DR. ROMANO BOŽAC: Tartufi kao opsesija, pršuti kao ljubav

Romano Božac i Milan Antolović u kušanju pršuta (D. ŠIŠOVIĆ)

Neki su ga znali po gljivama, neki drugi po pršutima, no biografija ovog osebujnog Istrijana u zagrebačkoj dijaspori obiluje detaljima i identitetima koji izmiču klasifikacijama i ladicama: bio je u punom smislu riječi renesansni znanstvenik i humanist, pripadnik vrste koja izumire, znatiželjnik koji znanstveno razmišlja i o sitničavim stručnim detaljima i o sasvim običnim životnim stvarima

"Sve što znam o gljivama naučio/naučila sam od Romana Bošca", na ovaj su način deseci ljubitelja gljiva na Facebooku komentirali nedavnu vijest o smrti ovog najvećeg domaćeg gljivarskog stručnjaka svih vremena i utemeljitelja gljivarstva kao znanstvene discipline u Hrvatskoj. Neki su ga znali po gljivama, neki drugi po pršutima, no biografija ovog osebujnog Istrijana u zagrebačkoj dijaspori obiluje detaljima i identitetima koji izmiču klasifikacijama i ladicama: bio je u punom smislu riječi renesansni znanstvenik i humanist, pripadnik vrste koja izumire, znatiželjnik koji znanstveno razmišlja i o sitničavim stručnim detaljima i o sasvim običnim životnim stvarima. Ako ste ga jednom upoznali, nikada ga nećete zaboraviti, ali neće ni on vas, pogotovo ako vas je identificirao kao pripadnika svemirskog pobratimstva ljudi koji misle sumnjajući i koji sumnjaju misleći.

Oficijelna biografija dr. Romana Bošca kaže da je rođen u Matikima pokraj Žminja 25. lipnja 1942. godine, a umro je prije nekoliko dana, 27. veljače 2020. godine u Zagrebu. Prvi operativni podatak u njegovoj biografiji na Wikipediji kaže da je 1967. godine diplomirao na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, gdje je 1973. magistrirao i zatim 1980. godine doktorirao. Wikipedija vam međutim neće reći da se za studentskih dana izdržavao radeći kao noćni čuvar na gradilištima, istovarivač vagona, čistač dimnjaka i štošta drugo, radio je čak i kao nosač Meštrovićevih skulptura prilikom njihova preseljenja… Službena će nam njegova biografija zatim reći da se 1969. godine zaposlio kao znanstvenik i predavač na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je predavao kolegije "Kakvoća i prerada mesa", "Fermentirani mesni proizvodi", "Objekti i oprema u tehnologiji mesa" te predmet "Gljivarstvo" kojeg je na tom fakultetu upravo on utemeljio 1994. godine. Vjerojatno je to san mnogih znanstvenika - pionira u svome području, kao što je on to bio s gljivarstvom u Hrvatskoj: pokrenuti novu znanstvenu disciplinu i podignuti je na znanstvenu razinu.

Posljednja knjiga

Upravo je gljivarstvo područje na kojem je Romano Božac stekao općenarodnu reputaciju ne samo priznatog i poštovanog znanstvenika, već i prosvjetitelja i popularizatora znanosti. O gljivama je napisao dvjestotinjak znanstvenih i stručno-popularnih radova te dvadesetak knjiga, među kojima je kapitalno djelo njegova "Enciklopedija gljiva" u dva sveska (2005.-2008.), u kojoj je opisao i slikama objelodanio čak 2.000 vrsta gljiva. O gljivama je pisao i novinske članke, snimao dokumentarne i obrazovne televizijske emisije, pokrenuo časopis "Gljivarstvo" 1984. godine, neposredno pomogao u osnivanju mnogih gljivarskih društava, među ostalima i u Labinu, Rijeci i Zagrebu; postavio je i determinirao 115 izložbi gljiva u zemlji i inozemstvu, utemeljio je Hrvatski mikološko-gljivarski savez (2006.) i bio njegov prvi predsjednik (2006.-2010.), a životno mu je djelo u svijetu jedinstveni Muzej gljiva u Zagrebu, utemeljen 2013. godine, u kojemu je danas izloženo više od 2.000 liofiliziranih (smrznutih i osušenih u vakuumu) vrsta gljiva iz Hrvatske i brojnih zemalja svijeta, što je ujedno i svjetski rekord.

Svjetskoj znanosti o gljivama Romano Božac je pridonio otkrićem i publiciranjem čak 53 nove, dotad nepoznate vrste gljiva, a u svom tom bogatom svijetu saprofita posebna su mu opsesija bili tartufi. Među novootkrivenim vrstama koje je upravo Božac obznanio svijetu su i dvije dotad nepoznate vrste crnog tartufa koje je pronašao u jesen 2010. i tijekom zime 2011. godine u okolici Rovinja: nazvao ih je Tuber donnagotto i Tuber decipiens. Provodio je i brojne eksperimente o plantažnom uzgoju tartufa, o tome je pisao članke i snimao tv-emisije, a 2014. godine je pomogao prijatelju Josipu Jožetu Tomišiću da u okolici Žminja zasadi plantažu najvrednijeg crnog tartufa, zimske vrste tuber melanosporum. I u tv-emisijama i u ovim projektima na terenu uvijek je pozivao na strpljenje, jer da plantaža tartufa počne rađati, treba proći i desetak godina. Propagirao je, snimao i demonstrirao kako se mikoriziranim sadnicama može napraviti i plantaža bijelog tartufa, deset puta vrednijeg od crnih sorti, ali nitko se još nije pohvalio, ni u nas ni u svijetu, uspjehom u plantažnom uzgoju bijelih tartufa. Ili je možda baš šutnja potvrda uspjeha? Možda će odgovor doći iz najave, kojom završavaju vijesti o smrti dr. Romana Bošca koje se posljednjih dana vrte po medijima, da je naime upravo u tisku njegova najnovija i posljednja knjiga: "Uzgoj tartufa i vrganja".

Prosvjetiteljska predavanja

No, ako su mu tartufi bili znanstvena opsesija, pršuti su mu bili velika ljubav. Službeno je vodio znanstvene projekte koji su prethodili zaštiti i istarskog i dalmatinskog pršuta, i devedesetih godina kada se počelo raditi na istarskom pršutu često je dolazio u Istru, držao prosvjetiteljska predavanja, vodio degustacije i ocjenjivanja, i provodio znanstvene eksperimente. Često je znao reći da "istarski pršut govori sve jezike svijeta" te da ovaj kralj istarske gastronomije "mora biti lijep i mirisati kao curica", ali je jednako tako tih godina upozoravao da se o istarskom pršutu ne zna gotovo ništa, i da sve to treba proučiti i spoznati. Kako u Istri nikad nije postojala neka autohtona pasmina svinja za pršute, već su se po zapisima još iz austrougarskih vremena koristili križanci jorkšira i landrasa, Božac je odvažno krenuo u eksperiment iskušavanja svih pasmina dobavljivih na našem tržištu, i tako se prema ocjeni konačnog proizvoda neke pasmine uvrstilo u kombinaciju (jorkšir, landras i duroc), a neke, primjerice pietrain, eliminiralo. Iz tih je vremena zapamćen i jedan eksperiment koji je mnoge u Istri razljutio: Božac je naime, kao vrstan stručnjak u tehnologiji prerade mesa, sugerirao da se provede eksperiment odsoljavanja presoljenih pršuta potapanjem u hladnu vodu na 24 sata. Eksperiment je proveden, i metoda potapanja u vodu je nakon njega odbačena kao nepotrebna, ali da se nije probalo, ne bi se znalo da je nepotrebna, progovara iz Boščevih savjeta i metoda duh eksperimentalnog znanstvenika. Za povijest treba zapamtiti da je upravo prema rezultatima znanstvenog istraživanja tima kojeg je on predvodio istarski pršut bio zaštićen prvi put, prema hrvatskim zakonima, a tim je istraživanjem bio obavljen veliki dio posla i za drugu zaštitu, kada je sve trebalo biti ponovljeno prema europskim normama za zaštitu istarskog pršuta europskom oznakom izvornosti. Također valja istaknuti da su njegovi studenti napravili prve znanstvene doktorate na temu istarskog pršuta, a i danas se tom temom bave njihovi studenti: istarski pršut postupno, iz godine u godinu, dobiva sve više znanstvenih valorizacija, i tako je trebalo biti još odavno, ali nije dok upravo Božac to nije potaknuo.

Dobitnik više inozemnih priznanja

Dok će se ovih dana (sahrana je bila u ponedjeljak) vjerojatno još mnogo govoriti o stručnim i znanstvenim doprinosima dr. Romana Bošca, fascinantnije je otkrivati njegovu drugu stranu, javnosti možda nepoznatiju, a na njoj se niže impresivan popis njegovih pasija i hobija. Igrao je nogomet za porečki Jadran, bavio se kuglanjem i bio predsjednik kuglačkog kluba Dubrava iz Zagreba. Igrao je stolni tenis za tim Agronomskog fakulteta; bavio se još i fotografijom, servisiranjem automobila, vanbrodskih motora, kućanskih aparata i raznih uređaja, cijepljenjem voćaka i ruža, podvodnim ribolovom i udičarenjem, a svirao je i gitaru. Poput mnogih drugih naših renesansnih sugrađana poznatiji je i cjenjeniji u inozemstvu nego u domovini, čak je i dobitnik više inozemnih nego domaćih priznanja, a prije dvadesetak godina imao sam čast i zadovoljstvo upoznati ga i kao pjesnika. Tada je, 2000. godine, objavio knjigu "Lice i naličje nedorečene istine", svoj multidisciplinarni autoportret unutar čijih je korica sakupio svoje pjesme, prozne i putopisne zapise, eseje i drugovrsne tekstove, uz još neke priloge koje su drugi pisali o njemu. U temama tih tekstova zastupljeni su i pršuti i gljive, ali i istarski tovari i vinogradi i lov na sipe, dio tekstova posvećen je Istri i domoljublju u širem smislu, a posebno su topli njegovi tekstovi, napose pjesme, o obitelji i prijateljima. Iz te knjige, iz pjesme "Balada iz snova", vadim sljedeće stihove, kojima je vrlo poetski opisao svoj znanstvenički svjetonazor:

"Život je, kažu, stanje prirodne aktivnosti, sveukupnost međusobno skladnih procesa. Mudrijaši su previdjeli ili zaboravili, da aktivnosti nikada nema bez ekscesa".

Iz naših dvadesetak službenih susreta, kada sam kao novinar pratio njegove projekte u Istri, nosim sliku dr. Romana Bošca kao čovjeka od kojega se uvijek može nešto novoga čuti i naučiti; čovjeka koji će uvijek tvrditi kako nijedno znanje nije konačno niti vrijedno slijepog i nekritičkog pridržavanja; naposljetku čovjeka koji je srčanu i srdačnu vezu sa zavičajem njegovao kao ljubav i kao obavezu. I još nešto: jedinstvenost onoga čime se bavio dr. Romano Božac je i u tome da se do njega time nije bavio nitko drugi, i da ga u punini njegovih interesa i doprinosa ne može ni sa kime zamijeniti ni nadoknaditi. Romano Božac naprosto spada u kategoriju zaslužnih i znamenitih Istrana, u "hall of fame" istarskih doprinosa nacionalnoj i svjetskoj kulturi.