Cesta preko Učke počela se graditi u vrijeme cara Karla VI. godine 1740., kada je izgrađena dionica Boljun - Vranja, pa su radovi stali i nastavljeni po novome projektu 1762. godine. Cesta je dovršena 1785. godine u vrijeme vladavine Josipa II., stoga je nazvana Jozefina

Istarska Jozefina, cesta preko Učke, počela se graditi tri desetljeća prije povijesne Josefine, ceste koja spaja Karlovac sa Senjom, odnosno Panoniju s Jadranom: istarska se počela graditi 1740., a karlovačko-senjska 1770. godine. Istarska Jozefina završena je nakon 45 godina, a karlovačka već 1779. godine. Kada je i zašto izgrađena istarska Jozefina?

Gradnja duga četiri i pol desetljeća

"Za Karla VI. bila je projektirana cesta preko Učke i već je godine 1740. bio predan prometu dio ceste od Boljuna do Vranja. Radi nedostataka sredstava rad je na toj cesti bio obustavljen, pa je Karlo VI. bio dozvolio stanovništvu Pazinske grofovije da na vlastiti trošak izgradi cestu preko Učke. Godine 1762. stvoren je novi projekt, koji je sačuvan u arhivu bivšeg c. kr. Zajedničkog ministarstva financija u Beču i na osnovu tog projekta se je ta cesta dovršila za vlade Josipa II, pa je zato i nazvana Jozefinska cesta", stoji u knjizi Kastav i Kastavština (1931.).

Karlo VI. (1685.-1740.) bio je rimsko-njemački car (1711.-1740.), ugarsko-hrvatski (Karlo III.) i češki kralj (Karlo II.). Zadnji je muški potomak iz dinastije Habsburg. Gradnja istarske Jozefine počela je 2. travnja 1740. godine, a Karlo VI. preminuo je nekoliko mjeseci poslije, 20. listopada.

Cesta preko Učke, čija je gradnja počela 1740., završena je 1785. godine za vrijeme vladavine Josipa II, pa je po njemu nazvana Jozefina. Njemu u čast u podnožju sela Vela Učka izgrađeno je odmorište i pojilište, odnosno fontana koja nosi njegovo ime - Voda Josipa II. U narodu je poznata i kao Napoleonova voda.

U ono vrijeme velika i lijepa cesta imala je prvorazredni značaj, gospodarski i strateški. Spajala je dva najjača centra austrijskog dijela Istre, Pazin i Kastav: Pazin (Mitterburg) je bio sjedište grofovije i jaka utvrda prema mletačkoj Istri, a Kastav je s druge strane Učke bio, uz Senj, najsnažniji utvrđeni grad na sjevernom Jadranu.

Rimski pečat cestogradnje

Preko Učke je prolazila konzularna cesta Via Flavia, odnosno njezin istočni krak, koji je spajao Pulu i Nezakcij s Tarsatikom, i to preko Labina, Plomina do Kastva, odatle je cesta dalje vodila za Tarsatiku. Pretpostavlja se da je Via Flavia od Labina i Plomina išla do Vozilića prema Kožljaku, a otuda je u blizini crkve Sv. Kirina skretala ravnom linijom do najnižeg prijelaza na učkarskom masivu, do sedla Prodol (568 m). Od Prodola je cesta prolazila iznad Mošćenica i Lovrana, zatim ispod Veprinca i sve do Kastva, a otuda za Tarsatiku. Od javne ceste, Publicam Via Aquilea-Tharsaticam ili Via Gemina, koja je spajala Aquileju i Targeste s Tarsatikom, odvajala se pomoćna cesta, Via Secondaria, vjerojatno na Kastvu, koja je preko Planika i Učke povezivala taj dio Primorja s unutrašnjom Istrom. Išla je smjerom od sela Mandići preko Vele Drage za Velu Učku do ispod Veprinca gdje se spajala s konzularnom cestom.

Jozefinsku cestu koristili su i hodočasnici iz udaljenijih dijelova istarskog poluotoka u svojoj nakani da se poklone Trsatskoj Gospi. Zato je ovaj planinski prijevoj nazvan Poklon. Zanimljivo je da je na Maloj Učki 1931. godine izgrađen tzv. istarski Trsat, nevelika crkva posvećena Gospi u kojoj su se okupljani vjernici koji nisu mogli do trsatskog svetišta zbog granice na Rječini. Crkvu je dao sagraditi nadobudni mošćenički upravitelj župe, svećenik Milan Grlj, a najveći dio troškova snosio je cijenjeni trgovac iz Lupoglava Josip Sandalj sa suprugom Veronikom.

Uz Malu Učku vezane su još neke zanimljivosti: smještena je na 995 metara nadmorske visine i to je najviše selo istarskog poluotoka, ali je susjedna Vela Učka, na 950 metara nadmorske visine, istarsko najviše naseljeno naselje, uz to drugo u Hrvatskoj (prvo je Begovo Razdolje, 1.060 m).

Mala Učka je danas napušteno planinsko selo, 1976. godine upisano u registar nepokretnih spomenika kulture kao ruralna cjelina. Mada mala, Malu Učku dijeli potok u dva zaselka: Pilati, u kojemu su prebivali Brumnjaci, i Selo u kojemu su prebivali Brubnjaci.

Od devetnaest obitelji, šest je spadalo u pulsku, a trinaest u riječku biskupiju. Usto, stanovnici iz zaseoka Pilati (k.o. Vranje) pokapali su se na groblju u Vranji, a oni iz zaseoka Selo (k.o. Mošćenice) na groblju u Mošćenicama. Na stijeni iznad potoka ugrađena je memorijalna ploča koja podsjeća da je 1944. godine talijanski okupator do temelja spalio selo u kojemu su bila 22 stambena i 45 gospodarska objekta.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam