Tijekom prošlosti, još od najstarijih vremena, Istra je povremeno bila zahvaćena raznim epidemijama. Poput ove najnovije koja je upravo u tijeku, nijedna od njih nije bila lokalna, nego je činila dio općih pojava tadašnje Europe te je u Istru bila prenesena kontaktima ljudi iz okolnih područja (najčešće Venecije, Furlanije i Kranjske, ali i iz Levanta, Dalmacije i njezinog zaleđa). Najpoznatije epidemijske bolesti koje su zahvatile Istru su kuga, malarija, dizenterija, tifus i kolera, a u novije vrijeme španjolska gripa, tuberkuloza…

S prof. dr. Slavenom Bertošom s pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile razgovarali smo o epidemijama u Istri tijekom srednjeg i novog vijeka.

- Koje su se velike epidemije ili pandemije javljale u Istri u srednjem i novom vijeku, razdobljima koja proučavate već gotovo 30 godina?

- Tijekom prošlosti, još od najstarijih vremena, Istra je povremeno bila zahvaćena raznim epidemijama. Poput ove najnovije koja je upravo u tijeku, nijedna od njih nije bila lokalna, nego je činila dio općih pojava tadašnje Europe te je u Istru bila prenesena kontaktima ljudi iz okolnih područja (najčešće Venecije, Furlanije i Kranjske, ali i iz Levanta, Dalmacije i njezinog zaleđa). Najpoznatije epidemijske bolesti koje su zahvatile Istru su kuga, malarija, dizenterija, tifus i kolera, a u novije vrijeme španjolska gripa, tuberkuloza…

Kada se govori o starijim epidemijama valja naglasiti činjenicu da se one – sukladno tadašnjim medicinskim spoznajama – nisu nazivale današnjim imenom. Za mnoge od njih sa sigurnošću ne možemo znati ni o kojoj se točno bolesti radilo jer se u povijesnim vrelima navode kao epidemijsko oboljenje (male epidemico), no bez detaljnijih naznaka. U slučajevima kada nema niti takve zabilješke, postojanje epidemijske bolesti može se razabrati iz velikog broja umrlih osoba u relativnom kratkom vremenu. To je, primjerice, vidljivo iz matičnih knjiga, stoga je njihovo proučavanje od povjesničara vrlo korisno i današnjoj medicinskoj znanosti.

Budući da se Istra nalazila na poznatom mletačkom trgovačkom putu prema istoku, njezin je zemljopisni položaj znatno utjecao na širenje pojedinih zaraza, kao i političke prilike jer su ratovi, seljenja ljudi, gladne godine i opća oskudica bili ne samo posljedica epidemija, već i njihov uzrok.

Iako je poznato da su različite epidemije postojale još od antičkoga doba, najviše ih je ipak bilo u srednjem i novom vijeku. Tada je od svih zahvaćenih dijelova Istre najviše stradavala Pula, poznata po vrlo "nezdravom" zraku i vrućim ljetima, kada se – kako se tada vjerovalo – "iz bršljana obraslog korovom na ruševnim kućama šire opasne pare koje izazivaju bolest i smrt". Spomenuti izričaj, dakako, predstavlja samo jednu od tadašnjih teorija nastanka bolesti. Nažalost, sačuvani podaci nisu dovoljni za potpunu kronološku rekonstrukciju svih epidemija koje su tijekom prošlosti zahvatile Istru. Također, na ovome mjestu nemoguće je detaljno predstaviti sve poznate podatke o njima pa ću se osvrnuti samo na neke. Općenito se može reći da su epidemije u mletačkoj Istri bolje proučene od onih u njezinom austrijskom dijelu, koji je također bio zahvaćen.

- Počnimo s kugom, za nju se nekako vjeruje da je bila najstrašnija.

- Posebice bih naglasio kugu jer je upravo kugi u Istri bio posvećen i moj diplomski rad koji sam obranio 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

U srednjem je vijeku bila glasovita tzv. Justinijanova ili Prokopijeva bubonska kuga, koju je opisao Pavao Đakon, a Istru je zahvatila 557. Zbog epidemije iz 938. bila je prekinuta rekonstrukcija kaptolske crkve u Rovinju, a sljedeća epidemija trajala je četiri godine (954.-958.). Kasnije je kuga izbila u nešto manjim vremenskim razmacima: 1222., 1234., 1245. i 1248. I u XIV. je stoljeću na poluotoku bilo više epidemija kuge: ona iz 1312. opustošila je Brijunsko otočje i Pulu, gdje je propalo pet samostana, a poznate su i kuge iz 1330. i 1343. Izvorno nastala u Mongoliji i Kini, čuvena "crna smrt" iz 1347./1348. prema zapadu se kretala trgovačkim putovima sve do Konstantinopola i Apenina, a trajala je do 1353. U Istru se proširila iz Italije i najprije zahvatila Kopar, a u Piranu se zbog epidemije moralo izgraditi novo groblje jer na starome više nije bilo mjesta za ukope. Mjere poduzete za smanjivanje mogućnosti njezinog širenja nisu bile uspješne. Ubrzo je 1360. uslijedila nova kužna pošast u kojoj su najviše nastradali Pula, Poreč i Piran. Poreč i Vrsar štetu su pretrpjeli i 1361., kada je uplašeni biskup napustio svoje prebivalište. U Puli je prestala svaka gospodarska aktivnost, a oko Motovuna su uspostavljeni sanitarni kordoni za kontrolu kretanja ljudi i stoke. Uslijedile su epidemije 1368., 1371., 1380., 1382. i 1397. Od tadašnja 72 sela Puljštine preostalo ih je samo 11.

Novi kužni valovi stigli su u idućem stoljeću. Prema podacima iz povijesnih vrela, između 1427. i 1449. vladalo je najprije mirno razdoblje. U epidemiji iz 1456. uništeni su Poreč i Motovun. Tijekom kuge 1467. u Poreču su se sve oporuke morale diktirati s prozora, bilježnici su bili na cesti, a svjedoka zbog straha od zaraze nije bilo. Godine 1468. kuga je izbila u Rovinju, a 1475./1476. u Piranu. Budući da su mnogobrojne epidemije ostavile odraz u umjetnosti i književnosti, možemo pretpostaviti da je ona iz 1474. inspirirala Vincenta iz Kastva na izradu znamenite freske "Ples mrtvaca" u crkvici sv. Marije na Škrilinah kraj Berma, koja upućuje na svu ljudsku nemoć pred snažnom bolešću. Kuga je Istru zahvatila i 1478., 1483., 1487. i 1497.

Upravo zbog kužnih epidemija, mletački je Senat 1485. odlučio uspostaviti posebnu magistraturu Providura i nadprovidura za zdravstvo (Provveditori e Sopraprovveditori alla Sanità). U njezinoj je nadležnosti bio nadzor nad lazaretima, čišćenje cesta, održavanje izvora pitke vode, kontrola prehrambenih namirnica, gostionica, ali i prosjaka, liječnika, brijača, pogrebnika… No, širenje kuge ništa nije moglo zaustaviti, što jasno pokazuju epidemije koje su uslijedile u idućim stoljećima.

Godine 1511. kuga je zahvatila Kopar, 1514. Umag, 1527. Pulu i Kopar, 1553./1554. ponovno Kopar (u njoj je grad izgubio dvije trećine svojih žitelja). Buje su nastradale 1556., Piran 1557./1558., Kopar opet 1573. Posljednja u tom stoljeću bila je epidemija 1577. u Izoli.

Veliku depopulaciju izazvala je najveća epidemija kuge u Istri 1630.-1632. Bila je pandemijska i zahvatila je cijelo sredozemno područje te veliki dio Europe. Osim Pulu, pogodila je i druge luke (Kopar, Milje, Umag), a proširila se i u unutrašnjost poluotoka (Sv. Lovreč Pazenatički, Brtonigla i Dvigrad). Zanimljivo je spomenuti da je poštedjela Rovinj te neka mjesta podalje od mora (Buzet, Grožnjan, Motovun i Vodnjan). Njezine posljedice bile su mnogo strašnije nego do tada. Stanovništvo Pule 1638. spalo je na samo 30 duša, kuće su ostale prazne, polja u okolici grada zapuštena i neobrađena. Iako se smatra najvećom epidemijom u puljskoj i istarskoj povijesti uopće, ujedno je bila i posljednja. U puljskim se maticama tih godina može uočiti vrlo velik broj umrlih, ali se pošast ne spominje pod svojim nazivom. Uzročnik kuge i način njezina prenošenja otkriveni su tek koncem XIX. stoljeća, nakon što je istarski liječnik i povjesničar Bernardo Schiavuzzi objelodanio svoj rad o istarskim kužnim epidemijama, izbrojivši ih više od 50 i istaknuvši da su najviše pogodile Pulu i Kopar.

- Osim kuge, Istru su zahvaćale i epidemije drugih bolesti?

- Zdravstvene prilike znatno je pogoršavala i endemična malarija. Mnogobrojna izvješća mletačkih rektora spominju da se Pula nalazi na "nezdravom" području, a da u okolici grada ima puno zapuštenog i močvarnog zemljišta (nekadašnje malo jezero na području zvanom Prà grande (povezano potočićem s morem), velika baruština na Trgu na mostu (preko koje je, kako svjedoči i sam toponim, prelazio most) te nekoliko lokava u gradskom i prigradskom području. Za razliku od kuge, malarija je bila latentna bolest, a njezine su epidemije bile učestale. U Puli je, primjerice, 1645. u benediktinskom samostanu sv. Teodora, u razdoblju od 30 dana, umrlo 16 opatica. Puljske matične knjige, koje proučavam već više od 30 godina, bolest su označavale pod nazivom "febbre". Kuga se pojavljivala povremeno, a malarija je bila stalno prisutna na poluotoku, zbog čega su njezine posljedice zapravo bile puno pogubnije.

Četrdesetih godina XVII. stoljeća Pulu je pogodila epidemija dizenterije (mal di flusso), prve bolesti koja se izrijekom spominje u gradskim novovjekovnim maticama. Zabrinut velikim zlom koje je zadesilo njegov grad, puljski je župnik Giacomo Bonarelli o tome unio posebnu bilješku i to nakon upisa u knjigu 21. srpnja 1647. Požalio se na vrlo velike razmjere epidemije i zabilježio sljedeći tekst govoreći o velikom broju zaraženih te o strahu: O quanto mal di flusso. Il Signor Iddio mella manda bona et me ardo di tal influenza. Od dizenterije su najviše umirala djeca, a ova je epidemija trajala otprilike od srpnja do konca rujna.

U srpnju 1665. Pulu je opet zahvatila nova pošast; no, nije jasno koja je bolest u pitanju. Župnik Bonarelli zapisao je 15. rujna te godine da je grad pogođen "teškom epidemijom", prizivajući Božju pomoć u njezinom oslobađanju. Ova je epidemija trajala sve do lipnja 1666.

U XIX. stoljeću Istru je pogodila epidemija kolere: 1835. zahvatila je Pulu, a 1836. Pazin, Žminj, Savičentu i Vodnjan. U novom valu od 1847. do 1855. u Istri je umrlo oko 120 ljudi pa se u Puli odlučilo donijeti uredbe o čišćenju grada i ugrađivanju zahoda u svakoj kući. U Puli se 1865. pojavila nova epidemija, a oboljelo je oko 70 žitelja koji su bili hospitalizirani u prizemlju škole na Danteovom trgu.

- Kako se, primjerice, liječila kuga? Na koji način se bolest pokušavala spriječiti? Koje su se zdravstvene mjere tada poduzimale za zaustavljanje širenja zaraze?

- Mnogobrojne i važne bile su zdravstvene mjere koje je Venecija poduzimala, primjerice, kontrola obalnih plovidbenih putova, zatvaranje granica, uspostava sanitarnih kućica (caselli di sanità) i sl. Zanimljivo je uočiti da u Istri gotovo nisu postojale karantene u lazaretima (lazzaretti per l'isolamento), iako ih je još od početka XV. stoljeća u Veneciji bilo nekoliko. U cijeloj Istri samo je u Bujama 1630. određeno mjesto za izolaciju oboljelih od kuge, dok su u ostalim gradovima lazareti bili predviđeni u slučaju posebice jakih epidemija. Gospodarske i socijalne mjere odnosile su se na pomoć najteže pogođenim općinama te opće naseljavanje poluotoka.

Budući da učinkovitog lijeka za kugu nije bilo, interesantno je ukratko spomenuti kako se bolest pokušavala obuzdati, odnosno što je trebalo činiti da se zaraza spriječi: primjerice, poboljšati nezdravi zrak paljenjem grančica mirisnog drveća poput ružmarina, lovora ili smreke, a nakon jutarnjeg ustajanja svaki dan zajedno pojesti orah i smokvu. Preporučivalo se korištenje octa, puštanje krvi, svakojako čišćenje tijela, učestalo i temeljito pranje zuba nakon svakog jela…

Trebalo je izbjegavati jesti ribu i piti mlijeko (no, malo sira se moglo konzumirati), kruh je morao biti dobro pečen, a voda za piće svježa. Valjalo se stalno češljati jer se vjerovalo da tako s glave odlaze loše pare koje nastaju u mozgu tijekom spavanja. A spavati je trebalo malo na lijevoj, a malo na desnoj strani, nikako ne cijelu noć na istoj. Obolijevanje od kuge tada se dovodilo u vezi s karakternim obilježjima pa se vjerovalo da su joj skloniji kolerici i sangvinici, a flegmatici i melankolici mnogo manje. Univerzalni lijek protiv kuge, još od vremena Plinija Starijeg (I. st.), a pogotovo u srednjem i novom vijeku, bio je češnjak. Za tu moćnu visokovrijednu namirnicu ostao je do danas vezan izraz, zabilježen i u novijim priručnicima o ljekovitom bilju, da "nema bolesti koja se pred češnjakom neće povući".

- Koje su bile posljedice dosadašnjih epidemija i pandemija?

- Medicinske spoznaje u prošlosti bile su neusporedivo slabije nego danas i za većinu epidemija uopće se nije ni znao pravi uzro(čni)k. Nije se znalo kako bolest nastaje, kako se prenosi, a niti kako se liječi. Zato su posljedice bile mnogo teže nego danas. Žiteljstvo je masovno umiralo i bježalo u sigurnije krajeve, naselja su se smanjivala (neka čak i potpuno nestala), gospodarske su se aktivnosti gasile. Za povratak u normalni život nakon završetka epidemije trebalo je jako dugo čekati, najčešće više desetljeća.

Primjerice, posljedice kuge odnosile su se na propast trgovine i prometa, napuštanje sela, opću nestašicu, smanjenje poljoprivredne proizvodnje (posebice žitarica oko Kopra i u južnoj Istri). Zatvaranje granica prouzročilo je teške posljedice za istarsko gospodarstvo jer su preventivne mjere paralizirale lokalnu i međuregionalnu trgovinu. Nastala nestašica ostala je postojati još mnogo godina nakon posljednje epidemije.

Iako je Istra, kako je već spomenuto, i mnogo ranije bila zahvaćena raznim nedaćama, kritičnu točku one su dosegnule upravo početkom XVI. stoljeća, kada se Mletačka Republika našla u velikoj gospodarskoj krizi zbog premještanja svjetske trgovine sa Sredozemlja na Atlantik. Širenju kuge tada nije pogodovao samo nedostatak higijenskih mjera, nego i nedovoljna zdravstvena prevencija kao posljedica ratova.

Kuga iz 1630. u Istri je bila i posljednja. No, njezine posljedice bile su vrlo tragične. Kopar je izgubio 2.000 žitelja, a okolica 3.000 pa je autohtono žiteljstvo gotovo potpuno nestalo. Piran tom epidemijom nije bio zahvaćen pa su u znak zahvalnosti žitelji podignuli crkvu sv. Roka. Sv. Lovreč Pazenatički izgubio je većinu stanovnika, a Umag i Novigrad spali su na samo deset ljudi. U Brtonigli je umrlo 500 osoba, a u Rovinju samo njih nekoliko. U Puli su preživjele samo tri gradske obitelji.

- Kako su se epidemije odražavale na svakodnevni život?

- S obzirom da se epidemije smatraju prirodnim nepogodama, poput poplava i suša, njihove posljedice na svakodnevni život ovise prije svega o dva najvažnija čimbenika: jačini i trajanju. Što prirodna nepogoda duže traje i što je jača, to su i posljedice teže. Tako je bilo uvijek u prošlosti, a tako je i danas. Svakodnevni život nekad je bio bitno drukčiji pa i posljedice epidemija valja shvatiti i analizirati sukladno vremenu u kojem su se dogodile. Iako mnoge stvari koje danas imamo nisu uopće postojale, a druge nisu imale današnju važnost, nedvojbena je činjenica da su epidemije sasvim sigurno potpuno promijenile način života. Primjerice, opao je broj rođenih i vjenčanih, a porastao broj umrlih, ljudi su se mnogo manje kretali, polja se nisu obrađivala pa se javila nestašica hrane, promijenili su se trgovački putovi i slično.

- Pandemija u trećem tisućljeću - novi izazov za migracije i gospodarstvo.

- Izazov je svakako vrlo velik. No, posljedice epidemije za migracije i gospodarstvo u vremenu u kojem živimo bit će ipak bitno drukčije od onih u prošlosti. Danas nedvojbeno postoje mnogo povoljnije mogućnosti oporavka i one će sigurno biti iskorištene. No, razmjere financijske štete koja će nastati zbog blokade raznih aktivnosti i djelatnosti tek treba vidjeti, a oni će sigurno ovisiti i o trajanju čitave epidemijske opasnosti. Mislim da u tom smislu još nije moguće davati nikakve konkretne prognoze.

- Postoji li neki dio Istre, prema povijesnim činjenicama, koji je u prošlosti bio posebno pogođen epidemijama ili pandemijama?

- Kako sam već spomenuo, u srednjovjekovnim i novovjekovnim epidemijama najviše je stradavala Pula, ne samo zbog mnogo ruševina i lošega zraka nego i činjenice da je u njoj fluktuacija žitelja bila vrlo naglašena pa su novi došljaci lakše prenosili zarazu. Slično je vrijedilo i za Kopar, koji je također bio okružen močvarnim i zapuštenim zemljištem na kojem su se bolesti lako širile. Tijekom novovjekovnih epidemija žiteljstvo Pule toliko se smanjilo da su gotovo sva okolna sela bila veća od najjužnijega istarskoga grada. Budući da je Pula neprestano bila zahvaćena raznim bolestima, po broju stanovnika kroz čitav je novi vijek, sve do XIX. stoljeća, ostala relativno malo naselje s oko 300-550 ljudi, koliko ih je bilo i u većini okolnih sela.

- Kako, kao povjesničar, dakako subjektivno, predviđate kraj ove krize?

- S obzirom da čak i stručnjaci epidemiolozi izbjegavaju dati konkretan odgovor na ovo pitanje jer se radi o novom virusu o kojem se mnogo toga uopće ne zna, ne mogu se niti ja upuštati u bilo kakve precizne prognoze. Sigurno je da će ljetne temperature smanjiti jačinu ove kapljične epidemije, možda je i potpuno ukloniti, ali što će biti s povratkom jeseni i hladnijega vremena, to tek treba vidjeti. Mogućnost ponovnog izbijanja epidemije vjerojatno neće u potpunosti spriječiti niti pronalazak cjepiva ili lijekova. Oni će je samo pretvoriti u ono što su s vremenom postale sve dosadašnje epidemijske bolesti koje su danas prilično ograničene rasprostranjenosti i najčešće više nisu smrtonosne, a nekoć su predstavljale "strah i trepet" tadašnjega svijeta.

Povezane vijesti

• U Jemenu gotovo 110.000 mogućih slučajeva kolere od početka siječnja
• Tri istraživačka tima pokušat će razviti cjepivo protiv koronavirusa
• Zemlje i teritoriji zahvaćeni novim koronavirusom