Mi smo bili najstarija postrojba Hrvatske vojske koja je iz ratom nezahvaćenog područja otišla u rat, a nije trebala prema tadašnjoj zakonskoj regulativi koja je radi nas izmijenjena. Prema ustrojbenoj knjizi, mi smo bili sanitetski vezani uz Opću bolnicu Pula, tako da smo odlaskom na teren bili ujedno i prva postrojba koja je u ratu formirala svoj sanitet i uspješno izvršila zadaću ne samo kao hrvatski branitelji, nego i kroz organizaciju i funkcioniranje saniteta, kaže Boris Ružić

Tijekom Domovinskoga rata grad Pula i Istra dali su veliki doprinos u obrani Republike Hrvatske. Činjenica je to o kojoj se jako malo piše i govori. Prva domobranska bojna “Pula” bila je prva postrojba iz Istre upućena na ličko bojište. Na dužnost njenog zapovjednika 1. ožujka 1993. godine dolazi Boris Ružić iz Pule, koji tu dužnost obavlja do 13. rujna 1995. godine. Ružić je do početka Domovinskog rata bio član Štaba teritorijalne obrane Općine Pula, pa je posljedično u prvim danima rata angažiran na izradi planova za obranu Grada Pule.

Prva domobranska bojna “Pula” ustrojena je prema zapovijedi Vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga RH dr. Franje Tuđmana 30. travnja 1992. godine, kada su osnovane i druge istarske postrojbe. Sve postrojbe ustrojene su kao samostalne u sastavu Operativne zone Rijeka, a kasnije su pripale Zapovjedništvu Zbornoga područja Gospić, podčinjene pomoćniku zapovjednika zbornoga područja za domobranstvo. Prva domobranska bojna “Pula” kao i 2. domobranska bojna “Pula” bile se ustrojene u razini brigade, odnosno kao osnovne združene jedinice pješaštva koje su bile spremne samostalno borbeno djelovati na bojišnici, u pozadini i na privremeno zaposjednutom području. Osim što je bila prva istarska postrojba koja je otišla na bojište, 1. domobranska bojna specifična je i jedinstvena iz više razloga koje nam je s velikim zadovoljstvom predstavio Ružić.

Liječnička ekipa

- Mi smo bili najstarija postrojba Hrvatske vojske koja je iz ratom nezahvaćenog područja otišla u rat, a nije trebala prema tadašnjoj zakonskoj regulativi koja je radi nas izmijenjena. Drugo, prema ustrojbenoj knjizi, mi smo bili sanitetski vezani uz Opću bolnicu Pula, tako da smo odlaskom na teren bili ujedno i prva postrojba koja je u ratu formirala svoj sanitet i uspješno izvršila zadaću ne samo kao hrvatski branitelji, nego i kroz organizaciju i funkcioniranje saniteta. Mi smo po ustroju imali četiri satnije - 1. i 2. satnija su imale prosjek od 46 godina, 3. 48, dok 4. satnija nije bila angažirana. Moram reći da Pulu nikada nitko nije ozbiljno shvatio. U odnosu na broj stanovnika, mi smo imali mali garnizon, ali sve tri grane oružanih snaga, i zbog toga je bilo nužno u Puli zadržati jedan dio mlađih godišta u pričuvi za popunu snaga tih vitalnih grana OS-a. Međutim, ministar obrane Gojko Sušak 1993. godine izdaje zapovijed da se svi vojni obveznici mlađih godišta izvuku iz sastava domobrana i upute direktno u HV. Tako smo imali jednu nezgodnu situaciju da sam morao objašnjavati tadašnjem brigadiru Mirku Norcu da ne mogu pomladiti postrojbu više od onoga što mi Ured za obranu omogućava. S druge strane, mislim da nitko nije imao takav odaziv u domobranske brigade kao Istra, u svakoj od naših satnija je odaziv na mobilizaciju bio veći od 90 posto. Istra možda nije bila direktno ugrožena, ali svaki pravi vojnik zna da se domovi brane daleko od svog dvorišta, napominje Ružić.

Zahvaljujući suradnji s tadašnjim ravnateljem pulske Opće bolnice, ova je postrojba u Lici imala solidnu liječničku ekipu u kojoj su bile i dvije žene, a jedna od njih, doktorica Staša Stemberga, je ujedno bila prva žena načelnica saniteta bojne u ratu. S obzirom na to da su imali izuzetno kvalitetno opremljenu kiruršku ambulantu, ratni liječnici nisu se bavili samo zdravljem pripadnika satnije i svime onime što donosi boravak na prvoj crti bojišnice, nego su u velikoj mjeri pomagali i lokalnom stanovništvu koje nije niti imalo prijevoz do svog liječnika udaljenog 40 i nešto kilometara. O svemu je tome vrlo detaljno, uz pregršt originalnih dokumenata iz tog perioda, Boris Ružić pisao u svojoj novoj knjizi „Ustroj, organizacija i djelovanje saniteta 1. domobranske bojne Pula“ koju je upravo završio. Tom je knjigom želio trajno zabilježiti nešto jedinstveno, jedan vrlo uspješan projekt ove istarske postrojbe koja je stvorila na terenu nešto što nije bilo predviđeno. S dužnosti pozadinske obrane prve linije bojišnice u Lici, 1. domobranska bojna je uz pomoć pulske bolnice organizirala redovnu dostavu lijekova i ostalog sanitetskog materijala na to područje, a zatim je uz pomoć zapovjedništva iz Gospića ustrojila i ratnu kiruršku operacijsku salu sa svim potrebnim instrumentima, te su svoju djelatnost proširili i na pomaganje ostalim postrojbama, ali i lokalnom stanovništvu. Uz sve to, naši su liječnici u tom periodu prošli i stručnu obuku, zahvaljujući kojoj su izrađivali operativne planove za izvlačenje povrijeđenih u slučaju neprijateljskog napada, ali i razrađivali mogućnost aktivnog borbenog djelovanja ukoliko bi za to bilo potrebe.

Svakodnevne provokacije

- U tom periodu kad smo mi bili u Lici na snazi je bio dogovor o prekidu paljbe. S naše smo strane to poštivali, iako su nas neprijateljske snage gotovo svakodnevno provocirale. Čak sam u svom istraživanju za knjigu uspio doći do dokumenta u kojem neprijatelj izvještava svoje zapovjedništvo da mi prema njima ne uzvraćamo neprijateljskom paljbom. Svakodnevno smo se nalazili u životno opasnim situacijama i premda smo se svim snagama trudili zaštititi i držati u tajnosti naše kretanje, ipak je neprijatelj tada djelovao na razne načine, i sa snajperistima, i topničkim djelovanjem. Na svu sreću, nismo imali niti jedan slučaj smrti zbog toga, napominje Ružić.

Povezane vijesti

• U petak prezentacija monografije 1. domobranske bojne Pula
• Prva Domobranska bojna Pula na obilježavanju tri desetljeća od zaposjedanja prve crte bojišnice ličkog ratišta