(Arhiva Glasa Istre)
Autori teksta iz Hrvatske enciklopedije o Titu, a sigurno se radi o vrhunskim povjesničarima, niti na jednom mjestu ne navode da bi Tito bio zločinac, totalitarist i da bi Jugoslavija bila totalitaristička država. To ne znači da Tito nije u nekim slučajevima pribjegavao i takvim metodama (Bleiburg), kolektivizacija, nacionalizacija, Goli otok, Hrvatsko proljeće. To naglašavam zbog toga jer mu današnji vlastodršci Hrvatske (HDZ) ali i nemali broj iz drugih političkih (desnih) stranaka, ne priznaju nikakve zasluge, već ga etiketiraju kao zločinca, totalitarista, a Jugoslaviju totalitarnom zločinačkom državom, te dio njih izjednačuje ih s Antom Pavelićem i njegovom ustaškom državom (NDH) dok dio glorificira Pavelića i NDH.
Titovi grijesi nisu mali, ali su njegove zasluge i pozitivna djela velika i neće ga biti moguće izbaciti – izbrisati iz memorije i povijesti, naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, pa ni Hrvatske. Mnogi se trude u tom pravcu, posebno ističem bivše predsjednika HDZ-a i Vlade RH Tomislava Karamarka i bivšu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je svoj stav pokazala i time što je Titovu bistu, koju nije dirao ni Franjo Tuđman, prvog dana svog mandata izbacila iz ureda predsjednika države.
Naravno da osuđujem svako ubojstvo-zločin koje je počinjeno bez suđenja, pa tako i ubojstva koja je pobjednička Titova vojska počinila na Bleiburškom polju nad ustašama i nevinim civilima, koje su ustaše na čelu s Antom Pavelićem vodili sa sobom. Treba međutim, imati u vidu da su ustaše kontinuirano kroz četiri godine svoje strahovlade pobili (poklali) na tisuće i tisuće nevine djece i odraslih osoba samo zato što su bili druge narodnosti, vjeroispovijesti (Srbi, Židovi, Romi ili politički protivnici komunisti).
Nakon kapitulacije Hitlerove Njemačke i završetka Drugog svjetskog rata (9. svibnja 1945. godine) Ante Pavelić nije htio potpisati kapitulaciju već je i dalje pružao otpor povlačeći se, vodeći sa sobom (kao taoce) i civile, sve sa ciljem da se preda savezničkoj vojsci u Austriji, da bi se odvojio i sa svojom svitom pobjegao, a ustašku vojsku i civile pustio same. Kasnije su saveznici ustašku vojsku predali partizanima, dio koje su na Bleiburgu ubili bez suđenja zbog odmazde i počinjenih zločina. Negdje sam pročitao da se Tito protivio tome i da je izdao i pismenu naredbu da se prekine s takvim likvidacijama.
Goli otok je također crna mrlja u Titovoj biografiji. Navodno je u tom koncentracijskom logoru završilo oko 65.000 informbiroaca, među njima oko 7.000 Hrvata. Olakotna okolnost je da su ti ljudi završili na Golom otoku temeljem odluke prekršajnih ili redovnih sudova.
Svakako treba imati u vidu i kontekst, odnosno pozadinu, zbog čega se tadašnje rukovodstvo Jugoslavije odnosno Tito, odluči(l)o za takve drastične mjere. Događalo se to nakon što se Tito (tadašnja KPJ) odlučno odvojio od Staljina (Informbiroa), okrenuo mu leđa i zemlju približio Zapadu, Staljin i SSSR imali su do tada veliki utjecaj na KPJ i Jugoslaviju. Ja se kao dječak sjećam pjesme »uz Tita i Staljina dva junačka sina nas neće ni pakao smest«. Došlo je doista do nevjerice, šoka, a bilo je i protivnika takvoj politici. Tito je tada primijenio i represivne mjere kako njegovi protivnici ne bi uspjeli srušiti odluku o odvajanju od Staljina, SSSR-a, Informbiroa, pa u konačnici i njega.
Bila je to, tako mogu reći, mjera iz nužde, energična, ali ga ni ta mjera ne kvalificira totalitaristom, barem ne da bi mu ta kvalifikacija mogla zasjeniti u potpunosti ono dobro – pozitivno što je uradio.
Tito se svakako ne može abolirati tj. osloboditi odgovornosti slamanja Hrvatskog proljeća. Ipak treba uzeti u obzir da je to učinio pod pritiskom izvana i partijskih konzervativaca, kako se navodi u Hrvatskoj enciklopediji. Što se tiče onih pojedinaca protiv kojih je bio pokrenut kazneni postupak, te su pravomoćno proglašeni krivim i kažnjeni, pretpostavljam da su svojim djelovanjem zašli i u zonu kaznene odgovornosti predviđene u tadašnjem krivičnom zakonu.
Ne vjerujem i ne mogu vjerovati da su suđeni za nešto što nije bilo protuzakonito tj. da su ti procesi montirani.
Svaka država štiti svoj ustavni poredak pa su i u kaznenim zakonima pojedine radnje, čak i verbalnog karaktera, uperene protiv države inkriminirane kao kazneno djelo.
Napomena: Nedavno sam u jednoj emisiji na HTV-u čuo izjavu kojom se najavljuje serija o »Hrvatskom proljeću« Dražena Budiše, jednog od istaknutih proljećara, koja glasi – »Naravno da smo se borili za samostalnu Hrvatsku«.