DINO PERUŠKO, LABINJAN KOJI JE POBIJEDIO KORONAVIRUS: Nikome ništa ne zamjeram, iako su me stigmatizirali i svašta govorili. Vjerojatno su Talijani znali za koronavirus, ali su zbog sezone sve prikrivali i zato u Italiju više ne idem ni po traperice!

Po povratku iz Italije došli smo u Labin oko 18,30 sati i otišli oboje "normalni i zdravi" u kafe bar Astoria po ključeve od stana od mojeg kolege. Kratko smo se pozdravili s prijateljima i popili piće. Ja pašaretu koju vjerojatno neću nikada više piti. Nismo nigdje više bili kao što se pričalo po Labinu, već smo nakon pola sata u Astoriji otišli doma, opisuje Peruško svoj povratak u Labin neposredno prije nego što je doznao da je zaražen

Dino Peruško, 36-godišnji Labinjan i bivši rukometaš Rudara, drugi je Istranin koji je bio pozitivan na koronavirus. Prije tri dana, nakon što je na njenom zaraznom odjelu ležao od 9. do 29. ožujka, otpušten je iz pulske bolnice. Konačno zdrav, vratio se kući. Ali, ipak, u samoizolaciju, kako su mu liječnici preporučili. Peruško je napustio bolnicu nakon dva negativna testa, dok je njegov prijatelj Andrea, prvi Labinjan i Istranin zaražen s koronavirusom, s kojim je, inače, radio u mjestu Selva u Val Gardeni i s kojim se zajedno vozio kući, ostao u pulskoj bolnici. On je, naime, još uvijek pozitivan na koronavirus. Peruško je u Italiji sezonski radio kao konobar pune četiri godine u istom hotelu.

Ekskluzivno za naš list podijelio je s javnosti svoju priču oko koronavirusa. Prisjetio se i povratka iz Italije u Hrvatsku i kako je sve počelo.

Ništa nismo znali

- Kad smo se iz Italije vraćali doma ništa nismo znali, nismo bili informirani o koronavirusu. U hotelu u Selvi radili smo 10 do 12 sati na dan, a kad smo krenuli kući u subotu 7. ožujka tamo još nitko nije bio zaražen. Barem mi to nismo znali. Dan prije, preko noći, zatvorili su hotel u kojem smo radili! To je već bilo indikativno. Vjerojatno su Talijani znali za koronavirus, ali su zbog sezone sve prikrivali. Na granici, kod povratka, ni Andreu ni mene nitko ništa nije pitao. Došli smo u Labin istog dana oko 18,30 sati i oboje otišli, u tom trenutku uvjereni da smo normalni i zdravi, u kafe bar Astoria po ključeve od stana mojeg kolege. Kratko smo se pozdravili s prijateljima i popili piće. Ja, eto, pašaretu, koju vjerojatno neću nikada više piti! Nismo nigdje više bili, kao što se pričalo po Labinu, već smo nakon pola sata otišli doma. Sve se počelo odigravati idućeg dana, 8. ožujka, kad smo u telefonskom razgovoru s jednom kolegicom u Val Gardeni saznali da jedan naš kuhar ima koronavirus! Isti dan je i moj prijatelj Andrea dobio temperaturu 37,4 pa smo kontaktirali epidemiologinju u Labinu, dr. Suzanu Mušković, koja je bila vrlo ljubazna i susretljiva. Prijatelj je upućen u bolnicu, a ja nisam imao nikakve simptome. Prijavio sam se naredni dan, u ponedjeljak 9. ožujka, ali bez ikakvih simptoma. Otišao sam u bolnicu zato jer sam radio i putovao s Andreom u istom autu. Dotad nisam imao temperaturu, nisam kašljao ni imao respiratornih problema, a nemam ni danas. Jedino sam u prvih nekoliko dana po dolasku u bolnicu primijetio da nemam osjet okusa i mirisa. Nakon 6-7 dana to mi se vratilo. U bolnici sam popio samo jedan brufen, više preventivno i zbog psihološkog stanja te kasnije jedan sumamed, jer su mi na rendgenu našli neku sjenu na plućima, govori nam Peruško.

Tvrdi da se cijelo vrijeme hospitalizacije odlično osjećao, kao potpuno zdrava osoba, ali ipak pozitivan na koronavirus. Svjestan je kako je situacija s njime i prijateljem s kojim se iz Italije vratio u Labin mogla opasno eskalirati. Sreća u nesreći bila je, tvrdi, to što je Andrea dobio temperaturu.

- Da nismo pravovremeno reagirali i odmah shvatili potencijalnu opasnost, mi bismo, obzirom na broj naših prijatelja, napravili katastrofu po Labinu i cijeloj Istri i izazvali teže posljedice, kaže Dino. Za djelatnike pulske bolnice, u kojoj je proveo tri tjedna, ima samo riječi hvale. Kaže da je medicinsko osoblje vrhunsko, da je njihov odnos prema pacijentima odličan te da bolnica ima solidnu hranu.

Pristojna udaljenost

- U početku sam bio sam u sobi, zatim s prijateljem jer smo oboje bili pozitivni, ali i jedini bolesnici. Kada su počeli pristizati i drugi te puniti odjel, bilo nas je šest u sobi, svi s blagim simptomima. Imali smo mobitele, komunicirali smo s obiteljima i prijateljima, čitali portale i tako znali što se događa vani. Televiziju nismo imali, ali smo sve pratili. Netko je čitao knjige, dosta smo i međusobno razgovarali, odgovara Dino. Pitamo ga kako se osjećao kada je u nedjelju saznao da ide kući nakon drugog negativnog testa.

- Osjećaji su mi bili pomiješani. Dobio sam drugi negativan nalaz, ali ne i moj prijatelj Andrea koji je zbog pozitivnog nalaza morao ostati. Stoga se nisam mogao previše veseliti. Nije istina da je i on izašao, kao što se neformalno tvrdi. Evo jutros sam se čuo s njim. Unutra, u bolnička četiri zida, vodiš borbu sa samim sobom. To je, prije svega, psihička borba. Kada sam izašao, najprije sam otišao kod strica koji živi u Puli. Samo sam ga pozdravio i nešto pojeo, a da više nije bolnička hrana. Imao sam masku, bili smo pola sata na terasi na pristojnoj udaljenosti. Roditelji nisu morali dolaziti po mene jer mi je cijelo vrijeme auto bio ispred bolnice. S njim sam došao, a prije odlaska su ga dekontaminirali. Nakon strica krenuo sam u Labin, u samoizolaciju na još nekoliko dana jer su mi supruga i djeca kod njezinih u Raši. Otkad sam došao iz bolnice, nisam nigdje izlazio, nigdje nisam bio, u svom stanu i čekam upute epidemiologinje dr. Mušković koja se nakon svega i sama razbolila i nalazi se na bolovanju. Dobio sam u Puli otpusno pismo i uputstva o samoizolaciji, ali ne znam do kada, govori Peruško. Zanimljivi su mu budući planovi.

- Nakon svega bit će teških ekonomskih posljedica. Ja u Italiju više ne idem, ni po traperice! Nastojat ću ovdje naći posao, iako sam zbog koronavirusa ni kriv ni dužan stigmatiziran i etiketiran. Znam u kojoj sredini živim, sve su male sredine iste, sada sam vidio da je u jednom trenutku čovjek čovjeku postao vuk. Nikome ništa ne zamjeram, samo želim da to što prije prođe i završi. Želim ostati doma, s obitelji, i ovdje pronaći posao. Čekam bolje dane, da sve završi i da se vratimo u normalu, kaže Peruško. Vidi se da ga pritišće mišljenje nekih sugrađana da su se on i Andrea nakon povratka iz Italije ponašali neodgovorno.

Treba se čuvati

- Nikome ništa ne zamjeram, iako su ovdje, u maloj, lokalnoj sredini, ljudi svašta govorili. Pričali su da smo hodali okolo i širili virus! Da to nije točno i da nisu bili u pravu pokazuje i podatak da nitko poslije nas iz Labinštine nije bio zaražen. Osim jednoga iz Raše, koji je kao i mi stigao već pozitivan iz Italije i odmah se javio u bolnicu. Kada sam ušao u bolnicu više sam razmišljao o drugima nego o sebi. Pitao sam se da li smo Andrea i ja ni ne znajući da smo pozitivni nekome prenijeli virus. Želio sam da onih nekoliko prijatelja s kojima smo se sreli prvu večer po povratku iz Italije budu dobro. Srećom, nikome nismo ništa prenijeli i svi su u Labinu dobro, to su činjenice. Ljudi su svašta govorili vjerojatno iz straha za sebe i svoje bližnje. Treba se i dalje čuvati, držati distancu, biti u samoizolaciji, prestati se družiti, čekati bolja vremena i povratak u normalan život, zaključuje Dino Peruško koji ističe kako je sada u ovim teškim vremenima još jednom uvidio da je najveća vrijednost zdravlje, a ne novac, kuće, vile, skupi automobili i ostale materijalne vrijednosti.