Giordano Šegon i Egidio Salvatori sa suprugom nakon rata
Bio posrijedi žanr komedije, drame ili tragedije, zamjena identiteta često je korištena u filmskim scenarijima, nudeći napetost, akciju, zaplet i nenadane obrate. No, istinita ratna priča iz Istre u kojoj su od jeseni 1943. do završetka rata 1945. godine spašena dva čovjeka na suprotstavljenim, neprijateljskim stranama, kao i njihove obitelji, tek čeka svoju ekranizaciju.
U Varvarima kod Poreča obitelj Šegon odlučila je spasiti talijanskog vojnika Egidija Salvatorija koji je, uniformiran i prepadnut, banuo u njihovo dvorište par dana nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. godine. Najvažniji akter tog raritetnog iskustva koji će sačuvati brojne glave, Katarina Šegon, majka trojice sinova (od kojih je jedan, Giordano otišao u partizane) u tim je iznimno opasnim vremenima brzo razmišljala.
Naime, osim što su kažnjavali talijanske vojnike nakon kapitulacije, Nijemci su i ovo selo često posjećivali i provjeravali jesu li svi domaći muškarci u dobi od 15 do 65 godina na broju, jer bi u suprotnom svaki izostanak povezali s odlaskom u partizane, za što je slijedila teška kazna.
Mama Katarina odlučila je da će talijanski vojnik Egidio glumiti, popunjavati upražnjeno mjesto njena sina partizana Giordana. Mjesto Varvari bilo je dotad pod Italijom, učio se talijanski jezik u školama i svi su govorili talijanski, što je ovu zamjenu identiteta učinilo uvjerljivom.
Mudra i hrabra nona Katarina
Cijelu nam priču prepričava Puležan Vlado Šegon, sin Giordana i unuk mudre i hrabre none Katarine.
- Zna se da su Nijemci ubijali cijele familije gdje je nedostajala jedna muška glava, podrazumijevajući da je u Narodnooslobodilačkoj borbi. Moja pokojna baka Katarina, budući da joj je najstariji sin "otišao u šumu", znala je u kakvoj je opasnosti cijela familija. Svi su znali koja su zvjerstva radili Nijemci u Romelovoj ofenzivi, čija je armija brzinski okupirala Istru i koji su pretpostavljali da bi koalicijske snage mogle izvršiti desant i napad upravo preko zapadne obale Istre koja je na mnogim mjestima plitka i blago položena, govori nam Vlado Šegon, koji je za potrebe fotografija, osim svojih članova obitelji, kontaktirao i Giovannu, kćerku Egidija Salvatorija, sada liječnicu koja živi kod Viareggia.
- Moja je obitelj spasila talijanskog vojnika, a on je, ustvari, spasio familiju Šegon, jer je dvije godine "glumio"' moga oca koji je bio u partizanima. Da su Nijemci naišli na tog uniformiranog talijanskog vojnika , vjerojatno bi ga ubili, jer su se osvećivali zbog okupacije Italije. S druge strane, moj je otac Giordano kao 17-godišnjak (rođen 1926. u susjednom Musaležu) otišao u partizane, gdje se tih jesenjih dana i noći 1943. kretao bez oružja, bez puno hrane i odjeće, od Poreča prema Pazinu pa na Učku. Bilo im je hladno i bili su gladni. U partizanima je bio gotovo do kraja rata, do travnju 1945. godine, kada je završio u Rusiji gdje je poslan na školovanje na vojnu akademiju, kaže Vlado.
- Kad je talijanski vojnik Egidio došao u naše dvorište, od none je zatražio civilno odijelo. Nona je, uz mog oca, imala još dva sina, Giannija i Josipa. I Egidio Salvatori je s njima nastavio živjeti kao da su mu braća. Nonu je zvao 'mama', a moja dva strica "fratelli" i tako gotovo dvije godine, nastavlja s ovom humanom pričom Vlado.
- Tijekom raštalamenta, kad su Nijemci obilazili i prebrojavali ljude, na prozivanje mog odsutnog oca Giordana, javio bi se Egidio: "Presente!". I stvari bi išle dalje, Egidio bi nastavio čuvati krave, raditi poslove u polju. Nijemci nisu posumnjali. A i kako će posumnjati. Vidiš muškog na broju. Tko bi posumnjao da je izmišljen, među svojom "braćom" i ostalima, govorili su svi talijanski, doduše doma istrijanski, ali svi su znali talijanski. Tada nije bilo otiska prstiju ni analize sline, šali se Vlado Šegon. Egidio i Giordano nisu bili baš slični - Giordano je bio mršaviji, a Egidio nešto krupniji, a i crte lica bile su im različite.