Upravo na današnji dan trebala je biti održana Akademija o Boži Milanoviću" pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, a uz veliku pomoć saborskog zastupnika HDZ-a Antona Klimana. U okviru Akademije trebao je biti održan održati okrugli stol, predavanja te predstavljanje svih knjiga koje je objavio taj živopisni i pod talijanskim fašizmom neslomljivi istarski svećenik rođen 1890. godine. Umro je, zanimljivo, iste godine, 1980., kad i partizanski vođa, maršal, predsjednik i drug - Josip Broz Tito.

Iako dva antipoda i krajnje suprotnosti koje su pripadale različitim kulturama, ideologijama i svjetovima, među njima je postojalo golemo razumijevanje i poštovanje. Život Bože Milanovića izvrstan je predložak za scenarij nekog igranog filma o čovjeku koji je sustavno i uporno hrvatsku Istru odmicao od pogubnog talijanskog fašizma. Milanović je živio i funkcionirao kroz tri državna sustava - Austro-Ugarsku, Italiju i Jugoslaviju, te tri društvena poretka, građansko-liberalni, fašistički i komunistički. Može zazvučati pretenciozno, ali taj čovjek je zahvaljujući svojoj inteligenciji, mudrosti i diplomatskim sposobnostima omogućio Istri spasonosno pripojenje Hrvatskoj i Jugoslaviji. Kao crkveno-vjerska osoba savršeno je plivao uzburkanim morima nacionalno-političkih pitanja Istre otpočetka pa do sredine 20. stoljeća.

 Milanović i Tito

 O veličini i značaju Bože Milanovića za Istru, povodom nažalost neodržane Akademije o njegovom liku i djelu koju je spriječio koronavirus, razgovarali smo s izvrsnim poznavateljem Milanovićevog života, fažanskim župnikom Ilijom Jakovljevićem. Do detalja precizno upoznat s Milanovićem, Jakovljević će ga staviti na pijedestal najvažnijeg Istranina 20. stoljeća. Zanimljiv i brojnim činjenicama obogaćen razgovor vođen s fažanskim župnikom o istarskom svećeniku, koji je naširoko i navisoko nadišao uske i krutim pravilima sužene crkvene okvire ponašanja, odlučili smo u potpunosti prenijeti u upravnom govoru. Takav je tekst sadržajniji, brži i dinamičniji. Poseban naglasak Jakovljević je na našu molbu stavio na odnos Milanovića i Tita jer se upravo kroz njih dvojicu zrcale politički, vojni, nacionalni i crkveni odnosi koji su imali svoj težak početak, ali i sretan završetak. - Predsjednik Tito i Milanović prvi puta susreli su se 1946. godine u Zagrebu, uz ključno posredovanje hrvatskog svećenika, crkvenog povjesničara i političara Svetozara Rittiga, koji je bio i krucijalni stup Milanovićevog postavljanja naspram Tita. Rittig je savjetovao Milanovića kako se postaviti prema Titu, ali i Tita kako da se postavi prema Milanoviću. Milanović je bio točno i precizno upućen što da kaže ili ne kaže pred Titom. Recimo, pitanje Stepinca. To je bila tabu tema. Moglo se reći da je zagrebački nadbiskup napravio to i to, ali se Stepinčevo ime nije spominjalo. Tita je to iritiralo, a Milanović je to znao i poštovao. Što je puno važnije, Rittig je kod tog prvog susreta inzistirao da upravo Milanović pomogne jugoslavenskoj delegaciji pri sastavljanju dokumentacije za Parišku mirovnu konferenciju na kojoj će se odlučivati o statusu Istre kao dijela nove Jugoslavije ili će ipak pripasti Italiji. Na tu temu su se prvi puta dakle i našli.

Moralni autoritet Istre

Teško je reći jesu li unatoč pripremljenosti obojice za taj prvi sastanak imali međusobne predrasude. Jedan o drugome znali su puno, gotovo sve što su trebali znati. Tito je znao da je Milanović katolički svećenik, ugledan čovjek i moralni autoritet Istre. Bio je svjestan da osim Milanovića druge osobe takvog formata u Istri nema. Odgovaralo mu je, naravno, što je Milanović bio osvjedočeni protivnik talijanskog fašizma. Doslovno je na svojoj koži iskusio sve strahote koje je taj režim počinio na području Istre. Fašisti su ga i protjerali iz rodne Kringe, morao je otići u Italiju i nije se mogao, kroz cijelo vrijeme fašizma i prvi godina komunizma, vratiti u Istru. Milanović je u Italiji bio u konfinaciji, zatočeništvu, jednom obliku kućnog zatvora u kojem je morao prisilno živjeti. Tito je to znao, kao što je bio svjestan i toga da krajnje upućeni Milanović o međunacionalnim odnosima u Istri zna puno, više od svakoga, te da može biti autoritet i među katoličkim svećenstvom i vjernicima.

Budući da komunisti u Istri do '43. godine i nisu uživali veliku podršku i ugled, borba za hrvatsko pitanje dotad je dominantno bila u rukama katoličkog svećenstva. Tito je zbog svega toga uvažavao Milanovića koji je, s druge strane, bio svjestan da je Tito predsjednik komunističke države koja nije naklonjena crkvi i progoni svećenike poput Stepinca i nekih drugih biskupa koji su završili u zatvoru. No priznavao je antifašizam i činjenicu da je Tito s NOB-om bio na pobjedničkoj strani, sa Saveznicima nasuprot talijanskog fašizma i njemačkog nacizma.

Lojalan građanin

Milanović je smatrao da crkva i svećenici moraju poštovati Titovu vlast. Bio je lojalan građanin. S druge strane, bio je svjestan da nema izbora te da valja surađivati s Titom i tim sistemom jer prave alternative nije bilo, a posebno je nisu nudile poražene Italije i Njemačka sa svojim zločinačkim politikama. Za Milanovića uopće nije bilo upitno, ni u jednom trenutku, da li se opredijeliti za Tita i Jugoslaviju. Posebno kad bi se prisjetio strahota koje su Istrani proživljavali od Talijana i brutalnog fašizma pod čijim su pritiskom ljudi morali mijenjati imena i prezimena.

Govoreći o maltretiranjima treba se prisjetiti kako Milanović nije mogao doći u Istru na sprovod svog brata, bojeći se što bi mu se moglo dogoditi, jer su tad Nijemci prodrli u Istru a istarski komunisti tražili Milanovićevu glavu. To puno govori o atmosferi u Istri, ali i, posebno, prema njemu. Jedno dulje vrijeme Milanović je, od 1922. godine, živio u Bergamu, u nekom obliku polupritvora. Kapitulacijom Italije i fašizma dolazi u Trst, javio se novoj vlasti i onda, protivno svojoj volji od samog početka boravka u toj državi, tamo ostao sve do 1946. godine! Pune 24 godine živio je u nekom obliku izgnanstva u koje je otišao nakon što je kao ušravitelj župe u Kringi doživio provalu, pljačku i zlostavljanje fašista. Kako bi ga spasio od zle sudbine, biskup ga je hitno povukao u Trst. Pazinski fašisti bili su jako nezgodni, maltretirali su ljude i oni su Milanoviću koji im je bio trn u oku stvarali najveće probleme. Kroz to (pred)dugačko razdoblje centralna Istra, s većinskim hrvatskim stanovništvom, gore je prošla i više je patila pod fašističkom čizmom i karabinjerima nego primorska Istra u kojoj je bilo dosta Talijana pa je udar na nju ipak bio nešto manji. Mali je paradoks u svemu tome da je Milanović 1922. sklonjen u Italiju da bi se zaštitio od talijanskih fašista u Istri.

Vratimo se prvom sastanku Tita i Milanovića na kojem je šef države tražio od svog sugovornika da sudjeluje na Pariškoj mirovnoj konferenciji gdje se rješavala sudbina Istre (Julijske krajine). Milanović je, naravno, pristao. Pripremio je kvalitetan i opsežan elaborat za jugoslavensku delegaciju. Istodobno je od Tita zauzvrat zatražio pomoć oko pazinskog sjemeništa. Tito je to ispoštovao i omogućio da se u njemu odgajaju svećenici. Održao je Milanoviću damu riječ. S druge strane, u pripremi materijala za jugoslavenske diplomate Milanović je pak pokazao svu raskoš svog talenta, sistematičnosti u radu, analitičnosti i odgovornosti temeljem kojih je, na kraju konferencije, dokazano da je Istra hrvatska, slavenska, a ne talijanska. Dokazao je to i na osnovu matičnih knjiga kojima je kao svećenih imao pristup. No i sam je, kroz snažnu izdavačku djelatnost kojom se bavio dok je 24 godine u konfinaciji živio u Italiji, dokazivao snažnu nacionalnu pripadnost Istre Hrvatskoj. Milanović je u Italiji tiskao molitvenike na hrvatskom jeziku koje je raznim putovima slao u Istru.

Susret na Brijunima

Budući da fašizam u Italiji nije bio toliko agresivan, on se izdavaštvom bavio bez većih problema. Fašizam je, istodobno, u Istri bio puno rigidniji. U njoj je nastojao talijanizirati ovdašnje Hrvate; "ukinuo" im sva građanska i politička prava. U Trstu je, recimo, Milanoviću bila puno veća sloboda djelovanja nego bilo gdje u Istri. Tako su tada stvari stajale. Malo je sve to, gledajući na prvu, apsurdno, ali su to povijesne činjenice. Fašisti u Istri znali su zaplijeniti knjige koje je Milanović slao iz Italije. Znali su zbog toga osuditi istarske svećenike koji su dijelili i prodavali te knjige.

Naravno da se logičnim postavlja je li netko stajao iz Milanovića. Jednim dijelom, da. Sigurno. Treba to priznati. Vjerojatno jugoslavenska vlast s kojom je tajno imao neku poveznicu ili određeni kontakt. No njegove su se knjige u Istri dobro prodavale pa je zarađeni novac ulagao u nove nacionalno-književne projekte. To što je bio tako otvoreno i dugotrajno protiv fašizma Milanoviću je kod Tita uoči njihovih sastanaka bila snažna preporuka.

Drugi susret Tita i Milanovića bio je 1949. godine na Brijunima, kad mu se Tito žalio na određene lokalne događaje u Istri. Malo je to čudno – da se Tito žali Milanoviću, ali je stvarno bilo tako. To je razdoblje nakon ubojstva svećenika Miroslava Bulešića na Lanišću 1947. godine. Tito je nezadovoljan ponašanjem hrvatskog svećenstva koje zbog tog zločina ne surađuje dovoljno s novim vlastima. Nedovoljno informiran, Tito dobiva informacije da svećenici zabranjuju partizanima da budu kumovi, kao i da partizanima ne dozvoljavaju krizmanje svoje djece.

Ispalo je da svećenici partizanima uskraćuju neka vjerska prava, što uopće nije bila istina. No propaganda je bila jaka. Mnogi koji su se u Istru doseljavali nakon završetka rata, novoj vlasti su htjeli dokazati svoju odanost. Tada je najlakše bilo lupiti po crkvi, svećenicima i vjernicima! Novi ljudi u Istri tražili su svoju afirmaciju. No i neki Istrani su se vratili s desne strane Učke. I oni su htjeli svjedočiti svoju podršku novom sustavu. U narodu to nije dobro prolazilo, ali se znalo tko je vlast i kako ona funkcionira. Opet, bilo je važno što se Istranima i Istri nije moglo spočitavati bilo kakvo povezivanje s ustaštvom.

Na tom sastanku '49. Tito i Milanović se, na neki način, jedan drugome žale. Tito je tada izjavio Milanoviću nešto jako zanimljivo - da želi imati dobru suradnju sa svećenicima jer su oni bliski narodu, ali da ne želi imati komunikaciju s biskupima koji su podložni Rimu!

Stepinčev tajnik

Tijekom 1952. godine Milanović je sa svojom delegacijom u kojoj je trebao biti i administrator porečke i pulske biskupije i apostolski administrator biskup Dragutin Nežić zatražio sastanak s Titom. Tito ih nije htio primiti, odbio je sastanak. Kao, bio je na Brijunima na odmoru… Onda je Milanović naredne godine opet zatražio sastanak, koji je ovog puta odobren. Zašto? Zato što biskup Nežić nije bio u delegaciji.

Tito ga, naime, nije htio primiti jer je on jedno vrijeme bio Stepinčev tajnik. Ipak, 27. kolovoza 1953. Tito na Brijunima konačno prima delegaciju sedam svećenika iz Istre i tri svećenika iz senjske biskupije. Predvodio ih je Božo Milanović koji je Titu rekao da je istarsko svećenstvo sve i bez iznimke vjerno državi! Možda je grubo reći da se poklonio Titu. Prije bih rekao da je znao što reći kako bi dobio ono što stvarno želi. Priznao je Tita predsjednikom države, vladarom, i poručio da mu je vjeran.

N, odmah je zatražio neke usluge. Recimo, lokalna vlast je sjemeništu odredila velike kazne. On je zato Tita molio da ih se toga oslobodi. Jednom je Milanović rekao da je bolje surađivao s Titom nego s lokalnom vlašću. I to je bila istina. Ona mu je uvijek stvarala probleme. Ta razina vlasti se uvijek želi dokazati centralnoj, želi pokazati kako ona rigorozno provodi državnu politiku. U svemu time je bila uskogrudna i puno toga u nijansiranim tonovima nije i ne bi razumjela. Tito je tada, preko Bakarića, tražio da se sjemeništu oproste dugovi! Na kraju je poslao i konkretan novac za sjemenište. Radi se o paradoksu u kojem Titovi režimski ljudi na nižoj razini nešto presuđuju, a sam Tito pomaže protiv te presude! Poanta je bila da sjemenište, navodno, nije platilo dovoljno poreza na robu koju se prikupljalo da se ono doslovno prehrani i preživi. Ispalo je da je sjemenište koje je vodio Božo Milanović utajilo porez. Optužba je išla direktno na njega koji je za to bio odgovoran. Tito je u svemu tome otišao toliko daleko da je spasio stvar. Čak je Milanoviću poslao novce da se to riješi! Dva puta! Milanović je nakon toga, naravno, oslobođen odgovornosti.

Neki svećenici i biskupi zamjerali su Milanoviću da je previše koketirao s Titom i Partijom. Iz realne, a ne zamagljene perspektive, te bistrog pogleda na tadašnje okolnosti, što je Milanović mogao nego podržati Tita. Lokalno, istarsko svećenstvo, ali i strukture iz Rima tražili su da se Milanović distancira od Tita te da otvoreno progovori o vlasti koja uskraćuje vjerske slobode. I iz Italije su došli prigovori na Milanovića. Ima onih koji kažu da Milanović nije postao biskupom jer je u to vrijeme bio previše benevolentan i sklon komunističkom režimu. Mislim da Milanović nije imao treću opciju. Bilo je ili živjeti u koegzistenciji s Titom pa preživjeti ili se suprotstaviti i nestati. Znalo se kakve rizike to donosi. Italija je već bila vremenski daleko, to su bila prošla vremena, u međuvremenu je Istra priključena matici Hrvatskoj, a Tito je bio u naponu snage. Bilo je glupo i nerealno očekivati da Milanović ulazi u konflikt iz kojeg bi najveću štetu pretrpjela Istra, njeni svećenici i vjernici.

Zatvorena sjemeništa

U prilog tezi da nije bilo razloga ni mogućnosti za otvoreni otpor i kritike govori podatak da su u cijeloj Hrvatskoj ( Zagrebu, Splitu, Rijeci) i Jugoslaviji bila zatvorena sva sjemeništa osim u… Istri! Pazinsko sjemenište je preživjelo. I funkcioniralo je. Za takav se status izborio Božo Milanović. Znao je - ako otvoreno krene govoriti protiv Tita, crkva i sjemenište dolaze pod jaki udar! Ipak, nije režimu sve odšutio. Zalagao se za zatvorene svećenike, poput Stjepana Ceka. Pisao je da mu se smanji kazna. Nažalost, nije u tome uspio.

Kroz to razdoblje potpuno je jasno da je Milanović bio nešto poput realpolitičara, čovjek koji razumije kako stvari stoje, razumije raspored snaga i u tome je savršeni svećenik i na neki način političar s golemim diplomatskim iskustvom. U tom trenutku dio svećenika i biskupa na vlast je gledao kao na anticrkvenu i antivjersku strukturu s kojom se nema što razgovarati. On je imao tezu da režimi prolaze, a narodi ostaju. Tražio je modus vivendi s vlašću svjestan da se samo tako može (pre)živjeti. Istodobno je zadržao svoj svećenički identitet i viziju Istre kakvu je imao. I Rim je na kraju priznao njegov rad: nije postao biskupom, ali je zato imenovan monsinjorom, najvećim crkvenim odlikovanjem.

Kruna Milanovićevog života bilo je sudjelovanje na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Da bi se to shvatilo treba razumjeti tadašnje odnose i rasporede snaga. Oko statusa Istre Jugoslavija i Italija na toj su konferenciji samo trebale reći svoja subjektivna mišljenja. I gotovo. Odluka je bila na SAD-u, Francuskoj, Engleskoj i Rusiji. One su potpisnice sporazuma oko Istre. Jugoslavija je tražila cijelu Istru i Trst, što je na određeni način bila i ruska ideja. SAD je tražio da pola Istre, zapadni priobalni dio i jug, pripadne Italiji. Obzirom na snažan talijanski lobi u SAD-u, u kojem su živjeli milijuni ljudi talijanskog porijekla, ta je država razumljivo forsirala talijanske interese. Amerikancima je objašnjavano kako je Jugoslavija komunistička država gdje se uskraćuju ljudska prava i zato nam nisu bili skloni.

Pregovori u Parizu

Od 11. svibnja do 13. srpnja 1946. u Parizu se oko toga vode teški pregovori. Milanović je o svemu iznio svoje mišljenje, no presudno je bilo što je probio medije u Francuskoj i Belgiji. Tamošnjim je javnostima objasnio zašto je dobro i pravedno da Istra pripadne Hrvatskoj i Jugoslaviji, a ne Italiji. U svojim je javnim istupima iznio sve što su Talijani od 1918. godine radili u Istri: od likvidacija, zlostavljanja i maltretiranja, do promjena imena i prezimena, oduzimanja imovine i uskraćivanja ljudskih prava po svim mogućim osnovama.

Najsnažniji potez nakon kojeg više ništa nije bilo isto i kojim je utjecao na odluku četiri sile da Istru vrati pod okrilje svoje domovine bio je njegov kontakt s pariškim kardinalom Emmanuelom Celestinom Suhardom koji je bio živa institucija! Nakon toga istupa u medijima i tvrdnji pariškog kardinala da su jugoslavenski zahtjevi opravdanim, Istra je gotovo pa bila u hrvatskim rukama! Zamislite tu vijest u ondašnjim okolnostima – pariški kardinal staje na stranu komunističke Jugoslavije! A ne staje na stranu svojih kolega biskupa iz Italije!

Naravno, odmah je iz Istre biskup Radossi slao pismo neodobravanja! Isto kao i Santin iz Trsta! Protestiraju! Tvrde da je pariški kardinal u zabludi! Pokušavaju diskreditirati Milanovića, ali je prekasno. Milanović je već ovladao medijima. Jedna od situacija koje su stvarno na granici mogućeg je i ta da je Milanoviću sudjelovanje na Pariškoj konferenciji dozvolio njegov nadređeni biskup Santin iz Trsta koji sigurno nije mogao ni pretpostaviti što će se tamo sve dogoditi i kakav će biti rasplet! Santin mu naprosto nije uskratio pravo da se bavi diplomacijom, a Milanović je to vješto iskoristio. Realno, nitko nije mogao pomisliti da će Milanović probiti sve barijere, napraviti što je napravio i u kratkom vremenu promijeniti percepciju Istre.

Strance je zanimalo, kad se u to sve krenulo, što jedan katolički svećenik može reći o životu u komunističkoj državi koja vjernicima ograničava prava i naslonjena je na Staljinov Sovjetski savez. No on ih je sve iznenadio. Dokazao je da Istra, unatoč svim tim okolnostima, mora pripasti Jugoslaviji. Naravno, sad to izgleda puno jednostavnije nego što je stvarno bilo. Svaki od ta četiri velika svjetska igrača imao je svoje planove i karte podjele Istre. Rusi su željeli da Jugoslaviji pripadne sve što je osvojeno, s Trstom koji su doduše naknadno preuzeli Amerikanci. S druge strane, SAD je htio da u podjeli rijeka Mirna bude granica. Francuska je, pod pritiskom svoje javnosti i istupa pariškog kardinala u korist Istre integrirane u Jugoslaviju, nametnula takvo rješenje koje je i prihvaćeno.

Pomoć Francuza i Rusa

Ovaj događaj, stavljajući naknadno Francusku u kontekst raspada Jugoslavije, svjedoči koliko je život pun neobičnih situacija. Francuzi su nam tada pomogli, a 90-ih su bili protiv nas i hrvatskog osamostaljivanja. Da su, kojim slučajem, pregovori o statusu Istre umjesto u Parizu tada održani u New Yorku, za nas bi to bila sasvim drugačija priča. Jak talijanski lobi odradio bi posao tako da s velikom dozom sigurnosti možemo zaključiti da bi cijela (veći dio) Istra pripala Italiji! A nama su pomogli Francuzi i Rusi s kojima je Jugoslavija zbog Informbiroa samo godinu kasnije ušla u gotovo predratno stanje!

Zanimljivo da nitko nije bio zadovoljan ishodom Pariške mirovne konferencije: Jugoslavija je htjela, a nije dobila Trst, dok je Italija izgubila Istru. Jedini zadovoljan je bio Milanović koji je Istru oslobodio talijanskog jarma. Tito je neizmjerno cijenio Milanovićev doprinos u svemu tome, što je u tom trenutku pozdravio i nadbiskup Stepinac. Njih dvojica susreli su se u Zagrebu 1946., samo par dana prije nego je pritvoren. Stepinac je rekao Milanoviću da ga podržava i neka osigura da Hrvati iz Istre postanu dio Hrvatske. „Bit će nas, Hrvata, više“ – rekao je Stepinac Milanoviću. U jednoj percepciji postojalo je uvjerenje kako su Istrani ustvari najveći Hrvati. Razlog za takvu tezu nalazio se u tome da su najviše i najduže trpjeli zbog svog hrvatstva koje su im talijanski fašisti osporavali progoneći ih dva i pol desetljeća. Veliko finale Pariške konferencije je trenutak kada Milanović, iako i to zvuči gotovo pa nestvarno, dobiva podršku pariškog kardinala, Rusa, Tita i, naknadno, Stepinca! Titu je tada svaki kvadratni metar državnog prostora bio važan. Na kraju rata se osjećao frustriranim. Osvojio je Trst koji je nakon dva dana morao prepustiti Saveznicima. Milanović je to priključenjem Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji jako ublažio. Inače, Tito je patio zbog Stepinca, bio je nesretan zbog raspleta s kardinalom, no i on je bio pod pritiscima i morao ga je žrtvovati.

Najveći Istranin 20. stoljeća

Ako ćemo gledati sve ono što je činio u kontinuitetu, Božo Milanović je najveći Istranin 20. stoljeća. Pariška mirovna konferencija je kulminacija svega što je radio. Njoj i takvom raspletu prethodio je njegov kulturni i vjerski rad. Pune 24 godine on je iz Italije čuvao hrvatsku nacionalnu svijest Istrana. Taj rad kojim se on bavio, izdavanje knjiga i molitvenika na hrvatskom jeziku, bio je presudan u održavanju nacionalnog identiteta. Milanović izdaleka, iz Italije gdje je prisiljen živjeti, odrađuje veličanstven posao.

Kad je počeo rat, iako u progonstvu, bio je u opasnosti od lokalnih fašista koji su bili sluge nacističke Njemačke, ali i od partizana koji su ga nazivali izdajnikom. Za domaće komuniste on je u vrijeme rata bio neprijatelj broj jedan. Rehabilitirao ga je Tito! Da se u Istru vratio za vrijeme rata, ubili bi ga fašisti ili komunisti. Oni nisu mogli vjerovati niti su mogli shvaćati koliko je on ispred njih po pitanju nacionalnog identiteta i shvaćanja da se Istra mora odvojiti od Italije. Nitko među njima nije imao širinu njegovog razmišljanja. Milanović je razumio trendove i shvaćao politiku. Za razliku od komunista dobro je razumio koliko su svećenici kroz kulturni rad mukotrpno radili čuvajući nacionalnu svijest i identitet.

U Istri gotovo da i nije bilo svećenika, osim njih nekoliko, koji su surađivali s talijanskim fašistima. Njima je Božo Milanović rekao da su se potalijančili! Recimo, biskup Radossi, koji je prije bio Radošević! On je u Istru došao 1941. godine. Iz hrvatske je obitelji, ali je postao teški talijanaš kroz školovanje i redovnički život. Tijekom 1947. napustio je Istru s 50 svećenika i redovnika zato što je   pripojena Hrvatskoj i Jugoslaviji. Bilo je, dakle, i nešto ljudi iz našeg roda koji su surađivali s fašističkim režimom koji je, dominantno, na mjesta protjeranih hrvatskih svećenika dovodio talijanske svećenike. Oko 80 naših svećenika je tako protjerano. Neki su protjerani u Italiju, a neke je Stepinac spašavao. Fašizam je u Istri bio brutalan, osvetoljubiv, nepravedan, nametljiv i podcjenjivački do te mjere da je, recimo, u Badernu kao čisto hrvatsko selo doveden talijanski svećenik koji nije znao ni riječi hrvatskog. Ljudi su se tome suprotstavili, izvjesili su crne zastave, prestali su odlaziti u crkvu.

Mislim da je Milanović danas u Istri podcijenjen. Smatram da se nedovoljno valorizira činjenica da je za vrijeme fašizma koji je zatirao hrvatstvo u Italiji uspio izdavati knjige na hrvatskom koje je slao u Istru. On je u poslijeratnim okolnostima, prije svega zahvaljujući Titovoj zaštiti, čuvao balans između crkve i politike. Iskreno mislim da mu sudbina ne bi bila sretna da Tito, svjestan njegovog značaja, nije stao iza njega. Srećom po Milanovića, to su svi znali. Njegov život je bio prožet stalnim prijetnjama i rizicima.

 Izdavaštvo

 Dok je bio u Italiji, najprije u Bergamu pa u Trstu, Milanović se kao svećenik tršćanske biskupije uglavnom bavio izdavaštvom. Katolička crkva u Italiji znala je što radi, isto kao i njegov biskup u Trstu koji mu dozvoljava to izdavaštvo. Nevjerojatno je da se on iz srca fašističke Italije bori protiv talijanskog fašizma u Istri. Na njega se nije previše obraćalo pozornosti i koristio je takvu poziciju maksimalno tiskajući knjige na hrvatskom. Treba realno reći da u vrijeme fašizma Vatikan prema Istri i prema hrvatskim krajevima nije napravio nikakvu štetu.

Katolička crkva Mussoliniju nije bila poluga moći, kao ni Paveliću. Crkva i Stepinac su mu bili teret. Budući da su fašističke vlasti u Istri provodile teror, biskupi su sklanjali svećenike da ih zaštite, čak i tako da su ih raspoređivali po Italiji. Katolička crkva u Istri nije bila u funkciji Mussolinijevog fašizma. Povijest je, generalno, nevjerojatna. Recimo, biskup Antonio Santin je bio Puležan, poslan je na službu u Rijeku gdje je nastupao s otvorenih fašističkih pozicija. Onda je promaknut u Trstu, gdje je vodio sasvim drugačiju politiku. On je taj koji je bio Milanoviću nadređeni i pustio ga je da ide na Parišku mirovnu konferenciju nakon koje, zahvaljujući upravo Milanoviću, Italija gubi Istru! Generalno su i Vatikan, i biskupi i katolička crkva bili svjesni zlodjela koje su činili talijanski fašisti.

Kad se Milanovića stavi u kontekst ključnog protagonista svih tih priča, kao osobu koja je aktivno, ali iz pozadine Italije, kreirala istarsku politiku, može se vidjeti koliko je bio velik i utjecajan u okolnostima koje mu nisu išle na ruku. Zbog svega toga je najveći Istranin 20. stoljeća.