Ovog tjedna, 2. ožujka, obilježena je 101. godišnjica Labinske republike a dan ranije i Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Oba ova praznika povezuju labinske Bošnjake Rasima Čauševića iz Vineža i Esada Čolića iz Potpićna. U Labin su stigli kao mladići, trbuhom za kruhom, a onaj sa sedam kora pronašli u labinskim rudnicima. Ovdje su pustili korijenje, osnovali obitelj i udomaćili se.

Rasim Čaušević, rođen 1951. godine u Velikoj Kladuši, u rudniku je prešao put od niskokvalificiranog radnika kopača do nadzornika i vođe smjene posljednjih sedam godina svog radnog vijeka u rudniku Tupljak, posljednjem ugljenokopu u Hrvatskoj. U rudniku je nakupio gotovo 24 godine radnog staža, uz beneficirani dodatak radi teških uvjeta rada. Dobro se sjeća prvih dana.

- U Labin sam došao s 27 godina, 1976., a prvu nadnicu sam zaradio 12. listopada te godine u Potpićanskoj jami. Došao sam na preporuku prijatelja koji su već bili ovdje, jer su u rudniku tražili radnike a ja sam bio bez posla. Obitelj sam doveo godinu dana kasnije, govori Rasim te ističe posebne vrijednosti rada u rudniku. "Atmosfera je bila dobra, vladalo je drugarstvo i poštovanje, nije bilo nacionalnih ni socijalnih podjela i zahvaljujući tome osjećao sam se dobro."

Na početku je stanovao u Štrmcu kod vodotornja, u privatnoj kući, i autobusom putovao u Potpićan, a stan na Vinežu gdje i danas živi dobio je 1978. U mirovini je već 22 godine, ima malo vrta i uživa u tome. "Dobro mi je. Imamo dobru mirovinu i lijep život, svoj sam na svome. Imam suprugu i dvoje odrasle djece koja imaju svoje obitelji. Kćerka radi kao krojačica i živi na Vinežu, a sin je strojar i radi u Belgiji. Jedna unuka završava medicinu u Rijeci uz pomoć gradske stipendije, a druga je u trećem razredu Gimnazije. Često se prisjećam radnih dana, prijatelja, drugarstva i solidarnosti. Sve je tada bilo dobro, bolje nego danas, iako smo malo imali. Posao i plaća bila je sigurna, nismo strahovali da ćemo dobiti otkaz. Dobro je i danas, ali može i bolje. Nude se mnoge mogućnosti, ali država bi trebala biti bolja, da osigura veće plaće radnicima", ističe Rasim.

Rasim Čaušević za vrijeme rudarskih dana 

On je jedan od mnogobrojnih rudara Bošnjaka koji su se snašli u Labinu i napredovali od nekvalificiranih radnika do KV i VKV majstora, a neki su uz rad završili visoke škole i fakultete. Imali su siguran posao, smještaj, redovitu plaću, organiziran boravak u toplicama i godišnje odmore, imali su socijalnu sigurnost. Neki su doveli obitelji, a neki su ih ovdje osnovali. Mnogo je miješanih brakova, nije bilo socijalnih ni nacionalnih podjela ni razmirica pa nije čudo da su mnogi ovdje pronašli svom dom do kraja života.

- Nikad nisam imao nikakvih problema što sam Bošnjak. Živio sam i živim dobro u suživotu sa susjedima i lokalnim stanovništvom, a tako je bilo i na poslu. Sada se ovdje bolje osjećam nego u Bosni. Tu imam više prijatelja, kolega i poznajem više ljudi nego u Velikoj Kladuši gdje mi žive četiri brata i dvije sestre. Ne namjeravam se tamo vraćati, namjeravam ovdje kupiti i grobnicu, mada ih trenutno nema slobodnih, ozbiljno će Rasim.

Esad Čolić iz Potpićna, 1953. godište, rodom iz Mionica u općini Gradačac, imao je zanimljiv životni put. Već kao 16-godišnjak otišao je u Njemačku, gdje su mu radili i živjeli roditelji, da bi se 1974. vratio u Jugoslaviju na odsluženje vojnog roka. Međutim, nakon vojske, zbog promjene zakona, nije mogao ponovno dobiti radnu dozvolu i vratiti se u Njemačku.

- Bio sam primoran ostati u Jugoslaviji, a brat mog prijatelja radio je ovdje u rudniku pa nas je pozvao. Bili smo dali molbu za posao u Tvornici sokova u Ajdovščini, ali nam se Istra više svidjela jer smo imali osiguran posao i smještaj s hranom. S prijateljem Zahidom došao sam 20. ožujka 1976. u Potpićan, ali sam počeo raditi u Labinu jer je Jama Pićan bila potopljena. Išli smo u Labin na posao autobusom i nisam izdržao duže od 19 dana. Nikad sebe nisam vidio kao rudara, bio je to zadnji posao koji sam želio raditi. Kad nam se za vrijeme dok smo marendali srušio otkop, odlučio sam napustiti rudnik, govori Esad koji je novi posao pronašao u Kombinatu Čepić gdje se zadržao godinu dana.

Zatim je prešao u labinsko Istragrađevno, gdje je radio tri godine, da bi mu tadašnji tajnik tvrtke Vlado Klarić preporučio da se vrati u rudnik ako želi dobiti stan jer je već bio oženjen i imao dijete.

- U Jamu Pićan vratio sam se 1981., počeo sam kao NK radnik pa napredovao do PK i KV radnika kopača. Radio sam kasnije na održavanju jamskih puteva, konkretno vjetrenih puteva. Tu je bio velik propuh i sve puno kamene prašine kojom smo zaprašivali te prolaze da ne bi došlo do eksplozije ugljene prašine. Imao sam problema s dišnim organima pa sam promijenio radno mjesto, dobio sam posao na pumpnoj stanici, ispumpavali smo vodu iz jame. Morao sam ići na dokvalifikaciju za to radno mjesto jedno šest mjeseci. Pumpnu stanicu nikad nismo napuštali, nije smjela ostati bez nadzora da ne bi došlo do potopa jame, prisjeća se Esad.

Bio je član počasne straže kada je Milka Planinc 1983. otvarala Jamu Tupljak. Prisjeća se i ekipe iz Jame Tupljak koja je bila najbolja u potezanju konopa na Labinštini i u čitavoj Istri. Bio je jedan od njih. Bez posla je ostao kada je došlo do krize i zatvaranja Rudnika Tupljak 1999. godine. Od tada je u mirovini, zahvaljujući posebnoj Vladinoj odluci da im se dokupi radni staž. Kada je otišao u mirovinu, imao je samo 46 godina, okrenuo se malom i sportskom ribolovu te svom vrtu, ali i društveno-političkom radu u bošnjačkim asocijacijama. Godine 2005. postao je predsjednik ogranka Nacionalne zajednice Bošnjaka u općini Kršan i predstavnik bošnjačke nacionalne manjine općina Kršan i Pićan. Sada je predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u općini Kršan i predsjednik KUD-a Kršanski ljiljani. Također je član izvršnih odbora SABAH-a i Bošnjačke nacionalne manjine Istarske županije.

- Još malo pa ću biti najstariji Bošnjak i stanovnik u općini Kršan u kojoj se osjećam kao doma i u kojoj dobro surađujem s lokalnim vlastima. Za Bosnu me više ništa ne veže jer sam tamo proveo malo vremena, otišao sam nakon 16. godine i najduže tamo boravio u jednom komadu osam mjeseci. Ovdje sam sada kod kuće, sve lijepo veže me za Istru. Tu imam obitelj, suprugu, kćerku, zeta i dvije unuke. Nisam nikada imao nikakvih problema, ljudi su me dobro prihvatili, prijatelj sam sa svima. Prihvaćeni smo i kao kulturno-umjetničko društvo koje aktivno radi na očuvanju svoje kulturne baštine, pjesme, plesa i običaja, kaže Esad.

Esad

Esad Čolić (prvi slijeva) u rudarskoj odori 

Nada se da se situacija iz Ukrajine neće prenijeti na zapadni Balkan i u BiH, da tamo neće ponovno doći do velikih podjela i rata jer kao i mnogobrojni labinski Bošnjaci, i on tamo ima rodbinu. Volio bi i da nikome ne padne na teret pod stare dane te da poživi barem približno kao njegov otac koji je doživio lijepih 95.

Povezane vijesti

• ZDRAVKO ČOLIĆ Imam dovoljno kondicije za trosatni koncert u Areni
• U 2019. godinu Porečane i mnogobrojne goste svojim će bezvremenskim hitovima za sve generacije UVESTI ZDRAVKO ČOLIĆ
• Ruski istražitelji kažu kako je devet zarobljenih rudara vjerojatno poginulo