Istarske kraške i boksitne jame povijesna su činjenica. U Hrvatskoj nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, u novim političkim okolnostima u Jugoslaviji povjesničari nisu pokazivali interes da se istraži i objasni fenomen istarskih fojbi. Hrvatski, talijanski i slovenski povjesničari propituju se gdje je istina! Za jedne je to vrijeme kaosa, anarhije, bezvlašća, pljačke i zločina, za druge, vrijeme ponosa i slave - vrijeme u kojem je u općenarodnom ustanku narod Istre razoružao talijanske vojne i policijsko-sigurnosne postrojbe, ustrojio svoju oružanu silu, na zaposjednutom prostoru uspostavio civilnu i vojnu vlast te donio povijesne odluke o sjedinjenju Istre s maticom domovinom. Stradalnici i žrtve bili su Hrvati i Talijani, nije bilo puke etničke mržnje i nije postojao plan etničkog čišćenja. Danas se dominantna "antifašistička" kultura sjećanja suočava s javnom afirmacijom povijesnog revizionizma i javni politički i medijski diskurs postao je zagušen temama esula, fojbi i egzodusa. Zaključimo da i danas manipulacija "fenomenom fojbi" ima i drugu, nevidljivu, prikrivenu svrhu - svrhu mijenjanja povijesti, zamagljivanja stvarnih događanja tijekom tridesetak godina talijanske vladavine. Jame nisu samo priča o genocidnosti Slavena na talijanskim istočnim granicama i antifašistima-zločincima, već prijetnja da se iz mita prometne u povijest, kaže na početku našeg razgovora uoči Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, dr.sc. Davor Mandić, autor knjige "Fojbe, mit i stvarnost".

Talijanski ratni tisak

- Kako je o tim događajima pisao ratni talijanski tisak, kakve informacije je plasirao od sredine listopada 1943. Ured za tisak koji je djelovao pri njemačkoj Operativnoj zoni za Jadransko primorje, a osnovan je nakon kapitulacije Italije?

- Promidžbene poruke govorile su o civilizacijskom srazu Talijana, civiliziranog naroda na prostoru stoljetne talijanske kulture, i Slavena, Hrvata i Slovenaca. Organizirajući ekshumaciju stradalnika iz istarskih kraških i boksitnih jama, njemačke će promidžbene službe, koristeći se fotografijama ekshumacija, jezovitim prizorima identifikacije, napisima u tiskovinama, plakatima, letcima i brošurama, odaslati poruku o slavensko-barbarsko-komunističkoj opasnosti. Uspoređuju istarske stradalnike s onima u Katynskoj šumi i Vinici, sugerirajući da Treći Reich znači mir, sigurnost ljudi i imovine, gospodarski prosperitet, a banditski pokret predvođen komunistima - boljševicima (koji su došli iz Jugoslavije) nesigurnost ljudi i imovine.

Spasilačka skupina rudokopa Raša 17. listopada 1943. izgradila je rampu iznad ponora jame Vinež

Ta je promidžba upućivala da suradnja s njemačkom oružanom silom znači sigurnost ljudi i imovine, rad, gospodarski prosperitet, mir i blagostanje, a uključivanje u partizanski pokret - samo zločin. U općenarodnom ustanku Istra je izborila slobodu i pokazala da želi promjenu državno-pravnog statusa i socijalnu pravdu. Istra je snagom oružja svojih postrojbi, ustanovljenih na temelju općeg, masovnog i dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama, u ozračju općega opredjeljenja hrvatskoga pučanstva za Pokret, poništila sve državnopravne ugovore na osnovi kojih je bila odvojena od matice domovine Hrvatske.

- Kakve su bile reakcije naroda, ustanika? Da li se prvih dana rujanske slobode i slavlja naslućivala krvava odmazda koja će se uskoro sručiti na Istru?

- Ono što se događalo i dogodilo može se tumačiti i kao klasična odmazda pobunjenog naroda protiv dotadašnje (fašističke) vlasti i njezinih nositelja. Broj ubijenih žrtava njemačke "pacifikacije" Istre za vrijeme rujansko-listopadske ofenzive, poznate pod imenom Rommelova ofenziva, najmanje deseterostruko nadmašuje broj žrtava ustaničke represije. Njemačka zlodjela ne tumače se kao zločin, o njima nema spomena. Talijanska i njemačka promidžba svojom propagandom o istarskim jamama i ukazivanjem na ustaničku represiju odvraćala je pozornost od svojih zločina. Istrani koji su tada stradali nisu upisani kao žrtve njemačke represije.

O tim zločinima nema rasprave, ne postoje popisi, njihova imena postoje tek kao spomen na spomenicima iz NOB-a 1943.-1945. No, možemo i postaviti tezu: ako nacionalnu pripadnost ovih žrtava određujemo na jednak način na koji je to učinjeno s ustaničkim stradalnicima i žrtvama (kad se kao temeljni kriterij nacionalne identifikacije stradalnika i žrtava koristila talijanska inačica imena i prezimena), onda su i žrtve krvave njemačke pacifikacije Istre iz jeseni 1943. svojim imenima i prezimenima također Talijani!

- Da li su sve uhićene osobe, koje su smatrane pristašama fašizma, svrstane u istu kategoriju? Gdje su bili zatvoreni?

- Postojale su dvije vrste uznika. Jedne je (na što ukazuju arhivski izvori), prema "nekim" svojim prosudbama, uhitio narod. Druge su uhitili službeni organi vojno-pozadinske vlasti koje su osnovane na području Istre. O tome govori arhivska građa, ona partizanska, ali i izvještaji talijanskih i njemačkih policijsko-sigurnosnih službi. Naravno da je njemačka obavještajna služba imala svoja saznanja o onome što se događalo na istarskom prostoru tijekom 25 dana ustaničke vlasti. No, da odgovorim na pitanje: zatvori su postojali pri novoustrojenim vojno-pozadinskim vlastima - komandama mjesta u Buzetu, Motovunu, Poreču, Mrganima, Novoj Vasi, Tinjanu, Kanfanaru, Prnjanima, Labinu, Santa Marini, Šuranima, Pazinu (zatvor Komande mjesta Pazin) te središnji zatvor, odnosno drugostupanjski istražni zatvor - zatvor Komande područja u pazinskom Kaštelu za koji će njemačke obavještajne službe neposredne prije početka ofenzive ustvrditi da se "vojni koncentracijski logor" nalazi u Pazinu.

Narodni sudovi u Istri

- Kako su bili ustrojeni narodni sudovi?

- Iz povijesnih izvora i sjećanja imamo saznanja o ustrojstvu tih sudova, o obvezama i pravima, tko vrši uhićenja i privođenja, čak i podatak da nisu bile dozvoljene posjete dok je trajao istražni postupak, ali i o pravima uznika: pravo na dnevni obrok i šetnju, na posjet najbliže rodbine. Članovi obitelji donosili su im hranu, a primjerice porečkim uznicima dostavljane su i cigarete koje im je poslao biskup Radossi prigodom jednog od svoja četiri posjeta Pazinu.

Davor Mandić (Snimio Duško Marušić Čiči)

U ustrojenim komandama mjesta zamjenik zapovjednika po svojoj funkciji bio je i predsjednik suda i u pravilu bila su ustrojena i istražna povjerenstva. Jedni su u zatvor dolazili pod oružanom pratnjom, druge se pismeno pozivalo, treći su stizali nakon usmenog poziva. Jedne se uhićenike oslobađalo nakon obavijesnog razgovora, drugima određivao kućni pritvor, treće zadržavalo, a četvrte prosljeđivalo drugostupanjskom sudu - sudu Komande područja. Ovi narodni sudovi, kako su se nazivali, sudili su na temelju svojih uspostavljenih pravnih normi, procesuirali uhićenike i donosili presude koje su izmicale uobičajenim pravilima pozitivnoga prava. Politički motivirani sudili su po kratkome postupku, mimo odredaba redovitoga kaznenog postupka i u pravilu donosili smrtne kazne ili pojedince oslobađali krivnje. Kako pravda jednih nije mogla biti i pravda drugih, na mnoge presude, odnosno izvršenja smrtnih kazni pala je (i na njima ostala) sjena sumnje na osvetu. Iz spomenutih zatvora više od 400 uznika dočekalo je dolazak Nijemaca. Već u istražnom postupku pri komandama mjesta, jedni su oslobađani intervencijom naroda, drugi prvaka partizanskog pokreta, treći biskupa Radossija, četvrti svećenika.

Arhivska građa kao i zabilježeno sjećanje objavljeno u talijanskom tisku u listopadu 1943. navode da se 17. rujna 1943. u pazinskom Kaštelu uznicima obratio "neki Motika" i obećao: "Moji ljudi neće postupati ni kao fašisti ni kao Nijemci, zato neće biti prolijevanja krvi. Od vas će se uzimati tek podaci. Onaj za koga se ustanovi da je kriv, bit će zadržan u zatvoru do završetka rata."

Žminj, 2. listopada 1943. - samo tri sata nakon Pazina bombardiran je Žminj, poginulo je najmanje 40 osoba

Pažljivim iščitavanjem arhivske građe, čitajući tadašnje tiskovine, zapise, sjećanja oslobođenih uznika iz listopada 1943., saznajemo da su uhićenja počela 15. rujna 1943. Da nije bilo uhićenja prije 15. rujna 1943., potvrđuje i činjenica da je jedan od čelnika fašističke stranke u Pazinu, Luigi Geroni (uhićen 16. rujna) 14. rujna, zajedno s drugim skvadristom Francescom Chirazom, bio na slobodi i u Matičnom uredu općine podestatu dr. Vitaleu Berardinelliju i službeniku Della Grotti prijavio smrt skvadrista Giovannija Gasparinija, Antonija Olmeda i Antonija Uvea koji su stradali u sukobu s ustanicima 12. rujna 1943.

Prozivke uhićenih

- Kako je u tim teškim ratnim uvjetima bio organiziran svakodnevni život stanovništva?

- Novoustrojena vlast uvela je kontrolu kretanja, izdavane su propusnice, uvedene stalne dnevne i noćne ophodnje i kontrolni punktovi, policijski sat, nadzor nad strateškim objektima. Uprava raških rudnika nije smijenjena, dogovorena je uredna opskrba strujom radi sigurnosti rudara, omogućen im je dolazak na posao, otvaraju se trgovine. Ustanička vlast utvrđuje najviše cijene osnovnih namirnica, izdaju potrošačke kartice, u nekim mjestima racionaliziraju kupnju osnovnih namirnica… Poslovnici banke u Malom Lošinju dozvoljena je isplata mjesečne apanaže građanima kako bi mogli kupovati namirnice. Vlasti, dakle, nastoje u toj općoj euforiji ostvarenja vjekovnog sna uvesti red, održati mir, onemogućiti ekscese, osvete i normalizirati život. Uspostavljen je, primjerice, čak i željeznički promet unutar oslobođenog, zaposjednutog i kontroliranog istarskog prostora. Iz rečenog nedvojbeno je da nova vlast nadzire oslobođeni teritorij (na to upućuje arhivska građa, ali i sjećanja), organizira život i uspostavlja svoja pravila za prosudbu odgovornosti pojedinca prema kolektivu. U tom procesu ustrojavanja vlasti, utvrđivanja odgovornosti pojedinca prema kolektivu i kolektiva prema pojedincu, dolazilo je do uporabe sile te su se slijedom toga događali i zločini.

Da odgovorim na pitanje: prva prozivka uhićenih u centralnom, možda bolje rečeno drugostupanjskom zatvoru, zabilježena je i u ondašnjem tisku. Možemo iščitati da je svaki uznik prozvan imenom i prezimenom, da je morao stati pred najmanje dvojicu ustaničkih časnika - istražitelja, dati osobne podatke, odgovoriti na optužbe te potvrditi članstvo u fašističkoj stranci i datum svog uključenja. Uhićenici su tada, prema sjećanjima objavljenim u talijanskim tiskovinama u listopadu 1943., razvrstani u dvije skupine. Prva je premještena iz Kaštela u zatvor vojarne karabinjera Armanda Diaza u Pazinu - zatvor Komande mjesta Pazin. I svi pripadnici ove grupe dočekali su dolazak Nijemaca u Pazin, kao i više od 60 osoba uhićenih i zatvorenih u pazinskom Kaštelu. Među ovima nalazimo i bliske rođake primjerice obitelji Cossetto.

Druga skupina brojila je najmanje 57 uznika, među kojima su bili istaknuti članovi fašističke stranke, zarobljeni njemački vojnici, ali i oni koji su organizirali i tražili oružje kako bi spriječili da ustanici oslobode Pazin 10. i 11. rujna. Ove posljednje uhitile su dotadašnje talijanske policijsko-sigurnosne vlasti i predali ih oslobodiocima Pazina u trenutku potpisivanja protokola o predaji pazinskih pripadnika talijanskih vojnih i sigurnosnih postrojbi. Ova druga skupina proglašena je "prigioneri nemici" i nad njima je, nakon istražnih radnji koje je vodio predsjednik Istražnog povjerenstva i njegovih šest pomoćnika, drugostupanjski sud - sud Komande područja, na prijedlog istražnog povjerenstva donio presudu o smrtnoj kazni što možemo pročitati, primjerice, u Zapisniku saslušanja predsjednika Istražnog povjerenstva Komande područja, koje je u Pazinu 15. listopada 1943. osobno vodio SS-Obersturmführer Helmut Prasch, zapovjednik njemačkih policijsko-sigurnosnih službi.

- Tko su bile najviše pozicionirane, najistaknutije osobe za vrijeme fašizma nad kojima je primijenjena najteža kazna, koji su bili kriteriji?

- Iz objavljenih i dostupnih osobnih podataka stradalnika i žrtava, čiji su posmrtni ostaci identificirani nakon ekshumacije, personalnih dosjea, objavljenih osmrtnica i sjećanja, vidi se da se u najvećem broju radi o osobama koje su bile visoko pozicionirane u stranačkoj i državnoj nomenklaturi, sudionici Marša na Rim 28. listopada 1922., sudionici D'Annunzijevog pohoda na Rijeku, osnivači fašističke stranke u svom mjestu, članovi PNF-a prije 1920., skvadristi, pripadnici 60. legije i nositelji činova u stranačkoj vojsci, aktivisti Lege Nazionale, nositelji "sciarpe littorio" ili iredentisti - dragovoljci rata 1915.-1918., organizatori pružanja otpora ustanicima ili osobe koje su pružale oružani otpor ustaničkom preuzimanju vlasti te agenti javne sigurnosti. I ti podaci govore da je teza o genocidnosti Slavena neodrživa. Nije se dogodio obračun hrvatskih nacionalista s pripadnicima talijanskog naroda, nego s pripadnicima i suradnicima fašističkog režima. No, ne možemo tvrditi da nije bilo i osobnih osveta i da među stradalnicima nema žrtava. Neodrživa je tvrdnja da su rujanski događaji bili etničko čišćenje, da su stradalnici i žrtve ubijeni samo zato što su podrijetlom i kulturom bili Talijani. Spomenimo da postoje i brojni primjeri procesuiranja pripadnika ustaničkoga pokreta od strane narodnih i vojnih sudova zbog izdaje ili kolaboracije s novim okupatorom ili zbog kriminalnih radnji

Presuda - smrt ili sloboda

- Kod presuda i izvršenja smrtnih kazni presudno je bilo usmeno svjedočenje pojedinaca, odnos pojedinca prema slavenskom stanovništvu u međuratnom razdoblju, pripadnost fašističkoj stranci, kao i položaj u stranačkoj i državnoj nomenklaturi te odnos prema ustaničkoj vlasti. Sa sigurnošću možemo izreći i tvrdnju da su u tim ratnim okolnostima postojali i iskazi, optužbe koje se nisu mogle provjeriti, da je bilo denuncijacija iz zavisti, da je bilo osvete, bijesa i mržnje. Treba naglasiti da je tih dana Istra prvi put osjetila stvarnost rata, da je to bilo vrijeme herojstva, ali i vrijeme kada su se ljudske vrijednosti srozavale i kada je radi zaštite sebe i svoje obitelji do izražaja dolazila i ljudska zloba i zavist i mržnja, a one svoje početke imaju u vremenu koje je starije i od rata. Strah je bio iznad svega i sve su druge vrijednosti i životni stavovi bili određeni željom da se preživi i zaštiti svoje najbliže.

Sudbina uhićenika - smrt ili sloboda - ovisila je i o ideološkoj isključivosti istražitelja i o njihovim procjenama i saznanjima. Bilo je krivih procjena (što potvrđuju i arhivski izvori), bilo je i neodgovornih i osvetoljubivih pojedinaca i skupina, ali i kriminalnih radnji i zločina. I danas se čine zločini. Jednima se prašta, drugima sudi. Kriterije istine i pravde uvijek određuju pobjednici koji slijede svoje uske interese. Povjesničari danas nastoje objasniti uzroke i posljedice događaja i u slučaju istarskih boksitnih i kraških jama. Teško je na jednoj strani naći isključivo žrtvu, a na drugoj isključivo zločin. Svaka strana mora preispitati vlastitu savjest glede postupaka svojih prethodnika. Fojbe su dio naše stvarnosti, istarske stvarnosti - one su povijesno nepoželjno naslijeđe hrvatskog, slovenskog i talijanskog naroda. S tamnom stranom istarskog antifašizma moramo se suočiti. Progovorimo jezikom istine, ne manipulirajmo kulturom sjećanja. Vrijeme je za promicanje tolerancije i okupljanja. Stradalnici i žrtve, bez obzira na to kojoj suprotstavljenoj strani pripadali, imaju pravo na sjećanje.

- Koliko je bilo stradalnika i žrtava bačenih u fojbe ili boksitne jame?

- Okončanjem rata, ljudski gubitci na istarskome prostoru u novim političkim okolnostima - onima Hladnoga rata - dobivaju velik emocionalni naboj koji je onemogućavao svaku ozbiljniju raspravu. Svaka od sukobljenih strana negirala je tuđe ili uvećavala svoje žrtve i stradalnike. Isticala svoje stradalnike i žrtve i tuđe zločine, a zaboravljala žrtve i stradanja druge strane, "ne sjećajući se" pritom da i druga sukobljena strana ima svoje žrtve i stradalnike, odnosno da obje strane imaju pravo na sjećanje, kao što žrtve i stradalnici imaju pravo na grob. Obje su strane u raspravi isticale svoje žrtve, nalazeći opravdanja za svoja djela ili nedjela, dijeleći žrtve i stradalnike na podobne i nepodobne. No, sigurno da čitateljstvo zanimaju samo brojke. Zabilježimo da je, prema mojim saznanjima i dostupnim izvorima, od listopada 1943. do travnja 1944. istraženo (prema dojavama i obavještajnim saznanjima) 20 istarskih kraških i desetak boksitnih jama na prostoru Pazinštine, Žminjštine te na području Labin - Raša, te da su u dvije boksitne i 11 kraških jama pronađeni posmrtni ostaci 242 stradalnika. Ako ovom broju dodamo 19 žrtava strijeljanih i utopljenih u Uvali Santa Marina (što je kriminalni čin) i dvije u Uvali Budava - bilježimo 263 stradalnika među kojima je najmanje 18 pripadnika njemačkog Wermachta i da najmanje petorica nisu žrtve ustaničke represije jer su stradali u oružanom sukobu, odnosno njemačkom bombardiranju Žminja. Provjerom dostupnih podataka identificirana su 174 stradalnika ustaničke represije.

Fotografije iz knjige "Fojbe, mit i stvarnost"

Povezane vijesti

• Vrhuvština je u NOB-u dala veliki doprinos
• ČUDESNA PRIČA IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA: Talijanski vojnik Egidio i partizan Giordano bili su smrtni neprijatelji. NO JEDAN DRUGOME SPASILI SU - ŽIVOT!
• Umro posljednji francuski heroj Drugog svjetskog rata