Angelo Crisafulli
Posljednji ručnopisač panoa u Istri informira sugrađane o kulturno-zabavnom životu Rovinja
(Snimila Nina Orlović Radić)
Ručno pisane obavijesti na velikim, bijelim panoima, postavljenim duž pročelja rovinjskog Doma kulture informativni su punktovi pred kojima se sa zanimanjem zastaje. Domaći, da saznaju što im se od sadržaja nudi, a stranci mahom zainteresirani pred ovim arhaičnim, a istovremeno atraktivnim oglašavanjem.
Istovremeno, njegovi su panoi toliko prisutni u urbanom tkivu grada da uistinu nitko i ne može zamisliti koliko će jedno sutra oni nedostajati, a samim tim Rovinj biti osiromašen nedostatkom "svog" autentičnog oglašavanja. Problem je naime, što autor Angelo Crisafulli, u svom hobiju koji je prerastao u ozbiljan i gotovo svakodnevni posao, nema nasljednika.
Jednom je kaže, Angelo, bio zainteresiran jedan mladi čovjek no, saznavši koliko će biti plaćen, pobjegao je glavom bez obzira. Riječ, je dakle o poslu koji se obavlja srcem, a njegovo je srce brže zakucalo 22. lipnja 1960. godine prošlog stoljeća kada je ispisao prvi plakat.
Datum koji se pamti - 22.lipnja 1960.
- Sjećam se da sam prvi pano ispisao na nagovor Antona Buzančića, koji je bio organizator nastupa folkloraša u Radničkom domu. Bio je to veoma vrijedan i angažiran čovjek, jedan od onih koji je otvorio turističko-kulturnu scenu grada i na čiju je ideju pokrenuta i priča o rovinjskom panou. Rekao je da podloga mora biti bijela. Dao mi je boju da pišem slova i najavim "folkloraše", a da bi bio siguran da će slova biti iste veličine, poklonio mi je i veliko ravnalo. S tim istim ravnalom radim i danas, i čuvam ga kao vrijednu uspomenu, kaže vitalni gospodin Crisafulli, koji tih 60-ih godina prošlog stoljeća obavljao poslove kino operatera, da bi kasnije, spajanjem dva kina - danas nepostojećeg "Beograd" i kazališta "Gandusio" radio u Sveučilištu kao kazališni tehničar sve do svoje mirovine 1986. godine.
No, u slučaju Angela Crisafullia mirovina nikako nije značila umirovljenje. Jer, i dan danas Angelo vrijedno ispisuje oglasne panoe, koje jednom kad ih zgotovi u svojoj radionici u Gortanovoj ulici, na starom ih vozu, kojem je nekoliko puta mijenjao gume, prevozi do odredišta. Kaže, da oduvijek radi sa svojim bojama, kistovima i podlogom.
- Oduvijek radim sa svojim materijalom i na svojim bijelim podlogama. U pravilu treba mi dan, dva da napišem obavijest, koju mi naručioci donose ispisanu na komadu papira. Ovisno o željama, au pravilu se piše na dva jezika jer je Rovinj dvojezični grad, obavijesti ću ispisati i na nekom stranom jezku.
Osobno, ne sjećam se ni jedne veće greške u šest decenija ispisivanja jer sam oduvijek bio vrlo pažljiv u prepisivanju, posebice hrvatskog, koji mi nije materinji jezik. Također, nikada nisam odbio, ili zbog bilo kojeg razloga ne napisao obavijest koja mi je isporučena.
No, ono na čemu sam inzistirao i što je ostalo isto do današnjih dana bio je moj alat i materijal. Po kvalitetne kistove znao sam povući i do Italije i Austrije, pa dok je supruga kupovala cipele ili obuću, ja sam se uvijek zadržavao u prodavaonicama slikarskog materijala gdje mi za dobar kist nije bilo teško izdvojiti novaca. Također, bio sam i ostao trikolorist, što znači da i danas upotrebljavam samo tri boje u ispisima - crvenu, plavu i crnu, kaže nam Angelo, koji na pitanje koliko je otprilike ispisao panoa u ovih silnih godina pisanja, samo sliježe ramenima.
- U stvari ne znam koliko sam ih napisao. Sve ovisi o godišnjem dobu - primjerice, ljeti je info-tabli uvijek više zbog više događaja, o jubilarnim godinama, (ne)aktivnosti što privatnih, a što društvenih organizatora... eto, bila je i korona. Ne, ne znam točno. Međutim, ako bi stavili prosjek od dva panoa mjesečno, što bi u godini bilo njih dvadeset i četiri koje opet možete pomnožiti s brojem od šezdeset godina koliko se u kontinuitetu bavim ovim poslom, dođete do brojke od 1.440 ispisanih panoa, objašnjava nam Angelo, koji posljednjih šezdeset godina piše, a nije pisac, i koristi boje, a nije slikar.
Svoj je prvotni hobi uspio pretvoriti u ozbiljan posao, koji nema nasljednika. Mirovinu ne priznaje i ne poznaje, a njegov profesionalan angažaman dug šest desetljeća nešto je čime se samo rijetki pojedinci mogu pohvaliti.
Radit ću sve dok budem mogao, a poslije...
Uz iskrenu zavist koju sam iskazala gospodinu Angelu na tome što je i danas, u svojim osamdesetima toliko predan svom poslu, morala sam ga zapitati - do kada?
- Strast za nekim poslovima ne jenjava s godinama. Dapače, ona je veća i jedina razlika je u tome što sam danas sporiji, nego što sam to bio jučer. S druge strane, s godinama sam postao pedantniji i pažljiviji, kaže Angelo, dodajući da on ne bi mogao besposličariti.
- Ne mogu sjediti i samo čekati. Čekati što? Uvijek si nađem posao i još uvijek ima puno toga što trebam učiniti. U svojoj radionici u Gortanovoj dobro se osjećam - to je moj svijet, moja oaza za odmor, mada moram priznati da se u njoj nitko ne može snaći kao ja. U svom tom bogatstvu materijala, polica, papira, boja, panoa točno znam gdje sam što ostavio i gdje je čemu mjesto.
Što se tiče panoa ispisivat ću ih sve dok mi to zdravlje bude dopuštalo i dok budem siguran da su ispisani panoi biti baš onakvi kakvi i trebaju biti. Poslije? A poslije imam ja još puno toga za obaviti. Tu su obiteljska radionica i vrt, koji također čekaju moju sigurnu ruku, kaže nam za kraj osamdesetgodišnji Angelo Crisafulli, čovjek koji u mirovini nimalo ne miruje.
Podijeli: Facebook Twiter
