Pobožnosti pučkih misija - navještanje Radosne vijesti, Evanđelja i poticanje vjernika na duhovnu obnovu, dugovječna je praksa u Katoličkoj crkvi. Pučke misije održavaju se i danas, prigodničarski u sklopu priprema za veće blagdane, primjerice, Uskrsa, pa svaka župna crkva u porečkoj i pulskoj biskupiji na vidljivu mjestu ima križ na kojem su upisane godine održavanja misija. Događale su se uglavnom u prošlosti, ali i danas u župama u sklopu pripreme na neke veće blagdane, primjerice, nadolazećeg Uskrsa ili jednostavno kako bi se potaknulo vjernike na što intezivniji vjerski život.

Šest misija

Zanimljiv je izvještaj o održanim pučkim misijama u Istri prije 140 godina, koje je držao učeni dominikanac Anđeo Marija Miškov. Rođen je 1848. u Zlarinu, na krštenju je dobio ime Ivan Andrija, potom redovničko ime Anđeo, komu je dodao Marija kada je na blagdan Sv. Josipa 1865. položio vječne zavjete. Za svećenika je zaređen u Kotoru 1871. Godine 1886. stječe naslov općeg propovjednika, a osam godine kasnije naslov doktora i magistra svete teologije. Preminuo je 1922. u 74. godini života u samostanu sestara dominikanki u Korčuli.

Miškov se sustavno pripremao za početak pučkih misija koje su počele u svibnja 1880. u Lukšiću pokraj Splita. Održao je 301 misiju, najviše u bosanskoj ili đakovačkoj i srijemskoj biskupiji (107), te splitsko-makarskoj (55), hvarskoj (26) i dubrovačkoj biskupiji (24). U porečkoj i pulskoj biskupiji održao je šest misija. U svom doktorskom radu (2011.) Zvonko Džankić piše da nije trebalo dugo čekati da se glas o vrijednim i pobožnim misionarima Reda propovjednika proširi i izvan granica Dalmacije, u Istru.

Na poziv mons. Ivana Glavine (1878.–1882.), biskupa porečkog i pulskog, Miškov u rujnu 1881., odmah nakon prvih održanih misija u Lukšiću, s još četvoricom dominikanaca odlazi u Istru. Kako je onamo trebalo propovijedati na talijanskomu i hrvatskom jeziku, Miškov se s o. Rajmundom Ipšićem (1832.-1890.) opredijelio za hrvatski i to u župama Premantura, Kanfanar, Savičenta, Juršići, Filipana i Krnica. Misije su završile 6. studenoga 1881. godine.

Rezimirajući prvo iskustvo misija u Istri, Miškov ističe kako nije bilo velika odaziva puka, osobito u Svetvinčentu. Također napominje kako je u njemu bilo dosta razbojnika i lopova kao i u Juršićima za koje Miškov veli kako je to "misto posve razpušteno, to su ti svi lupeži i razbojnici". No, ipak je riječ Božja dotaknula njihovo srce, ganula ih i potaknula na ispovijedanje.

Veliki odaziv Premanturaca

Zanimljivo je iskustvo iz Krnice. Tamošnji župnik, Slovenac Julion Guthi, najprije nije htio primiti oca Miškova i njegova kolegu, da bi konačno popustio uvjerivši se kako nije riječ o isusovcima, koje tamošnji puk iz nekoga razloga nije volio. Spoznavši da se radi o nekim novim redovnicima, puk se toliko zaljubio u njih da ih je jedva pustio iz župe.

Najveći odziv puka dogodio se u Premanturi, a kako ističe Miškov: "Nerado onaj dobar narod od nas se razastane, a onaj Župnik nehtize nas nikako odpustiti". Prema kronici, župnik u Premanturi te je godine bio Francesco D'Elia (Frane Delija, 1808.-1887.), koji je župu preuzeo 1837. Unatoč predrasudama, lopovima i razbojnicima, o. Miškov i o. Ipšić bili su dobro prihvaćeni i na kraju bili zadovoljni postignutim rezultatom misija. Kada misionari govore o uspjehu misija, prepoznaju ih po brojnim ispovijedima i međusobnoj pomirbi vjernika. Ovo su bile prve i jedine pučke misije koje je otac Miškov održao u porečkoj i pulskoj biskupiji.

Iako je gotovo uvijek u misije odlazio s jednim ili dvojicom misionara, Miškov je u misijama bio voditelj i glavni propovjednik. Dobrim dijelom misije su uvijek bile planirane i dobro organizirane, a održavane su na poziv biskupa mjesnih crkava ili pak na inicijativu župnika uz pristanak njihovih ordinarija.

Konačno, dominikanski misionari vodili su pučke misije prema pravilniku, koji sadrži pedeset propisa. Sve je bilo propisano, od priprema do završetka misija. Od župnika se zahtijevalo da na vrijeme obavijesti puk i rastumači svrhu, o misijama obavijesti mjesne škole i zamoli školsku upravu da u te dane, ako je moguće, oslobodi učenike nastave. Usto, treba se pobrinuti da u mjestu tijekom održavanja misija ne bude zabava i rada trgovina te gostionica. Prije početaka misija, koji je uobičavao biti ponedjeljkom, bilo je potrebno dogovoriti mjesto za propovjedaonicu koja se obično smještala u sredinu crkve. Pravilnik je nadalje određivao slavljeničku dinamiku otvaranja misija, vrijeme slavlja i njihov broj te druge pobožnosti.

Poziv na obraćenje

Od ispovjednika se pak tražilo da bude strpljiv i ljubazan u slušanju ispovijedi te da u slučaju bolesnih i nemoćnih u župi posjeti u kući i podijeli sakramente. Pravilnikom je definirano vrijeme dnevnih obroka, posljednji dan misija i njihov sadržaj, svršetak i oproštaj s misionarima. Nakon propovijedi o okorjelu grešniku crkvena zvona zvonila su pola sata kao poziv grešnicima na obraćenje, a kada se propovijeda o pomirenju, od župnika se zahtijeva da javno pozove puk na pomirenje, što on i čini prvi, tražeći oproštenje od svih. Za obavljene misije misionari nisu tražili nikakvu materijalnu korist.

Za Miškova je bilo važnije pomoći ljudima u preobrazbi njihova vjerničkoga života, vrednovanje obitelji, pomirba i aktiviranje sakramentalnoga života, nego isticanja ljudskih mana i grijeha. Takav se dušobrižnički pristup sviđao narodu, osobito onima koji su rijetko ili gotovo nikada dolazili u crkvu. Miškov u izvješćima, osim što govori o sudjelovanju naroda u službi Božjoj, pristupanju sakramentima i pomirbi, dio prostora posvećuje dijelu puka koji je rijetko ili gotovo nikako dolazio u crkvu, kao i onima koji se nisu godinama ispovjedili te zavađenima. Dolazak za narod nepoznatih propovjednika u jednu župu predstavljao je velik mamac za sudjelovanje, a onda i poticaj za preobrazbu odnosa prema Bogu i bližnjemu. Zastupljenost tema u propovijedima kao što su duša, obraćenje, psovka, smrt, roditelji, odgoj, brak, djeca, pomirenje, ispovijed i sl. privukla je mnoge župljane koji nisu išli u crkvu, a koji su, čuvši od drugih za misionare koji o navedenome govore, u nju pohrlili.

Duhovne vježbe učena dominikanca nisu izniman teološki traktat, a nisu doprinijele ni razvoju teološke misli u hrvatskim krajevima, one čine jednostavan i praktičan religiozni sadržaj za vjersku pouku puka. Govor o potrebi poučavanja o vjerskim istinama, a ponajviše kreposnu životu, ne odnosi se samo na vjersku dimenziju: Miškov uči ljude živjeti jedne s drugima i komunicirati različitost. Unutar govora o krepostima propitkuje međuljudske odnose, stanje obitelji i socijalna pitanja. Kada se to ima na umu, može se zaključiti da duhovne vježbe, kojima je katehizirao puk, predstavljaju važan vjerski i kulturni kotač u prosvjećivanju hrvatskoga naroda u tom burnom vremenu.

Samostani u Novigradu, Poreču, na Brijunima i Verudi

Dominikanci (Ordo praedicatorum, OP, Red propovjednika, bijeli fratri), katolički su propovjednički red što ga je utemeljio sv. Dominik de Guzmán 1206. u Toulouseu. Na općem zboru održanom 1221. u Bologni donesena je odluka o osnivanju samostana u Hrvatskom i Ugarskom Kraljevstvu. Ta je misija povjerena Pavlu Dalmatincu, pravniku i teologu bolonjskoga sveučilišta, koji je s Poljakom Sadokom, koji je proglašen blaženim, i još trojicom redovnika utemeljio prve zajednice na hrvatskom prostoru. Dominik je 1221. propovijedajući na području Veneta došao do granica istarskog poluotoka. Na kraju te godine dominikanci se nastanjuju u Kopru, a u stoljećima mletačke prevlasti spominju se njihovi samostani u Novigradu, Poreču, na Brijunima i Verudi. Godine 1380. istarski samostani uključeni su u novoosnovanu Dalmatinsku dominikansku provinciju. Porečki domikanci u 18. st. vodili su mjesnu gimnaziju, filozofski studij i u prosvjetiteljskom duhu poticali susrete školovanih građana. Francuske su okupacijske vlasti nakon zauzeća dijela mletačke Istre 1806. zatvorile samostane među kojima i samostan u Poreču.

Materijalno pomaganje siromašnih učenika i studenata

Bratovština hrvatskih ljudi u Istri, osnovana u Kastvu 1874., imala je za cilj materijalno pomaganje siromašnih učenika i studenata iz Istre i Kvarnera. Poznavajući i cijeneći rodoljublje o. Miškova, Odbor Bratovštine utječe se Miškovu za pomoć. Između ostaloga, u molbi piše: "Istarski Hrvat pritiskan i oglobljen to od tudjinca to od domaćeg izroda 'šarenjaka' rado bi si sina uzgojio da bude učiteljem zanemarenomu narodu da bude (…) svetih njegovih prava ali nesmaže troškova. Stoga kamo da se uteče već rodjenom po krvi bratu. Poznato Vaše domoljublje jamči nam da će vaše Blagorodje, ne samo rado primiti povjereničtvo već će i revno nastojati da se dobrotvorno družtvo u tom kraju udomi". Miškov, međutim, nije prihvatio službu povjerenika Bratovštine jer je bio odveć zauzet povjereništvima Matice hrvatske, Društva sv. Jeronima i Katoličke tiskare, službom priora u bolskomu samostanu i drugim pastoralnim aktivnostima.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke