Moj prijatelj mobitel

Zid kod osnovne škole (M. RIMANIĆ)

Školska se godina zahuktala i sada u vrijeme kada bi oko škole sve trebalo vrvjeti od djece, mir. Prolazeći prije par dana kraj zgrade pazinske osnovne škole, odmah nakon završetka nastave, uočih par mališana kako se igraju na mobitele, a naš zidić prazan. Zašto naš zidić?

Radi se o zidu uz stubište koje vodi u školsko dvorište. U moje vrijeme, i u vrijeme prijašnjih mi, a i kasnijih generacija taj je zidić bio glavna igračka, igračka na kojoj se kratilo vrijeme odmora, na kojoj se čekalo prvo školsko zvono i na kojem smo se ostali družiti nakon nastave. Njime smo se klizali kao toboganom. Koliko je samo hlača na njemu izlizano, a možda i poderano? Kad bi na to moglo odgovoriti od klizanja ulašteno kamenje na njemu. Zacijelo se i danas neki nestaško spusti po njemu u školsko dvorište.

Nažalost današnja pokoljenja više zanimaju mobiteli nego igre s prijateljima u školskom dvorištu. Mobiteli koji nude bezbroj mogućnosti igre i zabave zamijenili su mnogo toga, a najžalosnije je što se djeca sve manje druže i što više nemaju najboljih prijatelja, osim onih na facebooku. Kada je prije nekoliko godina pazinska osnovna škola uvela pravilo da učenici na početku sata odlažu mobitele u kutije uz vrata učionice digla se halabuka. Neki su "mudri" tada govorili kako mobitele djeci ne treba oduzimati već ih koristiti u nastavi. Kasnije su mnogi stručnjaci dokazali kako neograničeno korištenje mobitela smanjuje motoričke sposobnosti djeca i pridonosi raznim bolestima vezanim uz to. Ima tu i raznih istraživanja, analiza i zaključaka pa su neke zemlje čak i zabranile korištenje mobitela i tableta u školama.

Naime, kad se dijete "zalijepi" za mobitel, ta ga naprava potpuno obuzme, više ne komunicira s okolinom, roditeljima, ukućanima, školskim kolegama, djecom iz ulice, s nikim, a mobitel mu postane najveći prijatelj jer na njemu ima sve ima informacije i zabavu. Sve što je potrebno. Zato više nema potrebe za druženjem i zajedničkom igrom. Ovaj problem osjećaju i sportski klubovi u manjim sredinama, koji su nekada morali praviti selekciju, a danas jedva skupe ekipu određenog uzrasta. Osjeća se to i u gradu. U moje vrijeme redovito se u nedjelju poslijepodne, prije i nakon obaveznog posjeta kinu, izlazilo u slastičarnicu u središtu grada. Bilo je toliko mladih da svi u nju nisu stali pa su sjedili na zidiću nasuprot njoj. Danas je nedjeljom grad pust. Tu i tamo poneki prolaznika, a djece i mladih niotkud. Najvjerojatnije kod kuće su igraju igrice na mobitelu i računalu te komuniciraju putem facebooka i raznih društvenih mreža. No, nije moj Pazin u tomu ništa poseban. Lani ili predlani pratio sam u Poreču prijepodnevnu božićnu misu. Nakon propovijedi krenuo sam iz katedrale kroz Decumanus prema parkiralištu kod autobusne. Bio je lijep sunčan dan i na cijelom putu nisam sreo ni žive duše.