Središte euharistijskog slavlja
U crkvama Porečke i Pulske biskupije neprocjenjiva sakralna baština istarskog poluotoka
Crkva Sv. Pelagija u Novigradu (Snimio Ivo Punis)
Oltar ili žrtvenik kakvoga danas poznajemo i nalazimo u povijesnim crkvenim prostorima oblikovao se uglavnom u vremenu nakon Tridentskoga koncila (1545. – 1563.). U osnovnom izgledu opstao je kao mjesto euharistijskog obreda od tada pa sve do Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.), kada se menza, stol, ponovno stavlja u središte euharistijskoga slavlja i u središte prostora svetišta.
Dotadašnji oltari većinom prestaju biti mjesta slavljenja euharistije, no na njima u puno slučajeva ostaje svetohranište, kao mjesto čuvanja posvećene hostije.
Od drvenog tronošca do mramornih zdanja
Prvi kršćani misu slave u svojim domovima. Žrtvenik, (stol) je prijenosni drveni tronožac. Misu slave i nad grobovima mučenika, nad kojima će se pak podizati crkve. Zajedno s pojavama crkava, javljaju se i oltari u njima. Najprije drveni, potom mramorni i kameni; najprije samo jedan, potom niz oltara bočno u crkvi.
Sve do 9. stoljeća oltar ostaje poprilično skromnih dimenzija i nalazi svoje mjesto u središtu apside.
Od 13. stoljeća počinju se iznad menze postavljati slike, kipovi ili reljefi, koji će biti sve bujniji i bogatiji. Čitav zid postaje svetište, oltar je naslonjen na zid i više nije u središtu.
Posljednju fazu povijesnog razvoja oltara predstavlja tabernakul (svetohranište) koji se postavlja u središte oltara.
Kao što je rečeno, liturgijskom reformom oltaru je vraćena njegova prava, prvotna vrijednost i značenje. Oltar je odvojen od zida i postavljen tako da stvarno čini središte prema kojem se usmjerava pažnja vjernika. Svećenik služi misu okrenut prema puku.
Mramorni oltari: Najznačajniji u Savičenti
U 17. stoljeću istarski poluotok proživljavao je teške ratne, gospodarske i demografske trenutke. Takvo stanje odrazilo se i na broj oltara izrađenih od skupocjenog mramora u crkvama Porečke i Pulske biskupije.
Do danas je sačuvano desetak seicentističkih oltara, s time da ih je gotovo polovica nabavljena u 19. stoljeća iz zatvorenih sakralnih objekata u Veneciji ili Venetu.
Najraniji među njima su tri bočna oltara nastala oko 1600. u župnoj crkvi u Vodnjanu, a dobavljeni su u 19. stoljeću. Sličan im je i bočni oltar u nekadašnjoj augustinskoj crkvi u Puli.
Među najstarije oltare izgrađene od kamena i mramora je oltar Presvetog Sakramenta iz 1555. u župnoj crkvi u Svetvinčentu. Ipak, glavni oltar u župnoj crkvi u Svetvinčentu, nastao oko 1670., može se smatrati najznačajnijim mramornim oltarom tog vremena u Istri. Donirao ga je feudalni gospodar Almorò Grimani. Nešto ranije nastao je i oltar u crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Labinu.
Glavni oltari u župnim crkvama u Plominu i Savudriji nabavljeni su u 19. stoljeću.
U zadnjoj četvrtini 17. stoljeća grade se lijevi bočni, kao i glavni oltar u crkvi Gospe Karmelske u Vodnjanu, od kojih je potonji tipološki jedini sa središnjom urnom za relikvije koju sa strane adoriraju anđeli.
Svi spomenuti oltari djela su venecijanskih majstora izravno ovisnih o altarističkim rješenjima najznačajnijih mletačkih arhitekata Seicenta Baldassarea Longhene i Giuseppea Sardija.
U prvoj četvrtini 18. stoljeća u župnoj crkvi Sv. Mihaela arkanđela u Žminju podignuto je čak deset oltara od mramora i kamena, a mogu se dovesti u vezu s altaristom Giusepeom Cavallierijem.
Damir Tulić, koji je proučio pićansku katedralu, smješta sve oltare u 18. stoljeće i ističe glavni oltar kao najkvalitetniji i najbolje dekoriran. On smatra da su svi oltari djela furlanskih altarista prisutnih u Istri tijekom 18. stoljeća.
Drveni oltari: Najmonumentalniji u Plominu
Na području Istre sačuvan je velik broj drvenih polikromiranih oltara s drvenim kipovima i slikama, nastalih u 17. stoljeću. Riječ je o vrlo zanimljivoj baštini čije značenje i vrijednost najčešće nisu dovoljno poznati njezinim primarnim korisnicima (Vlasta Zajec). Njezina kompleksna obilježja svjedoče o stoljećima burne prošlosti, tijekom kojih je Istra bila poprištem intenzivnih migracijskih procesa, što je ostavilo znatnog traga na toj baštini u kojoj se susreću i kreativno povezuju utjecaji dvaju kulturnih krugova na čijoj se razmeđi Istra nalazi – mediteranskog i srednjoeuropskog.
Drveni oltar u kapeli Sv. Roka u Svetvinčentu; u crkvama Sv. Jurja i Sv. Ivana Krstitelja u Buzetu; u rovinjskoj kapeli Sv. Josipa i župnoj crkvi Sv. Antuna Opata u Rovinjskom Selu. U crkvi Gospe od Ružara i župnoj crkvi Sv. Križa u Draguću nalazi se sedam drvenih oltara koji se mogu datirati u 17. i 18. stoljeća.
Jasna Zajec, povjesničarka umjetnosti, u studiji o drvenim oltarima i skulpturi 17. stoljeća u Istri, posebno poglavlje posvetila je oltarima u Plominu i Brseču (Plominski oltar Ružarice i oltar sv. Aurelija u Brseču). Plominski oltar Bogorodice od Ružarija jedan je od ornamentima bogatijih i najmonumentalnijih istarskih drvenih oltara 17. stoljeća. Iako je Plomin bio u sastavu mletačke Istre, oltar je oblikovan prema srednjoeuropskoj tradiciji, a datira iz 80-ih godina 17. stoljeća.
Srednjoeuropskoj tradiciji pripada oltar sv. Antuna u crkvi Sv. Jurja u Boljunu, oltari Sv. Križa i Sv. Marije u župnoj crkvi Sv. Roka u Galižani.
U Istri prevladava tradicionalniji tip oltara na kojem se nalaze kipovi, a ne slike. Kipovi su se u cjelinu jednostavno dodavali bez međusobnog povezivanja. Najistaknutiji položaj na istarskim drvenim oltarima 17. stoljeća pripada kristološkim i marijanskim temama. Najistaknutije mjesto među katoličkim svecima pripada Djevici Mariji. Nakon Marije, od pojedinačnih svetaca najzastupljeniji je sv. Antun Padovanski. Uz njih, česti su bili i kipovi sv. Antuna Opata (zaštitnika stoke i domaćih životinja) i sv. Roka kao zaštitnika od kuge. Unatoč priličnoj brojnosti sačuvanih drvenih oltara iz 17. stoljeća u Istri, zasad se, osim nekoliko iznimaka, nije posrećilo povezati ih uz imena majstora koji su ih izradili. Međutim, više se oltara može povezati u skupine na temelju pretpostavke da su nastali u istim radionicama. Upravo takvu skupinu čini šest oltara smještenih u četirima crkvama unutrašnje Istre: oltar Sv. Trojstvo kruni Mariju i oltar Sv. Petra u crkvi Rođenja Marijina u Zarečju; zatim oltar Sv. Margarete i oltar Sv. Ivana u župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla, te oltar Sv. Marije u crkvi Sv. Marije kod Lokve u Gologorici i, konačno, oltar Sv. Trojstvo kruni Mariju u crkvi Presvetog Trojstva u Račicama.
Zaključimo da je organizacija podizanja oltara u Istri bio složen posao, a istarska gradilišta mahom su bila skromna. Oltari su se zidali kamenom i mramorom: crvenim mramorom, kararskim (glavni oltari u Oprtlju i Semiću), oltar Presvetog Sakramenta u Eufrazijani; ljubičasti i sivi mramor s velikim šarama (Svetvinčenat, Savudrija, Žminj).
U 17. i 18. stoljeću u istarskim crkvama podižu se dva tipa oltara: sa slavolukom (ima ih više od 200) i tabernakulskog tipa, kojih ima znatno manje, svega dvadesetak.
U poznavanju oltara u istarskim crkvama od velike je koristi serija Umjetnička baština istarske crkve, Kiparstvo, čiji je urednik dr. Ivan Matejčić.
Čašćenje i krađa relikvija
Relikvije (moći, posmrtni ostaci ili predmeti svetaca) od Tridentskog koncila postaju obavezan dio oltara u svim crkvama. Ugrađuju se u kamenu ploču na sredini menze, ali i u stipes, podnožju oltara. Prethodno se njihova valjanost provjerava, tj. dokazuje posebnim certifikatom. Naime, potražnja za relikvijama koja je cvala u 12. i 13. stoljeću (relikvije postaju temelj moći pojedinih gradova), dovodi do proizvodnje lažnih relikvija, unosne trgovine, krađa, katkada i do sukoba među gradovima.
Poznat je slučaj otimanja moći sv. Maura i Eleuterija u Poreču.
Godine 1354. Paganino Doria, đenovski admiral, porazio je mletačku flotu i opljačkao istarske obalne gradove. Poreč je tada doživio težak udarac. Đenoveži su poharali, opljačkali i razorili grad od čijih se posljedica nije oporavio čitavo stoljeće. U tom su pohodu iz Eufrazijeve bazilike odnijeli relikvije svetaca Maura i Eleuterija, naplativši tako visoku cijenu za to što su bili saveznici Serenissime.
Iz Genove u Poreč relikvije su vraćene 1934. godine, kada je na porečkim ulicama bila organizirana jedna od najvećih fešti u čast sveca zaštitnika grada. Do tada su se relikvije čuvale u opatijskoj crkvi Sv. Mateja u Genovi.
Vraćanje relikvija predstavlja jedan od značajnih zbivanja crkvene povijesti, ne samo Poreča, već i cijele istarske provincije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
