Uzrečica kaže da je kod susjeda trava uvijek zelenija. A nas je zanimalo kakav je "naš vodnjanski travnjak" našim susjedima ili strancima, odnosno kako nas doživljavaju i kako gledaju na nas. I dovoljno je bilo skoknuti do Vodnjana u inkubator znanja i melting pot raznih nacionalnosti - Rusi, Kolumbijci, Filipinci, Britanci, Srbi, Bosanci…Cijeli svijet u Vodnjanu
"Misli globalno, djeluj lokalno", mogla bi biti, ako to već i nije, krilatica najvećeg informatičkog giganta u regiji Infobipa. IT div iz Vodnjana, kako mu vole tepati, pravo je čudo. Ne samo informatičko, gospodarsko već i društveno. I dok svakodnevno slušamo o sablasnim brojkama mladih koji odlaze iz Hrvatske u inozemstvo u potrazi za boljim životom, u Infobipu je priča kudikamo drugačija. U Vodnjan dolaze ljudi iz cijelog svijeta, a nemali je broj onih koji život u milijunskim gradovima zamjenjuju boravkom u pitomoj Istri. Infobip kao da je druga planeta, druga vremenska zona. Stoga i ne čudi da na zidnim satovima na ulasku u vodnjansku tvrku između Londona, New Yorka, Delhija i Tokyja, ispod jedne urice piše i Gajana. Baš tako. Posebna vremenska zona i posebna poslovna priča. U samo nekoliko godina, tvrtka sa 2000 zaposlenika i ispostavama u 40 zemalja i 65 ureda diljem svijeta postala je poželjno mjesto za raditi baš poput Londona, Berlina ili bilo kojeg drugog velikog grada.
Uzrečica kaže da je kod susjeda trava uvijek zelenija. A nas je zanimalo kakav je "naš vodnjanski travnjak" našim susjedima ili strancima, odnosno kako nas doživljavaju i kako gledaju na nas. I dovoljno je bilo skoknuti do Vodnjana u inkubator znanja i melting pot raznih nacionalnosti - Rusi, Kolumbijci, Filipinci, Britanci…Cijeli svijet u Vodnjanu.
Salsa za Kolumbijica, za Hrvate pivo
Svi su u Vodnjan došli prvenstveno poslovno, a neke je dovelo srce, odnosno ljubav za Hrvaticama. U prvom slučaju za Buješkom koja je Kolumbijca Francisca Riverosa Fialla dovela u Istru. "Ja i moja supruga živjeli smo u Barceloni i u jednom smo trenutku odlučili da moramo biti bliže jednoj od naših obitelji. A Hrvatska je, naravno, bila bliže. Iz Barcelone sam kontaktirao Infobip, prijavio se, braća Kutić su me intervjuirala, dobio sam posao i odlučili smo se preseliti", priča Francisco o svom dolasku u Istru prije pet godina. Kako je bilo doći u Buje nakon megalopolisa poput Bogote i Londona, prvo je pitanje koje se nameće. "Nakon milijunske Bogote i Londona, došao sam u Buje, mjesto sa tisuću stanovnika. Da sam ovdje završio u dvadesetima, poludio bih", šali se. "No sada, sa 38 godina i dvogodišnjim djetetom u potpunosti mi odgovara život u kući sa vrtom i sedam različitih stabala. Preko tjedna sam inženjer, a vikendom uživam u Bujama raditi oko kuće. To je predivno, i život u ovakvoj maloj sredini u potpunosti mi odgovara, meni i mojoj supruzi koja u Bujama vodi NTC program za djecu. Za mene je ovo životno putovanje, metaforički završava misao Francisco koji svaki dan "za pravo" putuje 75 kilometara kako bi došao do posla, Infobipa. I nije mu teško. Duplo manje vremena koliko mu je trebalo do posla u glavnom kolumbijskom gradu. To je velika prednost. No, izgleda da je najveća barijera jezik. "Moja obitelj govori "istarski", pa tako i ja", šali se 38- godišnji Francisco. S hrvatskim muku muči, odnosno ne prakticira ga jer na poslu priča engleski, a kod kuće španjolski i talijanski. O hrvatskom će jeziku "Nije ga nemoguće naučiti, ali je težak". Jezik je težak, a hrvatska birokracija je "katastrofa", izgovara na hrvatskom. Kada nešto voliš ili te nešto muči, izgleda da onda naučiš pravu riječ, primjećujemo u šali. Drugačiji je i mentalitet Hrvata - mirniji i povučeniji. I sam kaže da južnjačka vrela krv razlikuje latinoamerikance od Europejaca. "U Kolumbiji svi stalno pričaju, glasni su i puno se druže. Ovdje je drugačije. Ljudi imaju mali, uzak krug prijatelja.