Mikhail Reva ukrajinski je umjetnik, kipar, arhitekt, osnivač neprofitne organizacije REVA Foundation, suosnivač dobrotvorne organizacije "Buduschee", Rehabilitacijskog centra za djecu Boris Litvak i autor je mnogobrojnih skulptura i umjetničkih djela. Sa suprugom Tatjanom, majkom Valentinom i supruginom majkom Irinom sklonio se od rata u Ukrajini kod obitelji Poldrugovac u Rapcu koja im je ustupila svoj apartman. S Milenom Poldrugovac prijateljuje više od deset godina, a upoznali su se u talijanskom Trevisu gdje je Milena radila u tiskari u kojoj se za Revin 50. rođendan tiskala knjiga. Od tada su se još nekoliko puta sretali u Italiji, a sada je to dugogodišnje prijateljstvo okrunjeno velikom pomoći u nevolji koja je snašla Mikhaila i njegovu obitelj.

- Krenuli smo iz Odesse 4. ožujka te smo preko Moldavije stigli u Rabac 11. ožujka. U Ukrajini mi je ostala kćerka, također umjetnica, jer je njezin dečko vojni obveznik i ne može napustiti zemlju. U protivnom bi bio dezerter. I ja bih rado ponio pušku i pomogao svojoj zemlji, jer sam i tamo potreban, ali sam morao otići s ove tri žene. Da nije bilo žene ne bih otišao. Supruga je bolesna, imala je operaciju i dan prije polaska za Rabac izvadila je šavove. Svakodnevno sam u kontaktu s obitelji i prijateljima u Ukrajini, znam što se događa, dajem im potporu odavde. Prije dvije godine osnovao sam dobrotvornu fondaciju za pomoć djeci, mladim umjetnicima i kulturi. Novac u fond dolazi iz cijeloga svijeta, a sada sam ga ustupio svom gradu za pomoć koja mu je potrebna, govori Mikhail i otkriva nam da mu je ovo prvi boravak u Hrvatskoj otkako je kao 18-godišnji mladić bio u Dubrovniku, u tadašnjoj Jugoslaviji i zaljubio se u naše more. Dubrovnik ga je impresionirao pa je uvijek želio ponovno posjetiti Hrvatsku, ali ne na ovakav način, u ovakvim okolnostima.

- Kako se osjećate u Rapcu?

- U Rapcu je kao kod kuće, ali kući je ipak uvijek ljepše. Ovdje je lijepo, mirno i sigurno. Nema sirena i zračnih napada pred kojima smo bježali. Žene su se smirile, svi se možemo opustiti i naspavati, a ja sam krenuo nešto i raditi, slikati. Pripremam i knjigu, crtam, skiciram. Na moje veliko iznenađenje doznao sam da imam u sebi balkanske krvi. Obitelj mi je za poklon dala napraviti DNK analizu koja je pokazala da imam 42 posto balkanske, 19 posto židovske, a preostalih 39 posto latvijske krvi.

- Što mislite o ratu, o ruskoj agresiji na Vašu zemlju?

- To je jedna velika tragedija. To je najmanje što mogu reći. Mi smo svi nekada bili u jednoj državi, imamo zajedničku povijest koja nas veže. To nije samo rat sa Ukrajinom nego sa svim narodima koji u njoj žive pa i onima koji u Ukrajini govore ruski. Sada svi oni zajedno brane svoju domovinu - Ukrajinu. To je tako duboka bol koju ni ne mogu opisati. Ne mogu razumjeti zašto se to događa, kako mogu ubijati svoje djedove i pradjedove koji su se zajedno borili protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Samo zato što su jedan čovjek i mala grupa ljudi oko njega odlučili da Ukrajina više ne treba postojati. I ja govorim ruski, rodio sam se i školovao u SSSR-u, razmišljam na ruskom, ali ne mogu razumjeti zašto Rusi to rade. Ja u Ukrajini nisam vidio fašizam o kojem oni govore, mene nitko nije dirao zato što sam govorio ruski. Družio sam se sa ljudima koji su simbol ukrajinske nacije, radio sam i nadgrobni spomenik velikom ukrajinskom glumcu Bogdanu Stupki.

- Što mislite o Putinu?

- Mislim da je đavolji sin, antikrist. On je jedno veliko zlo. Znam samo da zlo ne može pobijediti, da li će to biti prije ili poslije, ali dobro i svjetlo će pobijediti, jer se narod ne može pobijediti. No, treba vidjeti koja će biti cijena toga, koliko će života odnijeti taj đavo. Svijet će poslije toga biti drugačiji. Bivši predsjednik Ukrajine Kučma naručio mi je da Putinu za njegov 50. rođendan napravim poklon Ukrajine. Napravio sam neobičan preklopni sat, kao nakit koji se otvara. Na svakoj polovici bilo je zvjezdano nebo sa ugraviranim imenima zvijezda i kompasom. Bile su napisane i dvije stvari koje uzdižu našu dušu, to su zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. Taj poklon je prije 22 godine bio namijenjen jednom mladom čovjeku pred kojim je bila ozbiljna misija, reformirati i vratiti Rusiju u jedan civilizirani svijet. U tih nešto više od 20 godina taj se čovjek od reformatora pretvorio u diktatora i svjetsko zlo. Sada, kao umjetnik koji je uložio dio svoje duše u taj poklon, vidim da on toga nije bio dostojan, ničeg vrijednog duše. On će doći pred Božji sud, jer sve u svijetu ima svoj početak i kraj, a ja vjerujem da ću se kao i mnogi vratiti kući i da ćemo ponovno graditi novu Ukrajinu koja će Europi biti primjer. Naš narod je jako dobar, dobroćudan, naši mladi ljudi su jako dobri. Ova nevolja je sada udružila cijeli narod i on se ne može poraziti. Samo jedno ne razumijem, svi Putinovi ciljevi su jedna velika fantazija. Da bi zadržao okupirane teritorije i gradove, bit će potrebno da tamo sve funkcionira. A neće moći, jer ni u Rusiji neće ništa funkcionirati, neće biti novaca. On od nas želi napraviti robove. On neće uspjeti u svojim ciljevima, može samo baciti nuklearnu bombu i na kraju sve uništiti.

- Što govore ljudi s kojima kontaktirate, kakva je situacija u Odessi koja je nekako mitski i poseban grad? Zašto je Putinu važna Odessa?

- Odessa je malo drugačiji grad od ostalih. Ima milijun stanovnika i 135 nacionalnosti. Kod nas postoji tradicija da sve moraš promatrati s ironijom i humorom. Jako je pozitivna energija kod tih ljudi, još uvijek to drugačije promatraju, pomalo sa ironijom. Već 24. veljače sam se probudio i čuo rakete koje su udarale u grad. Srušili su mjesto u kojem žive moji prijatelj, ruski avioni cijelo vrijeme lete iznad grada. Prije dva dana pucali su i sa brodova. Naš grad jako je neobičan i jako izazovan za Putina. U Ruskoj imperiji postojala su samo dva grada, St. Peterburg i Odessa koja je bila treći grad poslije Varšave. Odessu je osnovala Katarina Velika na mjestu gdje je nekada bio grčki grad koji se zvao Gavan Istrian. Putin preko Odesse želi spojiti cijelu obalu Crnog mora i tako doći do Rumunjske granice. Ono što su Rusi već zauzeli, Donjeck, Lugansk, Abhaziju, južnu Osetiju, Prednjestovje i Krim, tamo je već srušena ekonomija, tamo živi sirotinja. Ljudi koji su ostali ondje žive bez ikakvih prava, kao robovi. Ne želim razmišljati o tome da bi tako moglo biti i u Odessi. Ako bude okupirana, ja tamo ne mogu tako živjeti, ne u takvim uvjetima. Želim još slobodno živjeti i raditi, stvarati, podariti ljudima komadić svoje duše.

Povezane vijesti

• LARA BOLKOVIĆ, KRAJOBRAZNA ARHITEKTICA "Puljani više ne žive svoj grad, nisu dovoljno informirani. Zatvorili su se u svoja četiri zida"
• Grožnjan – mjesto susreta uglednih glazbenika iz cijelog svijeta
• NAKON IDILIČNOG DJETINJSTVA U RAKLJU I ODRASTANJA U PULSKOM STAROM GRADU Otac mi je rekao: "Ako sam ja tuka more, ti nećeš!"