OD NAPOLEONA DO GRAMPERIJADE
Uoči 17. kaštelirske fešte posvećene krumpiru u subotu 3. kolovoza - Cijela ISTRA JEDE KUMPIRE, A KAŠTELIRCI GRAMPERE
Između bijelog i crvenog krumpira samo je vizualna razlika, a mnogo su veće razlike između pojedinih sorti, i to po količini škroba. Tako sorta desire ima više škroba i zbog toga je dugotrajnija i bolja za njoke, dok će sorta mona lisa potrajati najviše do kraja zime te je dobra za prženje i kuhanje, poučava nas Marko Bratović ekološki proizvođač krumpira iz Kaštelira
Među mnogim istarskim eno-gastro-feštama i festivalima, a računa se da ih kroz godinu ima oko 1.200, jedna se zasigurno ističe po svojoj osebujnosti i originalnosti - kaštelirska Gramperijada, fešta posvećena vjerojatno najraširenijoj namirnici na zapadnoj hemisferi - krumpiru, koja će se ove subote održati 17. put. Obično se smatra da su krumpiri u Istru došli u vrijeme Marije Terezije, budući da je ta prosvjetiteljska carica dekretima naređivala uvođenje novih kultura u poljoprivredu svoje carevine kako bi se stanovništvo spasilo od uvijek moguće, a sušama i ratovima često izazivane gladi.
No, u Kašteliru imaju drugačiju priču. Prema tamošnjoj predaji, u vrijeme Napoleonskih ratova, dakle oko 1800. godine, krumpir su Kaštelirci prvi put vidjeli kod francuskih vojnika koji su tu bili stacionirani u vrijeme francuske okupacije Istre odnosno tadašnjih Ilirskih provincija. Vojnici su krumpire kuhali i dijelili ih lokalnoj djeci. Vjerojatno je tu bio u priči neki postariji vojni kuhar kojega su njegovi vojnici nazivali djed odnosno na francuskom grand-père, a djeca naravno iz stranih jezika uzimaju riječi koje im se sviđaju za stvari koje im se sviđaju, pogotovo ako ih vide prvi put u životu, pa se tako vjerojatno u kaštelirskom govoru od tada uvriježio i naziv gramper za krumpir (koji se na francuskom inače zove pomme de terre odnosno u doslovnom prijevodu jabuka iz zemlje).
Dio identiteta
Ima i drugih mogućih objašnjenja, budući da jezikoslovlje tumači kako je riječ krumpir u hrvatski došla iz njemačkog jezika, odnosno iz dijalekata južnonjemačkih pokrajina Švapske (u današnjoj pokrajini Baden-Württemberg), i Palačke (današnji Pfalz). Upravo u vrijeme Marije Terezije iz tih su njemačkih pokrajina doseljenici naselili dijelove Slavonije i, pretpostavlja se, sa sobom donijeli krumpir, koji se drugdje u Njemačkoj inače naziva kartoffel, ali se u tim pokrajinama naziva grumber, grumbirn ili grombir, što otprilike znači zemna kruška, te je izgovorom i etimologijom blisko ovom kaštelirskom gramperu.
Lokalne legende imaju svoj razvojni put pa ne moraju uvijek slijediti logiku povijesnih činjenica, i tako se dogodilo da se kroz više od dva stoljeća naziv gramper u Istri održao jedino u Kašteliru, štoviše, Kaštelir i Kaštelirci su po tome nadaleko poznati, taj je naziv dio njihova identiteta. A jesu li poznati i po krumpiru kao poljoprivrednom proizvodu, ne samo po njegovu dijalektalnom nazivu? Jesu, kaštelirski se krumpir oduvijek prilično cijenio, kao i onaj iz nekih drugih istarskih uzgojnih zona. Među njima je najpoznatiji krumpir iz Pazinskog polja, ponekad zvan i pazinski krumpir. Danas ga međutim u općini Kaštelir-Labinci nema mnogo, pretpostavlja se da ga se godišnje proizvodi oko 37 tona i to na svega pet hektara površine.
Četiri kuna za kilogram
- Proizvodnja krumpira radi plasmana na veliko, primjerice u trgovačke centre, vrlo je rizična jer cijena iz godine u godinu vrlo varira. Često se ti centri odlučuju za jeftiniji uvozni krumpir pa se kod nas proizvodnja svodi na pokrivanje vlastitih potreba, kaže nam Marko Bratović, jedan od rijetkih većih proizvođača krumpira u Kašteliru. Od ukupno tri i pol hektara njegovih njiva i povrtnjaka na jednom su hektaru zasađeni krumpiri, kojih godišnje proizvede desetak tona. Sva je njegova proizvodnja (uz povrće tu su još i maslinici) u sustavu certificirane ekološke proizvodnje, pa je Bratović jedini ekološki proizvođač krumpira u Kašteliru, a možda i u cijeloj Istri. Inače najviše sadi sorte jerla i primavera, ali ove godine je na tržištu bila nestašica sjemenskog materijala pa je zasadio još i sorte mona lisa, adora i desire. Još se prisjećajući kako se prije desetak godina krumpir plaćao svega 75 lipa po kilogramu, dok mu je danas na veliko cijena 4 kune po kilogramu zbog aktualne nestašice, Bratović kaže kako se umjesto nesigurnog plasmana trgovačkim centrima radije odlučio za prihodovno stabilniju prodaju na vlastitom štandu u kampu Santa Marina kod Vabrige i direktan plasman u lokalne restorane.
Rane sorte krumpira brale su se tijekom srpnja, a do sredine kolovoza beru se kasne sorte, pa pitamo Bratovića kakva je bila minula krumpirska sezona i kakvim je urodom rezultirala.
- Godina je bila dosta zahtjevna, jer je nakon duge i hladne zime i na njenom kraju kratkog zatopljenja opet došlo do zahlađenja i kasnih mrazeva. Da nismo pokrivali izniknuli krumpir sigurno bismo pretrpjeli štete od smrzavanja. Zatim je uslijedio mjesec dana bez kiše i onda nakon suše opet dosta kiše pa će ga trebati dosta brzo pobrati, što je ovih dana komplicirano zbog blata. Rezultatom smo ipak zadovoljni, jer su nam tuneli za pokrivanje i sustav navodnjavanja dosta pomogli, ali oni koji se time ne koriste mogli bi u ovoj izazovnoj godini imati krumpire kao šćinke, kaže nam Marko Bratović.
S obzirom na ekološku proizvodnju, zanimalo nas je kako je tretirao svoje krumpire i je li imao problema s bolestima i štetnicima, a Bratović kaže
- Koristili smo samo otopinu hladno prešanih algi za podizanje otpornosti, zlatica je ove godine bilo vrlo malo pa je šteta od njih minimalna, nismo protiv njih ni trebali tretirati, iako za krumpirove zlatice postoje ekološki certificirani preparati.
Kao i u pričama o bijelom i crnom vinu ili vinu s bijele i crvene zemlje, često se govori i o razlikama između bijelih i crvenih krumpira, pa čujmo što nam o tome kaže ovaj stručnjak za krumpire.
- Između bijelog i crvenog krumpira samo je vizualna razlika, a mnogo su veće razlike između pojedinih sorti, i to po količini škroba, koja onda utječe na njihovu uporabnu vrijednost. Tako na primjer sorta desire ima više škroba i zbog toga je dugotrajnija i bolja na primjer za njoke, dok će sorta mona lisa potrajati najviše do kraja zime te je dobra za prženje i kuhanje, poučava nas Bratović.
Natječu se i turisti
Za predstojeću kaštelirsku Gramperijadu upravo je Marko Bratović jedan od glavnih opskrbljivača, a ova atraktivna manifestacija koja će se održati u subotu 3. kolovoza s početkom u 20 sati ponudit će dvadesetak najraznolikijih jela od krumpira, sa svih strana svijeta. Uz domaće - svake godine na Gramperijadi kuhaju kaštelirski vatrogasci - jela od kaštelirskih grampera odnosno krumpira iz svojih nacionalnih i regionalnih kuhinja predstavit će i turisti koji ljetuju na ovom području. Minulih godina jela od krumpira na njihov način u Kašteliru su predstavljali turisti iz Njemačke, Francuske, Austrije, Italije, skandinavskih zemalja, čak i iz Perua. Uz besplatne degustacije svih predstavljenih jela po tradiciji će se održati i izložba krumpira najčudnijih i najneobičnijih oblika (najpopularniji bivaju oni s erotskim asocijacijama), uz jela od krumpira predstavit će se i lokalna vina, rakije i drugi proizvodi, a neće izostati ni kulturno-zabavni program.
- Bogatstvo ove tradicionalne manifestacije je dvosmjerno, jer osim promocije lokalnog proizvoda i sudjelovanja stanovništva u kuhanju jela od grampera, svake godine sve više stranih gostiju aktivno sudjeluje u pripremi kaštelirskog grampera na njihov način. Sinergija domaćeg i stranog, posebno u umijeću kuhanja, interesantan je doživljaj i najbolja moguća promocija našeg lokalnog proizvoda, rekla nam je uoči 17. kaštelirske Gramperijade Romina Sinosich iz ovdašnje Turističke zajednice.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
