NA DANAŠNJI DAN, GODINA JE 1971.

VREMEPLOV GLASA ISTRE - POPIS STANOVNIŠTVA U JUGOSLAVIJI: "Istranin, Primorac, Goranin ili Slavonac moći će se slobodno i s ponosom iskazati kao Hrvat"

Dok se na posljednjem popisu stanovništva u Istri, provedenom 2011. godine, oko 20 tisuća ljudi, odnosno 12,11 posto populacije opredijelilo kao Istrijani, takva podjela pedeset godina unazad nije bila moguća. "Ako građanin navede neku lokalnu pripadnost (Istranin, Primorac, Goranin i slično), dužnost je popisivača upozoriti ga da to nije odgovor na pitanje o narodnosti ili etničkoj pripadnosti", zbog čega bi se u takvom slučaju, ukoliko insistiraju, za njih napisalo "nije se izjasnio"

| Autor: Glas Istre
Naslovnica Glasa Istre iz 1971. godine

Naslovnica Glasa Istre iz 1971. godine


Koliko nas ima?, naslov je članka u Glasu Istre objavljenog na današnji dan prije pedeset godina, u kojem detaljno piše o pripremama za popis stanovništva Jugoslavije. "Za svega nekoliko dana, 1. travnja, počinje popis stanovništva Jugoslavije, koji će trajati 10 dana. Taj ogroman i vrlo značajan posao obavit će oko 100.000 ljudi, a na njega će se potrošiti blizu 20 milijardi starih dinara. Što će nas pitati popisivači?", stoji u nadnaslovu spomenutog članka.

Isti će se popis, ovoga puta Hrvatske, a ne Jugoslavije, vršiti i ove godine, i to čak na isti datum, počevši od 1.travnja. Razlika u ondašnjem popisu iz 1971. i ovogodišnjem, pedeset godina poslije, osim u znatno manjem broju ljudi koje treba popisati, sastoji se i u samom izjašnjavanju građana. Premda tadašnji Glas ambivalentno ističe da je "politička borba protiv pokušaja da se nacionalni osjećaj i pripadnost zamagli regionalnim dobivena kao nikad do sad", odnosno da će se "Istranin, Primorac, Goranin ili Slavonac moći slobodno i s ponosom iskazati kao Hrvat (ili kao pripadnik bilo koje druge nacionalnosti ili etničke grupe)", stvar postaje zamršena ukoliko se netko želi opredijeliti u smislu pripadnosti. Dok se na posljednjem popisu stanovništva u Istri, provedenom 2011. godine, oko 20 tisuća ljudi, odnosno 12,11 posto populacije opredijelilo kao Istrijani, takva podjela pedeset godina unazad nije bila moguća. "Ako građanin navede neku lokalnu pripadnost (Istranin, Primorac, Goranin i slično), dužnost je popisivača upozoriti ga da to nije odgovor na pitanje o narodnosti ili etničkoj pripadnosti", zbog čega bi se u takvom slučaju, ukoliko insistiraju, za njih napisalo "nije se izjasnio".

Pažnju plijeni i tekst koji izvještava o istarskim građanima koji su sudjelovali u financiranju izgradnje tunela Učka, koji je otvoren deset godina kasnije. Kako piše Glas Istre, Istrijani su uvelike složni oko spremnosti za financiranje tunela te je većina njih za takvo što izdvojila novce u visini jedne mjesečne plaće! Uzimajući u obzir povjerenje koje ljudi danas imaju u državu, sljedeće riječi zvuče gotovo nestvarno: "Josipa Černeha, domaćica iz Buzeta, nema penziju, ni ona ni njen osamdesetogodišnji suprug. Ona mjesečno prima samo stalnu državnu pomoć u iznosu od 250 dinara (koju prima jer je aktivno pomagala NOB), a upisala je za Učku 250 dinara." Premda su ljudi poput Josipe formalno i dalje vlasnici tunela, a troškovi njegove izgradnje odavno isplaćeni, prolaz kroz tunel se, kako znamo, i dalje naplaćuje.

Čudno je koliko je malo prostora, tek kockicu na 14. stranici, dobila vijest o porinuću dotad najvećeg broda izgrađenog u Uljanik. U članku pod naslovom "Pulski 'mamut' sutra u moru" ne ističe se ime broda, no može se naslutiti da se radi o Berge istri, koji je nestao 30. prosinca 1975. dok je na putu iz Brazilu do Japana prevozio željeznu rudu. Članak ističe da će sljedećeg dana biti porinut prvi dio broda, građenog u dva djela, a ističe se i informacija o neuspjelom porinuću, za koji piše da se "nije mogao saznati pravi razlog neuspjelom prvom porinuću, no sve su jači glasovi da je upravo mast kriva što brod nije htio u more". Uzmemo li u obzir i informaciju o dužini broda, koja se sa svojih 314 metara također podudara s dužinom Berge Istre, možemo zaključiti kako se gotovo sigurno radi o vjerojatno najpoznatijem brodu ikada proizašlom iz pulskog brodogradilišta, koji su prošle godine uspješnim dokumentarni filmom ovjekovječili novinari Dražen Majić i Zoran Angeleski.

Čitavu desetu stranicu Glasa krasi reklama za piće koje će pobuditi nostalgiju mnogim pripadnicima starije, pa i onima nešto mlađe generacije - čija je pristupačna cijena i dobar okus sve do desetak godina unazad bila neizostavan dio svakog rođendanskog stola. Riječ je, naravno, o Radenskinom Deitu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter