ČITA(J)MO ISTRU
Najljepše istarske staze: Pohod vodi, kamenu i ljekovitom bilju
(Arhiva Glasa Istre)
Istra, kojoj svakojako tepaju – bajna, čarobna, još uvijek nije potpuno iščitana, još uvijek ima neiščitanog sadržaja što se krije na njezinom licu i liku. To joj daje garanciju da će Mirnom, Rašom i Dragonjom proteći još dosta vode prije negoli presuše teme o Istri.
Iscrtano je po Istri zaista mnogo puteva i staza, koji ne onako usput već stvarno i iscrpno pričaju priču o Istri, srcolikom kopnu uronjenog u more. Otkrivamo nekoliko takvih rekreativnih i poučnih staza.
Staza Labinske šterne
Voda je oduvijek bila jedan od najvažnijih uvjeta za život, a nekada su izvori, bunari i šterne bili žile kucavice svakoga mjesta, pa tako i Labina. Upravo je u Labinu moguće upoznati se s nekadašnjim izvorima vode, ali i šternama koje su dali graditi bogate plemićke obitelji. Staza Labinske šterne obuhvaća i nekoliko izvora, poput Vrućka, Blažićevo ili izvora u Negrijevoj špilji. U gradu su brojne šterne, od šterne obitelji Negri u palači Negri, šterna u ulici Giuseppine Martinuzzi, one u dvorištu palače Scampicchio pa do šterne na terasi ateljea slikara Vinka Šaine i one na platou u Ulici Paola Sfecija.
Staza Labinske šterne prolazi i pokraj fontane na šetalištu San Marco, koja je podignuta 1937. godine kada je dovedena i vodovodna mreža u grad.
Šterne, velike spremnike za sakupljanje kišnice, najčešće su bile privilegija bogatih, dok su kuće na selu imale svoj kalić, odnosno baru, s obrađenim kamenom na kojem se prtila brenta. Stari običaj ukazuje koliko su izvori vode bili važni: na vjenčanjima se običavalo da mlada s brentom dođe do izvora gdje joj kum pomaže napuniti je, a pritom svatovi u karnicu bacaju novce za blagostanje u braku.
Staza Sv. Lucije - Skitača
Skitača se nalazi na najjužnijem dijelu labinskog poluotoka, na proplanku visine 425 metara i okruženo četirima brdima - Goli, Oštri, Brdo i Orlić. Oni štite selo od oštrih naleta bure, koja je česta pojava na tom području. Skitača je osnovana u 15. stoljeću, kada su izbjeglice bježale pred Turcima, a ime, vjerojatno vlaškog porijekla, označava ljude koji sele - skitnice.
Staza Svete Lucije nosi naziv po zaštitnici župe i crkve, a vodi od planinarske kuće PD Skitaci iz Labina te dalje prolazi kroz selo prema vrhu Brdo. Samo desetak metara ispod vrha Brda, nalazi se mali i jedini izvor vode u cijeloj okolici Skitače. Voda se iz izvora sakuplja u malom udubljenju u stijeni koju lokalno stanovništvo naziva školnica Svete Lucije ili samo školnica, a čiji se izvor ne presušuje ni u najsušnijim ljetnim mjesecima.
Stoljećima kruži predaja o sv. Luciji i njezinoj blagotvornoj vodi. Predaja kaže da je svetica tražila od ljudi da joj sagrade crkvu, što su oni odugovlačili i odgađali. Tužna i umorna, Lucija se popela na obližnje brdo, sjela i zaplakala. Kad se probudila primijetila je udubljenje u stijeni puno vode u kojem se umila. Govori se da otada školnica nikada nije presušila, a hodočaste joj brojni vjernici, slabovidni i slijepi, nadajući se čudesnom ozdravljenju.
Sveta Lucija naposljetku dobiva svoju crkvu, a izgrađena je 1616. godine.
Put Istarskog razvoda
Put Istarskog razvoda nalazi se pokraj Karojbe u unutrašnjosti Istre, a riječ je o uređenoj tematskoj stazi. Staza počinje kod crkve Gospe Lurdske, sagrađene 1898. godine, i vodi putem kojim su u srednjem vijeku prolazili ondašnji predstavnici vlasti i lokalno stanovništvo, utvrđujući međe.
O međama i Istarskom razvodu moguće je pročitati na interpretacijskim panoima.
Istarski razvod je hrvatskoglagoljski spomenik, sastavljen najvjerojatnije između 1275. i 1325. godine. Opisuje i uređuje međe između pojedinih istarskih seoskih općina i njihovih gospodara, Oglejskog, odnosno Akvilejskog patrijarha i Goričkih grofova. Ovaj iznimno važan pravni dokument pisan je hrvatskim pismom i glagoljskim jezikom, a svjedoči o dvadeset i jednom danu koliko je trajalo utvrđivanje spornih međa između predstavnika vlasti i lokalnog stanovništva. Svaka je seoska općina ili komuna imala svog predstavnika, župana. U Razvodu je zapisano da su posjećeno 44 općine, dok je zapisnik vođen na tri jezika, njemačkom, latinskom i hrvatskom.
Za određivanje mjesta razgraničenja koristili su se lako vidljivi znakovi poput lokvi, izvora, stabala ili putova. Zanimljivo i poučno: u povorci su se nalazili starci koji su poznavali međe, ali i djeca koji su od njih to isto trebali naučiti.
Jedan od izvora spomenut u Istarskom razvodu je i Valigaštar na kojemu se nekada napajala stoka, a danas je suho kameno grlo. Drugi izvor koji se spominje, a koji je označavao razgraničenje između motovunske i trviške općine je izvor Badavac.
Sedam slapova na najljepšoj istarskoj šetnici
Početak staze je u malom mjestu Sv. Ivan pored Buzeta. Cijelom dužinom od oko 15 kilometara (kružna je) odlično je obilježena. Tu su nevjerojatni oblici korita, brzaci, jezerca, slapovi. Njih sedam. Prvi je Zagon, slijedi Bačva, treći i najviši je Vela peć, visok 26,5 i širok više od pet metara. Nakon trećeg slapa dolazi se do jedinog malo težeg uspona na stazi, stijenu Greben, ali osiguran sajlama.
Četvrti slap je Mala peć, ispred kojeg se formiralo slikovito jezerce.
Prije najveće atrakcije staze, sela Kotli u kojem se nalazi peti slap, prelazi se preko kamenog mosta iz 19. stoljeća. Riječ je o Napoleonovu mostu.
Kotli su jedna od najpoznatijih atrakcija unutrašnjosti Istre, poznato po "kotlima" – vodom oblikovanim, kotlastim udubinama u stijeni. Nakon Kotli i petog slapa, put se nastavlja uz rijeku Mirnu i vodi do zadnja dva slapa, Zelenšćak i Grjok.
Staza suhozida u Kringi i Vodnjanu
Pješačka staza suhozida u Kringi počinje kod nogometnog igrališta i blagom nizbrdicom po južnom obronku Drage, a zatim se lagano uspinje prema selu Faturi i vraća natrag u Kringu.
Staza je označena i ukupno je duga pet kilometara.
Na Dan Europe, 9. svibnja 2007. godine, počela je na ulazu u Kringu gradnja Europskog suhozida koji će se protezati sve do Tinjana.
Staza Kažuna i suhozida u Vodnjanu u 2020. godini proglašena je jednom od top biciklističkih staza u Istri. Uz suhozide i maslinike tu se nalaze crkvica Sv. Martina, Sv. Tome i Sv. Martina, Sv. Mihovila Banjolskog, te bazilika Sv. Foške iz 12. stoljeća. Na lokaciji tri kažuna neoubičajeno su veliki kažuni jedan uz drugoga, a na lokaciji dva kažuna nalazi se kažun ne okrugla, već četvrtastog oblika.
Staza Putevima ljekovitog bilja
Pješačka staza znakovitog naziva Putevima ljekovitog bilja, jedina takva u Istri, duga oko 3 kilometra, oživjela je nekoć jedini ulaz u mjesto Vodice na Ćićariji. Pročišćena je i obogaćena putokazima i informativnim tabelama koje posjetiteljima otkrivaju značajne karakteristike samoniklog ljekovitog bilja ovoga kraja.
Osim široko rasprostranjenog ljekovitog bilja, tabele donose i upozorenja na sličnost s nejestivim ili čak otrovnim biljkama koje se također mogu pronaći u bogatstvu biljnoga svijeta ovoga kraja.
Staza se može nazvati i od izvora do izvora, koja od zaborava čuva ove izvore života.
Općina Tinjan također od 2023. godine ima novu Stazu ljekovitog bilja Josip Vidau. Prostire se na 3 kilometra dužine, a ime je dobila po Josipu Vidau, svećeniku i travaru koji je po vlastitoj želji sahranjen u Kringi.
Na stazi se nalaze putokazi i informacijske table s prikazom i opisom samoniklog bilja koje se nalazi u neposrednoj blizini.
Staza biološke raznolikosti Kamenjak
Obala koja se proteže ispod staze ističe se raznolikošću oblutaka, ravnih ploča i špicastog kamenja (siga) koje more oblikuje. Na pučini su dva otoka: Porer, na kojem je svjetionik, te Fenoliga, jedno od najbogatijih nalazišta otisaka dinosaurovih stopala u Europi.
Obala južnog dijela Kamenjaka obiluje kanjonima i podvodnim spiljama. Put prema sjeveru prolazi prekrasnom florom Kamenjaka koju čini više od 500 različitih biljnih vrsta. Među njima se izdvajaju orhideje.
Poučna staza Put tartufa
Vrh je malo mjesto u unutrašnjosti Istre, poznato kao istarski vidikovac. S nadmorske visine gotovo 400 metara za vedroga dana lijepo se mogu vidjeti Alpe na međi Italije, Austrije i Slovenije. U okolici je smješteno mnogo manjih mjestašca i jezero Butoniga. Nedaleko je Motovun koji poput krune na brežuljku dominira krajolikom. Veće mjesto u blizini je Buzet, gradić prepoznatljiv kao jedini hrvatski grad tartufa.
Kod naselja Vrh, na lokaciji koja je poznata po staništima tartufa, postoji 500 metara duga edukativna staza Put tartufa. Staza ima za cilj povećanje svijesti o važnosti očuvanja te vrijedne gljive, očuvanja njenog staništa i razvoja dodatnog turističkog proizvoda.
Na stazi su postavljeni smjerokazi, klupice i edukativne ploče s informacijama o flori i fauni, biološkoj vrijednosti tartufa, značajkama staništa te o načinu ulova vrijedne gljive. Predstavljeni su karakteristični psi za ulov tartufa te sam proces "lova na tartufe". Upravo se ovaj lov posljednjih godina razvija kao turistički proizvod i svojevrsni brend ovoga kraja.
Put biske Sv. Ivan - Hum
Put biske počinje u mjestu Sveti Ivan, istočno od Buzeta, kreće prema brdu Sv. Križ (269 metara) na kojem su ostaci prapovijesne gradine uz koju je vezana i predaja o nastanku Buzeta. Godine 1646. Petar Flego zapisao je predaju prema kojoj se Buzet najprije počeo graditi baš ovdje, a onda se čarolijom noću preselio na današnje mjesto.
Staza vodi prema naselju Brgad i Culj, kroz šumu, do oronulih kamenih kuća obraslih bršljanom u selima Glistonija i Šćaveti, napuštenim zaseocima Blatne Vasi, te do Kuhara, još jednog zaseoka Blatne Vasi, u čijim živopisnim kamenim kućama ljudi žive u skladu s prirodom.
Cilj je u Humu, najmanjem gradu na svijetu.
Hum je i gradić biske, spravljene od domaće komovice, bijele imele i četiri vrste trava po recepturi staroj čak 2000 godina! Tada su na ovim prostorima živjeli Kelti. Svećenik Josip Vidau (1904.-1983.), koji je službovao u Humu, potaknuo je spravljanje biske, koja je postala omiljeno žestoko piće u Istri.
Putem šparuga na Barbanštini
Staza Putem šparuga kreće na plodnoj visoravni u mjestu Prnjani, nekoliko kilometara sjevernije od Barbana (287 metara). Prvi kilometar je gotovo pravocrtni spust na istok prema dolini rijeke Raše (211 metara).
Međutim, na isteku prvog kilometra treba napustiti makadam, koji se pred kraj pretvara u traktorski put.
Staza vodi do velikog natpisa TITO (204 metara). Otud se otvara pogled prema srednjovjekovnom Barbanu, gradiću trke na prstenac, obnovljene 1976. godine, a spominje se 1696. godine.
Naravno, sada u proljeće putem treba brati šparuge, (pre)skupu delikatesu iz svijeta povrća.
Staza suhozida i šparuga Bale
Kružna staza vodi iz Bala, gradića nastalog još u prapovijesti na brežuljku Mon Perin, na visini od 145 metara. Uz povijesnu, staza pokazuje prirodnu i tradicijsku baštinu ovoga kraja, maslinike, pašnjake i polja omeđene suhozidom i šumarke u kojima se sada u proljeće beru šparuge.
Pored vidikovca San Michele (Mihovil, Mićele) nalazi se zaštićena lokva, mjesto na kojemu su seljaci, u ne tako dalekoj prošlosti, napajali stoku. A tu je i crkva San Michele koju je 1855. godine podigao na ostacima samostana mons. Medelin. Samostan je vjerojatno podignut između 7. i 8. stoljeća. Prvi put ga spominje papa Aleksandar III., koji je prolazeći kroz Bale 1177. godine, dao neke oproste. Predaja kaže da je u samostanu između 1328. i 1367. godine preminuo blaženi Julijan, zaštitnik Bala. Dokument iz 1418. potvrđuje djelovanje samostana, nakon čega su ga franjevci definitivno napustili.
Narod ga je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveca. Građani Bala izabrali su ga za svoga zaštitnika, kako svjedoči Statut iz 1477. godine.
Baljani su Blaženika slavili triput u godini: 1. svibnja, dan prijenosa njegova tijela 4. srpnja, a 29. rujna dan posvećenja oltara u župnoj crkvi.
Sveta Stolica potvrdila je njegovo štovanje 1910. godine, dekretom u kojem navodi da je "bio krijepostan u riječi i djelu, raspaljen božanskom ljubavlju, pun revnosti u spašavanju duša, obilazio u svetoj službi istarska sela i gradove šireći i unoseći mir i slogu među zavađene građane".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
