ILIJA JAKOVLJEVIĆ, župnik župe Svetog Kuzme i Damjana u Fažani: Danas nas stanje u svijetu podsjeća na Golgotu. Bezbroj nevinih žrtava, pilatovskih pranja ruku i onih koji čine loše

Ilija Jakovljević (Snimio Milivoj Mijošek)

Ilija Jakovljević, župnik župe Svetog Kuzme i Damjana u Fažani razgovoru za Glas Istre odgovara na pitanja o svrhovitosti korizmenog razdoblja, značenju Velikog tjedna, kršćanskom doživljaju smrti i nadi u uskrsnuće.

- Korizmeno razdoblje mnogi koriste kao period odricanja od nekih tjelesnih zadovoljstava poput određene vrste hrane. Koja je, zapravo, bit odricanja?

- Mnogi danas s velikom radošću iščekuju korizmeno vrijeme kako bi više poradili na sebi, ne samo u fizičkom smislu nego još više na duhovnom području. Uz ona duhovna djela, a to su molitva, razmatranje Božje riječi, post, uskrsna sveta ispovijed na koju nas Crkva poziva, sve su prisutnija i ona tjelesna. Ako se nastojimo odreći određenih loših navika poput prekomjernog konzumiranja alkohola, cigareta, pa čak i hrane, sve je to dobro. Mi smo pozvani cijelu godinu paziti na svoje zdravlje, ne samo u vremenu korizme. Hvala Bogu da smo odlučili barem određeno vrijeme misliti na sebe. Crkva propisuje post na pepelnicu i Veliki petak. Post znači odricanje od hrane. Mi često brkamo post i nemrs. Post je od samih početaka Crkve bio motiviran i ljubavlju prema bližnjima, onima koji se nalaze u potrebi, odnosno siromasima. Ponekad nam je lakše nečega se u korizmi odreći, posebno hrane i pića, nego duhovno rasti: više se moliti, čitati Bibliju, ići u crkvu, odnosno izmiriti s bližnjim, oprostiti. Odreći se zlog puta. Ne možemo govoriti o plodonosnoj korizmi ako nismo oprostili, izašli iz tmina svog života. Korizma je trganje okova tame u našem životu. Kaže prorok Joel: "Razderite srca, a ne halje svoje. Vratite se Gospodinu, Bogu svome…" Kod mnogih je srce i dalje ostalo kameno bez obzira što su koji kilogram izgubili ili se mogu pohvaliti da nisu pili alkohol ili jeli slatko. Bilo bi korisnije, bogoljubnije da su raspršili tamu u svom srcu i unijeli svjetlo ljubavi, dobrote i mira. Korizma je vrijeme izmirenja s Bogom i ljudima. I pravo je pitanje koliko sam ove korizme stekao prijatelja, odnosno jesam li bio milosrdan i znao oprostiti, odnosno jesam li doživio sakramentalno izmirenje. Puno je toga profanog u slavlju Uskrsa, kao i drugih kršćanskih blagdana. Čuvamo tradiciju slavlja blagdana (uskrsni zeko, jaje…), ali nigdje Isusa Krista koji je dao svoj život za naše spasenje.

- Iako je simbol trpljenja, koliko nam križni put može biti utješan?

- Jedna od najzastupljenijih tema u nauku Crkve je teologija križa. Križ u našim crkvama i obiteljskim domovima zauzima počasno mjesto. U korizmenom vremenu, kao i kad se nalazimo na hodočašćima, imamo pobožnost Križnog puta gdje razmišljamo o Isusovoj muci i smrti, te određenim osobama koje susrećemo - Isusovoj majci Mariji, Veroniki, Šimunu Cirencu. Pravi smisao križa otkriva tek uskrsnuće. Mjesto potpune nemoći postade mjestom Božje svemoći. Križ za vjernika nije samo mjesto stradanja i smrti nego prije svega izvor nade i spasenja. Crkva u Predslovlju o blagdanu Uzvišenja sv. Križa moli: "Ti si odredio spasenje ljudskoga roda po drvu križa; da se opet rodi život ondje gdje je nikla smrt, i onaj koji je na drvu pobijedio, bude i pobijeđen na drvu, po Kristu Gospodinu našemu". Nekad se patnja smatrala Božjom kaznom, tj. smatrala se posljedicom nekog čovjekovog grijeha. Međutim, ne možemo Boga smatrati odgovornim za ljudske postupke. Kakav bi to bio Bog koji bi ugrožavao ljudsku slobodu? Nažalost, čovjek je u svojoj slobodi slobodan činiti i loša djela. Važno je kad molimo pobožnost Križnog puta, dok promatramo Isusovu muku, da uvidimo što je čovjek zadojen grijehom i mržnjom spreman učiniti drugom čovjeku. Ako je čovjek bio to spreman učiniti Bogu, što li će tek učiniti čovjeku? Povijest nas uči kako je čovjek nerijetko htio biti velik, zaboravljajući pritom da je Bog tako rado bio malen. Čovjek je u svojoj povijesti često posezao za različitim sredstvima kako bi ostvario svoje ciljeve, ne poštujući dostojanstvo druge osobe. Nema sretne budućnosti za onog tko u sadašnjem trenutku ugnjetava prava drugog. Zato bi religije trebale biti nosilac ljudskih prava i sloboda i utjecati na formiranje ljudske svijesti o dostojanstvu svake osobe i nepovredivosti ljudskog dostojanstva. Biblija nas uči da je svaki čovjek hram Duha Svetog i nitko nema pravo na njegov život.

- Na posljednjoj večeri dogodila se "tajna vjere" na koju se podsjećamo u euharistijskom slavlju. Koja je teološka teza o "tajni vjere" koju je Isus podijelio sa svojim učenicima kroz lomljenje kruha i kalež?

- Evanđelist Ivan, kad govori o euharistiji, on je promatra u svjetlu Isusove pashalne večere i općenito u svjetlu pashalnog otajstva. Zato euharistija spada u otajstvo smrti i slave Isusove. I Drugi vatikanski koncil govori o euharistiji kao "spomen-činu smrti i uskrsnuća… kao o pashalnoj gozbi". Sam binom "tijelo-krv" u euharistiji upućuje na to da o proslavljenom Kristu ne mislimo previše esencijalistički nego da mislimo na njegovu egzistenciju i to onu proslavljenu koja je obilježena činjenicom da je on dao svoje tijelo i prolio svoju krv. Krist prinosi sebe za žrtvu, daje sebe za žrtvu čime dokida sve druge žrtve koje su se prinosile za spasenje i otkupljenje čovjeka. U Kristu sam Bog daje sebe za spasenje i mi po toj božanskoj žrtvi bivamo otkupljeni. Nas Bog otkupljuje po muci, smrti i uskrsnuću svoga Sina. Zašto je Bog tako odlučio? Mi ćemo reći iz ljubavi. Međutim, ovo je uistinu tajna Božje ljubavi. Isus je na posljednjoj večeri svojim učenicima da jasan zadatak: "…Ovo činite meni na spomen". Zato je svaka sveta misa preslik posljednje večere. Proslavljeni Krist nam se daruje u kruhu i vinu. Za slavlje euharistije, tj. pashalnog misterija, važna je vjera. Bez osobne vjere teško je razumjeti, pa i onda živjeti tu tajnu vjere. Uskrs je jednostavno otajstvo vjere.

- Koliko često danas možemo susresti Judu i kako ga prepoznati?

- Juda je simbol izdaje. On je prodao Isusa za 30 srebrnjaka. Juda nije bilo tko, on je jedan od Isusovih učenika kojeg je Isus osobno izabrao. Nije nitko Isusu nametnu Judu. Je li Isus pogriješio u izboru? Nije! Zašto? Pogledajmo bolje starozavjetna proroštva koja govore o Mesiji koji će podnijeti mučeništvo. Proroci su već navijestili da će Krist biti izdan i da će mučenički umrijeti. Međutim, nitko nije nametnuo Judi da on to učini. On je to učinio iz nedovoljne vjere i potrebe za nečim drugim. Nedostatak osobne vjere često je puta razlog mnogim odustajanjima od Krista koji je prisutan kroz svoju Riječ i svete sakramente u svojoj Crkvi. Često se čuje teza "Bog DA, Crkva NE". Međutim, ta teza je plod Judine vjere, odnosno nevjere. Crkva nije samo svećenik, Crkva je svaki krštenik. Ta svijest da sam ja Crkva važna je za život zajednice. U nekom trenutku svog života svaki čovjek može biti Juda. Tko je do kraja od nas vjeran Kristu? Čovjek je spreman sam sebe izdati, a kamoli ne Krista kad mu to treba. Do kraju su vjerni Kristu bili mučenici, kao što je naš blaženi Miroslav Bulešić. Juda je to učinio zbog pohlepe, zbog novca. Na kraju će biti najnesretniji čovjek na svijetu i u toj nesreći će umrijeti. Svatko se može pronaći u Judi, ako je iskren prema sebi. Ali, u trenutku kad spoznamo izdaju i pokajemo se, tad nas Gospodin prihvaća i prašta. Nije uvijek lako izdaju oprostiti jer ona razara povjerenje koje je fundament međuljudskih odnosa. Zato je sve manje povjerenje u institucije.

- Kako bi se jednostavno mogla objasniti činjenica da je Petar dobio ključeve raja, a triput je zatajio Isusa? Nije li to neobična nagrada?

- Petar je zatajio Isusa ne radi neke materijalne dobiti ili društvenog statusa. On je predstavnik one tradicionalne vizije Mesije, koji će osloboditi svoj izabrani narod od ropstva. Trebat će mu dosta vremena do promijeni svoja stajalište i da prihvati Mesiju koji oslobađa narod ne od političkog ropstva već od ropstva grijeha koji uništava dušu za vječnost. Također, Petar još nije bio spreman na mučeništvo, darivanje svog života za Isusa. Međutim, Petar je bio spreman na pokajanje, moliti za oproštenje, dok Juda ne. Isus je cijenio Petrovu iskrenost i srčanost. On ide za Isusom, spreman je hoditi i po moru, pa kad je ugledao valove počeo je sumnjati, ali Isus ga spašava. Petar je uz Isusa u svim važnim trenucima njegova života. Nije mogao sve razumjeti, ali spremno baca mrežu na drugu stranu kad mu to Isus kaže. Ali, važno je naglasiti kako je Petar i tri puta javno pred svima ispovjedio, izjavio da ljubi Isusa, kao što ga je i triput zatajio. Zato Isus izabire Petra, iako nije bio najučeniji među učenicima, ali je bio najiskreniji, najsrčaniji za Kristovu stvar. I danas, kao i kroz povijest Crkve, nisu najmudriji izabrani od Krista za pastirsku službu, nego oni koji su, unatoč svojim ljudskim ograničenjima, spremni ići za Isusom. Isus treba one koji su spremni reći: „Gospodine, ti znaš da te volim. Volim te unatoč mojim padovima, mojim slabostima, pa možda ponekad i nevjerama, ali ja želim ići za Tobom“.

- Je li Getsemanski vrt mjesto u kojemu je Isus bio najbliže svojoj čovječnosti, odnosno našim ljudskim slabostima?

- Apsolutno. Kad sam bio nekoliko puta u Svetoj Zemlji, najradije sam želio malo zastati upravo na području Getsemanija. Promatrajući one masline, koje su živi svjedok Kristove muke, osjetiti jedan poseban mir i sabranost. Kad čitamo evanđelja, vidimo da je Isus najprije bio usmjeren prema patnicima, odnosno da je bio osjetljiv na patnju drugih. Na kraju će i sam patiti kako bi svojom patnjom dao smisao svim ljudskim patnjama. Često prozivamo Boga zbog određene patnje, bolesti ili smrti drage osobe. Međutim, zaboravljamo da je i sam Bog, Isus Krist, patio i na kraju umro. Isus, iako je Bog, patio je u svoj punini kao pravi čovjek. Zato govorimo da se Isus poistovjetio sa svakim čovjekom koji pati, ali važna je i druga dimenzija: da mi u svakom čovjeku patniku vidimo samog Isusa Krista. Zato smo dužni u susreti sa svakim čovjekom, posebno s onim koji pati, na nj gledati kao na Krista koji nas možda treba. Ako Kristovo patničko lice primjećujemo na čovjeku koji pati, zasigurno ćemo biti spremniji nešto više učiniti da ublažimo tu patnju, bol. Čovječanstvo danas treba Crkvu, svakog čovjeka, da bude blizu onom koji pati. Na čovjeku patniku se očituje vjera, humanost svakog čovjeka. Ma možemo mi koliko hoćemo moliti, postiti; bez djela ljubavi nema istinske vjere. Divan uzor imamo u sv. Majci Tereziji koja je upravo u patnicima, bolesnima i odbačenima na ulicama indijske Kalkute prepoznavala Krista patnika. Oni nisu bili kršćani, ali su ljudi. Taj karitativni rad usmjeren je prema svakom čovjeku, jer svaki je čovjek Božja slika, bez obzira bio vjernik ili nevjernik. Kršćanin je pozvan činiti djela ljubavi prema svakome.

- Je li period od Kristovog svečanog dočeka na Cvjetnicu do muke i smrti na križu ujedno i odraz naših današnjih poteza prema drugima; u jednom trenutku nekoga uzdižemo, a u drugome ga, simbolički, pribijamo na križ?

- Isus je na Cvjetnicu doživio da ga narod želi za kralja, jer je narod mislio da je on novi Mesija koji će mačem osloboditi svoj narod, izraelski narod, od rimskog ropstva. Oni nisu razumjeli bit mesijanskog poslanja: donijeti mir narodima, osloboditi čovjeka od svakog oblika ropstva, a najveće je ropstvo grijeha. Kad su oni vidjeli da Isus ne stvara divizije za oslobođenje Izraela, nego poziva na osobno obraćenje, tad vođeni svojim svećeničkim poglavarima odlučuju Isusa ubiti. Žuljao ih je poziv na obraćenje. Isus je prvotno došao osloboditi narod od potlačenosti grijehu, ali i farizejskog nauka. Poglavari su zarobili narod i to sve u ime Boga. Običaji i tradicija su dobili nadnaravni karakter, a Bog je postao paravan za njihovo djelovanje. Isus želi osloboditi narod od potlačenosti njihovih vjerskih vođa i zato te iste vođe traže Isusovu smrt. Metodologija osude je ista i danas. Dok od nekoga imamo koristi ili mislimo da će biti dio našeg tima, dotle je dobar i veličamo ga. Kad nam više nije potreban, tad dolazi na listu za odstrel i nastojimo ga ocrniti u društvu. Posebno nastojimo diskvalificirati onoga tko nije dio mog tima. To je prisutno u svim segmentima društva i u svakom čovjeku. Isus bi rekao: "Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen!" ili "Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?". Svakim pribijanjem drugoga na križ, pa i makar to što o njemu govorimo bilo istinito, mi činimo svoje ruke krvavim. Današnje društvo, posebno određeni segmenti društva, vole pod floskulom istraživačkog pribijati drugog na križ. Svaki dan smo zatrpani naslovima loših vijesti, a malo je onih koji donose pozitivne primjere, koji bi bili afirmativni za društvo i pojedinca.

- Smiju li se kršćani uopće bojati smrti?

- Strah je sastavni dio ljudskog života. Smrt kod svakog čovjeka izaziva određenu vrstu straha, odnosno pitanja o životu poslije smrti. Nitko ne želi završiti u nekom ništavilu, odnosno svaki čovjek vjeruje u neki oblik života nakon smrti. Kršćanin bi trebao imati više nade, odnosno u vjeri bi trebao prihvaćati i onaj čas umiranja. Smrti nitko ne može umaći. To je zapravo nemilosrdan izgon čovjeka iz njegove ovozemaljske egzistencije. Vjera nas uči da smrt nije za čovjeka konačni završetak. Smrću se čovjek oslobađa vremensko-prostornih okova i prelazi u svoje konačno stanje, u vječnost. Ako tako gledam na smrt, kao novi život, onda zasigurno nema straha. Nije tu samo strah od smrti, nego i vrednovanja načina ljudskog života. Nas boli rastanak s voljenom osobom, međutim tu ljubav često nismo spremni pokazati ovdje na zemlji. Osobno se ne bojim smrti. Svjestan sam da taj dan treba doći i da svakodnevno idem ususret tom danu. Zato je važno da u taj trenutak uđem oplemenjen ljubavlju. Vjera mi daje snagu za tu ljubav.

- Je li Uskrs blagdan koji kršćanstvu daje svojevrsnu nadmoć nad drugim vjerama i religijama?

- Smatram zgodnim citirati riječi sv. pape Ivana Pavla II. (od 1. listopada 2000.): "Naše ispovijedanje Krista kao jedinog Sina, po kojemu vidimo lice Očevo (Iv 14.8), nije nadutost koja prezire druge religije, nego radosna zahvalnost što nam se je Krist otkrio bez ikakve naše zasluge… S apostolom Petrom ispovijedamo „da ni u kome drugom imenu nema spasenja“ (Dj4,12)". Još je Drugi vatikanski koncil izjavio da se "jedina Kristova Crkva nalazi u Katoličkoj Crkvi". Ovo ne znači umanjivanje važnosti i drugih Crkava i crkvenih zajednica. Nauk Katoličke Crkve ne niječe spasenje onima koji nisu kršćani, koji pripadaju drugoj religiji ili uopće nisu vjernici, već ukazuje na Krista kao posljednje izvorište spasenja. Zato je i zadaća Crkve da svim narodima naviješta Krista, sigurni put spasenja. Ako sebe priznamo braćom i sestrama, na što nas poziva Crkva, tad bismo morali uvažavati dostojanstvo svakog čovjeka. Papa Franjo nastoji oživjeti ekumenska gibanja, kao i međureligijski dijalog razvijajući svijest da smo svi braća i sestre, jer smo stvoreni na sliku Božju. Trajni je poziv Crkvi, posebno rimskom biskupu, koji je nasljednik sv. Petra apostola, da naviješta Radosnu vijest spasenja. To nije superiornost nad drugim nego nasljedovanje Krista. Crkva se ne može odreći Krista, njegova evanđelja, već mora biti dobra majka koja sve okuplja. Nastojati promicati mir, pozivati na poštivanje ljudskog dostojanstva, naviještati Radosnu vijest nije superiornost nego poslanje koje proizlazi od Krista. Svakako u tome prednjače rimski biskupi (pape).

- Koja je glavna razlika između obilježja Uskrsa u zapadnom i istočnom kršćanstvu?

- Teološke razlike nema. Svi slavimo Isusovo uskrsnuće kroz različite obrede, ali smisao je isti. Istočna Crkva ima još snažnije izražen pokornički način življenja korizme. Uskrs ne slavimo isti dan, ali to nije teološki razlog nego pitanje kalendara. Teološke zapreke nema, a različitost obreda se smatra bogatstvom Crkve. Drugi vatikanski koncil nas poziva da nastojimo oko ekumenizma kako bi jednog dana svi zajedno mogli slaviti liturgiju. Daleko smo još od tog jedinstva. Ta razjedinjenost je velika rana u Crkvi i svaki kršćanin je pozvan da radi na jedinstvu Kristovih učenika.

- Svijet se nalazi u povijesnom trenutku brojnih kriza, a svjedoci smo i rata čije prelijevanje prijeti i izvan sadašnjih granica. U svjetlu uskrsnog jutra, koja je poruka čovječanstvu?

- Hodamo zbog toga i danas zemljom kao Golgotom. Međutim, kao kršćani, ispovijedamo da je upravo Križ u središtu uskrsne poruke. On je znak spasenja. Krist dragovoljno prihvaća patnju, preuzima je na sebe, dijeli s nama i po njoj nam daje novi život! Križ je mjesto na kojemu je ispisan identitet svakog kršćanina. Rat nikome nije donio dobro. Opasno je kad se čovjek postavlja na mjesto Boga i želi odlučiti što je drugome dobro. Danas nas stanje u svijetu podsjeća na Golgotu. Bezbroj nevinih žrtava, pilatovskih pranja ruku i onih koji čine loše. Mržnja je toliko osvojila određena ljudska srca da čak ne čuju ni plač djeteta. To nije dobro, ali mi se moramo moliti i činiti da ublažimo boli naše braće i sestara. Previše se ulaže u razvoj naoružanja, što opet vodi samouništenju čovječanstva. Očito je čovječanstvo došlo do svog određenog vrhunca i ovoj civilizaciji, ako ne doživi nagli zaokret prema očuvanju prirode i poštivanju ljudske osobe od začeća do prirodne smrti, slijedi njezino uništenje. Zbog određenih sebičnih i grešnih interesa brojne obitelji neće doživjeti ovaj Uskrs u miru. Ostat će na Golgoti gdje moćnici ovog svijeta odlučuju o njihovom dostojanstvu i životu. Zar opet prizor Velikog petka, zar opet čovjek odlučuje o životu drugog? Rat je uvijek đavolsko djelo. Nažalost, stradavaju nevini, posebno djeca i starci. Pozvani smo da činimo djela ljubavi i da molimo za mir u svijetu. Mir polazi od samih nas. Taj mir najprije živimo u svojim obiteljima, svojim sredinama i tako doprinosimo razvoju mira u svijetu. Molimo ovih dana da mir zavlada u našim srcima i cijelom svijetu. Pravi mir nam može podariti samo Bog. Zato molimo, uzdižimo svoje molitve, za ovaj svijet i sve odgovorne u društvu i politici. Politika nije vladanje, nije porobljavanje drugog, već bi trebala biti služenje za dobrobit čovječanstva.