Proputovala sam uzduž i popreko cijelu BiH i nikada nisam čula ni jednog čovjeka koji bi rekao da je susjed napao susjeda iz druge etničke grupe, te da je tako počeo rat. Svi su objašnjavali isto: da je netko iz susjedne zemlje, SR Jugoslavije ili Hrvatske, ili iz nekog udaljenog kraja BiH došao u njihovo selo, bacio prvu bombu, ubio prvu žrtvu, te da je nakon toga unutar mjesta došlo do polarizacije na grupu potencijalnih žrtava i grupu potencijalnih nasilnika

"Svetlana Broz, odbacivši svoj poziv ljekara na vodećoj medicinskoj ustanovi u Beogradu, po bosanskim bespućima, tragom dede, koji se i sam, u onom ratu, najradije držao Bosne, s mikrofonom u ruci tražila je dobre ljude u tom vremenu zla. Hiljadu puta je mogla poginuti. Hiljadu puta mogla je nagaziti na minu. Hiljadu puta mogla se naći na nišanu četničkog ili ustaškog snajperiste. Unuka Josipa Broza Tita - kakav trofej za svakog ubicu! Ali Bosna joj je u onom ratu sačuvala dedu, zašto u ovom ne bi i nju?" Dio je ovo predgovora koji u knjizi "Dobri ljudi u vremenu zla", autorice Svetlane Broz, potpisuje pjesnik Izet Sarajlić. Knjiga, koja donosi 90 svjedočanstava ljudi kojima je netko pomogao, spasio ih u ratu u BiH, izdana je prije 20 godina, a nedavno je osvanulo i njeno šesto izdanje u Bosni i prvo u Srbiji, dok u Hrvatskoj još nitko nije pokazao interes za objavom ovog vrijednog dokumenta koji svjedoči o krvavom sukobu na bosanskom tlu. No, to ne sprečava Broz da knjigu promovira i u Hrvatskoj, u Puli, Fažani i Umagu. Njen dolazak u Istru iskoristili smo za razgovor.

- Vaša knjiga, iako nudi nadu da u svakoj situaciji, pa i onoj najgoroj, ratnoj, uvijek ima ljudi koji će pomoći, ostavlja gorčinu onoga što se događalo na Balkanu '90-ih. Vi prenosite riječi onih kojima su pomogli poznanici, prijatelji, dobri ljudi, ali istovremeno se tu puno kazuje i o krvnicima. Je li rat među dijelom Južnih Slavena pustio neizbrisiv trag na ljudima svih nacionalnosti koji su sudjelovali u njemu?

- Odlično ste uočili da se ne može govoriti o dobrim ljudima u vremenu zla a da se ne objasni u kakvom zlu su se našli oni kojima je pomoć bila neophodna. Ali se jedino tako i dobiva prava slika onoga što se događalo u ratu. Ta slika je čemerno gorka, ali istinita. Istina se mora znati da se više ne bi ponovila. U kontekstu zla i dobra govorila bih samo o ljudima, a ne o njihovim nacionalnostima. Ispod svake kože krv je jednako crvena i svaka majka nosi istu bol za izgubljenim djetetom. Tu nema nacionalnih predznaka. Svi koji su bili žrtve zločina i njihovi najbliži nose neizbrisiv trag. To je, nažalost, neminovno.

- Bosna i Hercegovina je bila najviše pogođena tim međuetničkim sukobom. Kako je moguće da je susjed susjeda spašavao od svojih krvoločnih sunarodnjaka? Zar nitko nije mogao reći: Dosta?

- Prvo moram istaknuti da BiH nije bila žrtva međuetničkog sukoba, što se u knjizi "Dobri ljudi u vremenu zla" ističe u svih devedeset svjedočenja. Ni jedan moj sugovornik nije mogao povjerovati da rat uopće može početi u BiH, jer su živjeli normalno zajedno sa svojim susjedima i sugrađanima. BiH je 1992. prvo doživjela agresiju Miloševićevog režima i vojske, kako god se tada zvala država koju je on vodio, a 1993. i agresiju Tuđmanove Hrvatske. Dakle, međunarodno priznata od strane UN-a, Republika BiH bila je žrtva dvostruke agresije susjednih zemalja. To su historijski fakti verificirani i na Međunarodnom sudu za Jugoslaviju u Den Haagu.

Proputovala sam uzduž i popreko cijelu BiH i nikada, ni u najmanjem selu, nisam čula ni jednog čovjeka koji bi rekao da je susjed napao susjeda iz druge etničke grupe, te da je tako počeo rat. Svi su objašnjavali isto: da je netko iz susjedne zemlje, SR Jugoslavije ili Hrvatske, ili iz nekog udaljenog kraja BiH došao u njihovo selo, bacio prvu bombu, ubio prvu žrtvu, te da je nakon toga unutar mjesta došlo do polarizacije na grupu potencijalnih žrtava i grupu potencijalnih nasilnika. Ljudi su često mobilizirani protiv svoje volje. U ratu ne rade policije, tužilaštava, sudovi i zatvori, pa se većini čini da je sve dozvoljeno i nekažnjivo. Za one koji nemaju moralne norme rat je idealno vrijeme da učine svaki zločin. Susjed u Bosni i Hercegovini ima kultno značenje, važniji je od najbližeg rođaka vjekovima. S tim tradicionalnim iskustvom sasvim je prirodno da se spašava susjeda kada je u nevolji.

- Spomenuli ste da je BiH bila žrtva dvostruke agresije.

- Milošević i Tuđman su imali dogovor kako će ratom, jer to nisu mogli učiniti mirnim putem, podijeliti Bosnu i Hercegovinu i napraviti Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Dakle, prvo su oni mogli ne napasti BiH, a kada su je već napali, opet su oni bili ti koji su mogli u svakom trenutku reći: Dosta! Razumijem prljave, osvajačke motive zlih vođa, ali ono što me muči jest činjenica da nije bilo dovoljno građana ni u Srbiji ni u Hrvatskoj koji su imali građansku hrabrost usprotiviti se tim osvajačkim ciljevima svojih lidera. I što je najgore, ne vidim ni da je danas, poslije tolikih zločina učinjenih u njihovo ime, porastao broj onih koji bi ustali i rekli: Sad je dosta! Dok god društva na Balkanu ne budu imala kritičnu masu odgovornih pojedinaca, spremnih i sposobnih da se suprotstave zlim idejama vladara, nama se i ratovi i zločini mogu ponavljati. Samo je pitanje kome ćemo dati glas na izborima!

- Do jučer su Hrvati, Srbi i Bošnjaci pili zajedno kavu, a već sutradan su se optuživali za nacionalizam, četništvo, ustaštvo. Gdje je nestala solidarnost, ljudskost, razum?

- Kafu su pili građani Jugoslavije, a ne pripadnici etničkih grupa, koji najčešće uopće nisu vodili računa o etničkoj pripadnosti prijatelja, poznanika, suradnika, komšije… Etničko, kao i vjersko, bilo je i ostajalo u okviru njihovih najintimnijih identiteta, koji nisu određivali njihov socijalni život. I tek kada se vrate toj elementarnoj pristojnosti, a istovremeno i otmjenosti duše, svi oni koji žive na Balkanu imat će ponovo šanse za solidarnost i ljudskost koju su i u ratu iskazali najbolji među nama.

- Kako su vaši sugovornici u knjizi doživjeli rat, jesu li njihovi ožiljci preduboki?

- Svi moji sugovornici i za knjigu i hiljade drugih nakon što je knjiga objavljena bili su jednako šokirani agresijom iz Srbije i Hrvatske. Zločini koje su preživjeli graniče s mogućnošću čovjeka da ih i zamisli, ali ono što meni daje nadu za budućnost ove regije jest činjenica da žrtve uvijek žele i traže pravdu, zato što su hiljade zločinaca okrvavljenih ruku i dalje oko nas, slobodni i nekažnjeni, najvjerojatnije spremni na nove zločine, ako ih bude imao tko pozvati i dobro nagraditi. No oni koji su preživjeli najstrašnije zločine uvijek završavaju svoje ispovijesti istom rečenicom: "Neka se nikada nikome ne ponovi!" To nikome podrazumijeva da se ne ponovi čak ni onima koji su učinili te zločine. Dakle, oni žele pravdu, a ne osvetu! U današnje vrijeme terorizma, kada su motivi onih koji su spremni žrtvovati život da bi ubili nevine ljude najčešće vezani za fanatizam, a ne za osobnu priču žrtve, nikada nismo pročitali vijest da se netko iz BiH opasao eksplozivom i došao u Beograd ili Zagreb da se nasred nekog centra, bogomolje ili trga raznese ubijajući nevine. Istovremeno, broj samoubojstava onih koji više ne mogu nositi svoje živote ili sjećanja na zločine koje su preživjeli u posljednjem ratu u BiH je u porastu. I zato je opravdano ogorčenje stanovnika Bosne i Hercegovine na svaku neodgovornu izjavu beskrupuloznih političara iz regije ili svijeta da je BiH centar terorizma.

- Što je s ožiljcima?

- Ožiljci svake žrtve zločina su uvijek preduboki i doživotni. Ovog ljeta uredila sam i objavila knjigu "Heroji iz sjenke", grupe autora, studenata iz Sarajeva i Tuzle, o onima koje mladi vide kao heroje. Među njima je i Ajna Jusić, koju je rodila majka, žrtva ratnog zločina silovanja tijekom rata u BiH. Ajna je prije nekoliko dana govorila svoju ispovijest i u UN-u, a ja sam bila potresena do suza.

- Neke priče iz knjige doimaju se nestvarnima. Susjedi Bošnjaci spašavaju susjede Srbe i obratno. Kako to da dominantni idiotizam nije zarazio sve strukture društva, kako to da su intelektualci, ako ih se uopće može tako nazvati, navijali za nacionaliste, a da su obični ljudi gledali kako pomoći bližnjima?

- Intelektualci su u većini nažalost bili uz svoje lidere i čak su im pomagali u kreiranju ratne taktike, jer nisu ni Milošević ni Tuđman bili toliko inteligentni, a naročito ne obrazovani, da bi bez pomoći eksperata - historičara, psihologa, sociologa, antropologa i drugih - mogli sami osmisliti zločine onako kako su to stručnjaci mogli. Bio je to monstruozan spoj pameti i znanja u funkciji najvećih zločina. Da pripadam i jednoj od tih profesija, dala bih sve od sebe da pronađem dokaze, a moraju postojati, o imenima kolega koje su u tome učestvovale, ne bih li profesiju obranila od njih. Teško ćemo s ovako prljavom historijom omogućiti novim generacijama normalnu budućnost. Zato je važno sačuvati svaki dokaz o svakom čovjeku koji je ostao čovjek i u granicama svojih moći, a nekada i izvan njih, po cijenu vlastitog života spasio nepravedno progonjenog. Jer samo ti ljudi, koje ću do kraja života zvati najboljim među nama, ostaju zalog moguće budućnosti na ovim prostorima. Na zlu se ništa ne može gradi, jer je ono samo destruktivno, a mora se pamtiti da se ne bi ponovilo. Na dobroti se može graditi zajednička budućnost svih nas, a pogotovo onih rođenih u vrijeme i nakon ratova.

- I dalje na ovim prostorima izbore osvajaju političari koji ljude drže u rovovima nacionalnih pripadnosti i prijete im da će, ako samo izvire, dobiti metak u čelo. Zašto, ako već postoje ti dobri ljudi koje opisuju vaši sugovornici, nema tog glasa razuma koji će pobijediti strahove, podjele?

- Pravi ste izraz upotrijebili i on jest odgovor na vaše pitanje: strah! Raspirujući etničke netrpeljivosti godinama prije nego što su se upustili u agresiju na BiH, naravno putem medija koji su im bili najefikasnija sredstva za ispiranje mozgova konzumenata, uspješno koristeći Goebbelsovu maksimu da sto puta ponovljena laž postaje istina, i Milošević i Tuđman, iako ih ne želim izjednačavati jer postoje velike razlike među njima, uspjeli su proizvesti kritičnu masu straha među populacijom i u Srbiji i u Hrvatskoj da bi opravdali rat koji će voditi u BiH.

- Dakle, jedino strah…

- Na tim strahovima i danas vladaju svuda po istoj matrici u čitavoj regiji rekla bih hohštapleri koji se predstavljaju kao političari, a pritom su redom u lancu organiziranog kriminala na Balkanu. Kad to promatrate samo malo izmaknuti sa strane, a građani to uglavnom ne mogu, jer su zatrpani medijima koji ih i sada bombardiraju parolama vođa koji ne bi da izgube vlast, vidite i perverznu manipulaciju kroz predizborne parole poput: Glasajte za nas ili ćete biti istrijebljeni... Uz sve prateće ucjene, nesretni ljudi se plaše. Njihova zajednička reakcija je uvijek: Što ja jedan mogu protiv njih koji imaju svu vlast? Nemam za koga glasati pa neću ni izaći na izbore... I tako liježu na rudu, ne talasaju, ne bune se, ne izlaze na izbore i prepuštaju manjini, onoj radikalnoj, desnoj ili ultra desnoj, da biraju umjesto njih. Pritom ne vide da se glasovi pojedinaca zbrajaju na kraju izbora, a valjda im mediji pod kontrolom vlasti ne omogućavaju da vide građane na ulicama velikih gradova u Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji, Britaniji, Grčkoj i mnogim drugim zemljama u svijetu, koji se bore za svoja prava, protiv nekih političkih odluka, zakona i onog što im ne odgovara. I ne shvaćaju da jedini koji moraju imati strahove jesu nositelji vlasti jer ovise o volji građana koji ih uvijek mogu smijeniti. Ako ne drugačije, onda na ulici, što je također legitiman način borbe, samo dok je nenasilan. Dokle god se građani budu plašili političara, dok ne shvate da političari moraju imati strah od građana, bit će ovako i bit će isti na vlasti.

- Čini mi se da rat u nekim glavama nikad nije završio. Permanentno traje još od 1941. Razlika je u tome što je nakon Drugog svjetskog rata netko normalan rekao da su Nijemci i Talijani dobri turisti pa ih valja ugostiti, dok će danas primjerice u Hrvatskoj rijetki reći da su Srbi dobrodošli na more. Nema tu nikakve ekonomske logike, ali valjda to s logikom i nema puno veze.

- Točno je da to nema veze s logikom. Oni koji vladaju čine to zastrašivanjem jer mogu, što je potpuno idiotski. Zamislite London s devet milijuna stanovnika u kojem žive pripadnici tko zna koliko stotina etničkih grupa i koji svakodnevno posjećuju pripadnici bezbroj etničkih grupa iz cijelog sveta. Pa mi zaista živimo u torovima u kojima su pastiri potpuni idioti! I što je najgore - pristajemo na to jer se ne bunimo! Baš kao ovce…

- U Hrvatskoj stalno slušamo o srbočetničkom krvavom piru. Nitko ne spominje HVO i zločine koje su pripadnici hrvatske vojske počinili u BiH. Slavimo Praljka kao heroja. Situacija je vrlo slična u Srbiji. No, kako je to u Bosni? Koliko znam, vi ste iz Beograda preselili u Sarajevo. Je li tamo drugačije?

- U Sarajevu je drugačije. Tamo nisam vidjela da slave ratne zločince. Ali već u Mostaru i u Banja Luci slave presuđene ratne zločince kao ratne heroje. Nezdrave su to sredine, jer ih vode isti mračnjaci koji su bili i ostali poslušnici i puhači u rog velikih knezova iz Zagreba i Beograda.

- Kler samo produbljuje podjele među narodima na Balkanu. Ne bi li i oni trebali biti ti koji će pružati ruku pomirbe, ljudima propovijedati da je različitost dobra, lijepa, bogata, da je u skladu s vjerom, da valja poštivati drugoga?

- Visoko pozicionirani predstavnici klera vrlo često vode politiku, a ne samo vjerske poslove u BiH, jer s propovjedaonica direktno utječu na to tko će biti izabran, a za koga se ne smije glasati. To je grozno gledati i, naravno, dovodi u sumnju njihov rad koji nije u skladu s vjerom. U ratu su neki od njih bili osvjedočeni zločinci, ali ni sud u Haagu nije nikada podigao ni jednu optužnicu protiv njih. Ostali su do danas nekažnjeni i nedodirljivi. Očigledno nekome uvijek trebaju za prljave poslove.

- Kako vam iz današnje perspektive izgleda Jugoslavija koju je stvarao vaš djed? Smatrate li da je njegova ideja bila utopistička, neostvariva, da je Jugoslavija bila otpočetka osuđena na propast?

- Drugi svjetski rat na prostoru Jugoslavije, podsjetit ću, dobili su partizani pod vodstvom Josipa Broza Tita. Četrdeset pet godina, koliko je poslije poraza fašizma i nacizma trajala FNRJ i SFRJ, ne može se nazvati utopijom, jer su stasale generacije u lijepoj i prosperitetnoj zemlji. Usprkos činjenici da su je zlikovci, iz sasvim sitno osobnih interesa - u svakoj zemlji nastaloj njenim raspadom živi po stotinjak prebogatih porodica i ogromna većina siromašnih i nezadovoljnih ljudi - ubili prije gotovo trideset godina, srećem hiljade ljudi na svakom njenom meridijanu koji sjećanje na tu zemlju sažimaju u rečenicu: "Tada smo živjeli život dostojan čovjeka." Eh, kad bi tako bilo i danas…

- Po struci ste kardiologinja. U vrijeme rata ste pomagali ljudima u BiH, prvo kao liječnica, a zatim i na sve druge načine. Jeste li pritom odustali od medicine?

- Od medicine sam odustala nakon dvadeset godina rada, u desetom mjesecu 1999., kada sam dala otkaz na Vojnomedicinskoj akademiji i preselila se u Sarajevo. Nekoliko godina kasnije osvanuo je, nevjerojatno, u Slobodnoj Dalmaciji intervju sa mnom na dvije stranice s ogromnim naslovom: "Srce liječi struka, a dušu Titova unuka!"

Promocije u Puli, Fažani i Umagu

Promocija knjige "Dobri ljudi u vremenu zla" održat će se u ponedjeljak u 17 sati u pulskom Circolu. Slijedeći dan knjigu će predstaviti u fažanskom MMC-u u 11 sati, a zatim i u umaškoj Gradskoj knjižnici u 17 sati. Povod za promocije je i Međunarodni dan ljudskih prava te obilježavanje 25 godina rada udruge HOMO, pulske udruge za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda. Organizatori su HOMO i SKD Prosvjeta, pododbor Pula, a pokrovitelji Istarska Županija i gradovi Pula i Umag.

Povezane vijesti

• Izborna skupština Zajednice društava Josip Broz Tito: DRUŠTVENI JE MORAL NA VRLO NISKOJ RAZINI
• DRUŠTVO JOSIP BROZ TITO SVEČANO OBILJEŽILO DAN DRUŠTVA Ne damo da nas gaze i da se iskrivljuje povijest
• U PONEDJELJAK U TISKANOM GLASU ISTRE SPECIJALNI PRILOG U POVODU 40. OBLJETNICE SMRTI JOSIPA BROZA TITA Otkrivamo sve o Titovom posljednjem posjetu Zagrebu i tri dramatična mjeseca prije smrti predsjednika SFRJ. O Titu smo razgovarali s ljudima koji su mu bili bliski i koji su ga cijenili, ali i s onima koji ga nisu voljeli