Pasquale Delcaro i njegova dva sumještana prve su dokumentirane civilne žrtve fašizma u Istri. Stradali su u Vodnjanu 16. siječnja 1920. godine u događaju poznatom kao Vodnjanska bitka. Tada su prvi puta članovi udruženja "Fascio politico Dignano Democratica", koji će nekoliko mjeseci potom osnovati fašistički ogranak u Vodnjanu, palicama pretukli civile, radnike, i to pred karabinjerima koji ih nisu zaštitili.

Događaj je u svojoj studiji opisao i rasvijetlio neke nepoznanice povjesničar dr. sc. Milan Radošević, znanstveni suradnik pulske jedinice Zavoda za povijesna i društvena istraživanja HAZU-a.

Do novih je podataka došao, između ostalog, konzultirajući arhiv pulske bolnice.

- Jedno od ključnih pitanja koje se nametalo u istraživanju bilo je tko je Pasquale Delcaro? On i njegovi istomišljenici bili su članovi Kluba za društvene studije u Vodnjanu. Ploča njima u spomen podignuta je tek 1950. Na njoj su uklesana imena žrtava: Pietra Benussija, za kojeg pouzdano znamo da je ustrijeljen nakon upada karabinjera i vojske u vodnjanski Klub, Domenica Damianija, preminulog u tršćanskom zatvoru desetak dana nakon uhićenja, te Pasqualea Giachina. Međutim, Giachin je osoba koja ni na koji način ne pripada ovoj priči. On je upisan na ploči, ali uvidom u matične knjige umrlih za područje Pule i Vodnjana, njegovo ime ne nalazimo. Konzultirajući literaturu pronašao sam kod Giacoma Scottija, povjesničara i publicista, te kod nekih drugih autora, podatak da je ime krivo upisano-uklesano i da se zapravo radi o Pasqualeu Delcaru. Identificirao sam ga u registrima pulske provincijske bolnice. Naime, petnaestak dana nakon sukoba hospitaliziran je, a ono što je intrigantno jest navodni uzrok njegove smrti - akutni letargični encefalitis, upala moždane ovojnice, virusna infekcija. Danas se od te bolesti ne obolijeva, ali se tijekom i posebice nakon Prvog svjetskog rata u Europi dogodila epidemija, te se procjenjuje da je od nje umrlo oko 500 tisuća ljudi. Uvijek govorimo o španjolskoj gripi, jer je ona uzela najmanje 50 milijuna života, ali o ovoj bolesti se nije puno pisalo, govori Milan Radošević.

Delcaro je jedina osoba kojoj je u 1920. godini u pulskoj bolnici zapisana dijagnoza letargičnog encefalitisa. Nekoliko dana nakon njegove smrti, jedan liječnik pulske bolnice dao je za pulski dnevnik L’Azione demantij u kojem poručuje autoru novinskoga članka: "Vi dobro znate da sam ja isključio takvu dijagnozu". Očito je reagirao zbog liječničke i osobne etike. Što to znači? Natuknuo je da ta osoba nije umrla od te bolesti. Delcaro je, sasvim je izvjesno, bio pretučen i umro je 13. veljače od posljedica batina. Njegova je smrt zataškana iz političkih razloga.

Prva pulska žrtva

Sukob u Vodnjanu dogodio se jer su se Vodnjanci - njih više stotina - solidarizirali s kolegama, radnicima pulskoga Arsenala koji su pokrenuli generalni štrajk. Zato se okupljaju u svom Klubu za društvene studije, svojevrsnoj radničkoj komori, te razgovaraju o tome kako se postaviti u toj delikatnoj političkoj situaciji. Dominantno su bili socijalistički usmjereni, što nije odgovaralo okupacijskim vlastima koje su na njih gledale kao na prevratnike, boljševike, pojašnjava naš sugovornik.

Uz štrajk arsenalota veže se i žrtva Bože Gumpca. Upitate li danas Puljane tko je bio Božo Gumbac, sjetili bi se možda Interspara i City Malla, jer se tamo nalazi ulica koja je po njemu dobila ime, ali teško da bi itko znao zbog čega je značajan. On je bio mladić koji je tih dana u predjelu Valmada pozivao zemljoradnike na solidarnost u štrajku, te ga je potom ustrijelio čuvar tamošnjeg posjeda Mauro Lancino, blizak talijanskim nacionalistima, kasnije fašistima. Gumpca se, kako se navodi i u Stradariju grada Pule, smatra prvom žrtvom fašizma u Puli.

Bijeg kroz dimnjak

Radošević naglašava da bolnički registri pokazuju puno više od pukih zdravstvenih podataka. Mogu nam otkriti i neke tajne povezane s politikom.

- Dopredsjednik spomenutog Kluba u Vodnjanu Andrea Benussi, brat poginuloga Pietra, objavio je memoare nakon Drugog svjetskog rata. Bio je istaknut u političkom životu, član CK KPH i predsjednik Talijanske unije za Istru i Rijeku, a osobno se poznavao i s Titom još iz predratnih dana. Tijekom Vodnjanske bitke uspio je pobjeći kroz dimnjak, kako navodi u memoarima. Nekoliko godina kasnije, u sukobu s vodnjanskim fašistima, bio je teško ozlijeđen nožem. Opet ulazim u registar bolesnika i nalazim njegov slučaj, što nam omogućuje dataciju spomenutog okršaja, ali što je važnije, potvrdu autentičnosti njegovih zapisa, kaže Radošević.

Velika istarska provincija

- Rat, bolesti, politička represija talijanske okupacijske vlasti, val otkaza radnicima pulskoga Arsenala, utjecali su da se Pula nakon Prvog svjetskog rata prazni. Kvalificirani radnici sele u Monfalcone, a manje kvalificirani u Jugoslaviju. Tek kasnije u Istru dolaze Talijani iz "starih" pokrajina. Prema procjeni demografa Vladimira Žerjavića, između dva svjetska rata iz Istre je emigriralo oko 53 tisuće Hrvata. To je velik broj, jer je tada istarska provincija, koja je obuhvaćala i Kopar, Izolu, Cres i Lošinj, brojala oko 300 tisuća stanovnika.

U to su doba stradali i poljoprivrednici koji više nisu mogli za vrijeme Italije plasirati svoje vino i maslinovo ulje u austrijske krajeve, jer su se plaćale carine. S druge strane, Italija je tradicionalno imala svoje proizvode, što je rezultiralo padom proizvodnje vina u Istri vina za oko 50 posto. Nadalje, seljaci su gubili svoja zemljišta jer nisu mogli plaćati nove poreze. Posjedi su išli na dražbu (inkanat), a na njih su naseljavani Talijani iz starih talijanskih pokrajina. Ipak, valja reći da su ih po povoljnim cijenama kupovali i domaći istarski veleposjednici.

Nakon procvata u doba Austrije, Istra je uglavnom gospodarski stagnirala pa i nazadovala u vrijeme između dva svjetska rata, iako je bilo i pozitivnih pomaka poput izgradnje vodovodne mreže. Austrija je naravno imala svoje interese, nije gradila ratnu luku iz ljubavi prema nama, ali su od sredine 19. st. do početka rata bila ogromna ulaganja u izgradnju željeznice, industrijskih postrojenja, bolnice, zaključuje Milan Radošević.

Povezane vijesti

• "Smrt fašizmu! O Ribarima i Slobodi" u INK-u
• Oštre reakcije na novi profašistički ispad predsjednika EU parlamenta Antonia Tajanija; JAKOVČIĆ: MUSSOLINI JE TALIJANIZIRAO ISTRU PRIJE PAKTA S HITLEROM
• Fašizam je rođen u Rijeci, a ne u Milanu!