svako kvalitetno slikarstvo, opiru se jednostavnim i jednoznačnim definicijama. Brajkovića prepoznajemo kao umjetnika snažne vizije, iznimno dorađenog i koherentnog slikarskog jezika, u kojemu su bez pretencioznosti ugrađene velike istine svijeta, za umjetnika to je prostor Istre, gdje mu je ljubav omogućila iskustvo Raja na zemlji, rekla je u svom osvrtu Iva Körbler.

I ostala dva eminentna govornika su hvalila Brajkovićev rad i osebujan karakter, uspoređujući njegov umjetnički put od inženjera do slikara frazom "od trnja do zvijezda".

- Marko je sjajan pripovjedač koji se oslanja na temelje europske povijesti i mitologije, a kroz svoj rad nastoji prezentirati snažne emocije, rekao je Andreas Zimmermann.

Sam autor nije bio od velikih riječi sugerirajući da slike govore umjesto njega.

Posebnu umjetničku notu večeri donio je njemačko-švicarski violončelist Emanuel Graf, koji je u čast velikog poštovanja prema Marku Brajkoviću izveo Koncert prijatelju, svirajući djela J. S. Bacha.

Svakako vrijedi istaknuti podatak, koji je cijelom događaju u gradu umjetnika dao posebnu dozu glamura, da je Graf svirao na violončelu "L’Évêque de La Rochelle" koje je izradio Antonio Stradivari 1690. godine. U gastronomskom dijelu svečanosti u domaćim delicijama i vinima su uživali brojni strani i domaći gosti.

O autoru

Marko Brajković je 1985. godine, završio višu građevinsku školu u Novom Sadu, a već sljedeće godine upisao je Arhitektonski fakultet u Beogradu. U siječnju 1990. preselio je svojoj obitelji u njemačku regiju Rhine-Neckar. Tijekom svog boravka u Njemačkoj izlagao je svoje radove na izložbama u Mannheimu i Karlsruheu, radio je razne ilustracije za časopise, video radove i radio na scenografiji za Nacionalno kazalište u Mannheimu i Ulmu.

Jedna od njegovih najznačajnijih izložbi održana je u Mannheimu 1992. godine, s performansom "Panem et Circenses-execution vulgaris" koji se bavio stradanjem u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Posljednja izložba u ovoj fazi održana je 13. ožujka 1993. u kazalištu "Alte Workshop" u Frankenthalu. Godine 2012. Marko se s obitelji preselio u Grožnjan, gdje i danas živi.