Austrijske vlasti stjerale su koze u štale i stavile im podvojac, da bi je konačno svatko mogao nekažnjivo ustrijeliti. Titova Jugoslavija proglasila je kozu državnim neprijatelj: na putu je društvenog napretka jer sve pred sobom brsti, napose mladu šumu. U Titovo vrijeme pošumljavanje je bilo kolektivni mit

Iako je danas u kolektivnom imaginariju poznata kao simbol Istre, koza je tijekom prva dva desetljeća 19. stoljeća doživjela mnoge negativne avanture. Neosporno je da su mnogobrojni Istrani posjedovali koze i da je već početkom 19. stoljeća postojala svijest o kozi kao životinji koja je mnogim seljacima pružala mogućnost preživljavanja i u najtežim vremenima.

Izgon iz provincije zbog slaba uroda

Dolazak Austrijskog Carstva i pokušaji države da uspostavi kontrolu nad mnogim segmentima privatnog i javnog života, napominje u svom doktorskom radu Marko Jelenić (Glad i nestašica od 1813. do 1825. u Rovinjštini) dovest će do znakovitih promjena. Već pri samoj uspostavi nove vlasti počeo je nemili odnos prema ovoj životinji, čije je izgnanstvo iz Poluotoka bilo poticano i od dijela seljaka.

Radi se o vrlo prilagodljivoj životinji, kao stvorenoj za istarski krš. Sposobna je hraniti se vrlo tvrdim biljkama, osim što dobro podnosi razdoblja suša i nestašica. Koze jedu većinom listove drveća i stablasto bilje, dok se manjim dijelom hrane zeljastim biljem i travom. Upravo je ta njena karakteristika prilagodbe i preživljavanja u ekstremnim uvjetima u godinama nestašica postala njena najveća mana, jer je uništavala ionako slabe urode. Stanovništvo se često bunilo na štetu koju su u poljoprivredi uzrokovale koze. Smatrane su krivima za uništavanje šuma i nasada maslina, kao i štete na slabim urodima. Pridodamo li ovim i podatak da se radilo o godinama neimaštine, razumljivo je zašto je uzgoj koza u tako kratkom razdoblju postao nepoželjan.

Nemili odnos prema kozama počeo je padom Mletačke Republike. Svi podanici Austrijskog Carstva morali su se unutar 21. rujna 1798. riješiti svih koza i kozlića, kojima je od tada bio zabranjen boravak u privatnim i javnim šumama i svim ostalim posjedima. Istarskim gradovima proslijeđena je u ožujku te godine okružnica kojom se objavljuje da su koze štetne za vegetaciju nježnih biljaka, zato "svi vlasnici koza i kozlića, jednako podanici, kao i stranci, bez iznimke, bez prigovora i usprkos izvršenja ili privilegije, unutar mjeseca 21. rujna trebaju bez odgode odstraniti iz svih kutaka provincije sve koze. Ostajući tim životinjama zabranjena ispaša, kako u javnim, tako i u privatnim šumama, kao i na svim drugim terenima, bilo javnim ili privatnim, već neka su iz provincije izgnane i uništene".

Koze na slobodnom odstrelu

Ova je odluka ponovno uvedena i tijekom druge uprave kuće Habsburgovaca pa je stanovništvo bilo prisiljeno u tajnosti držati koze, jer su mnogima bile način preživljavanja. Nakon mnogobrojnih pisama kojima se pokušalo ukinuti zabranu, distriktni komesarijat poslao je načelnicima istarskih gradova upit treba li potpuno iskorijeniti te životinje ili im treba smanjiti broj. Postojala je zamisao da bi se koze mogle zamijeniti ovcama i svinjama, koje bi stanovništvu donosile bolju zaradu i više koristi. Međutim, stanovništvo se tome protivilo, seljak se nije želio odreći korisnih koza.

Kada su vlasti konačno uvidjele da je koza suviše udomaćena, odnos prema toj životinji djelomično se promijenio. A da bi se izbjegle štete na nasadima i urodu, donijeta je za područje svakog kotara odredba o područjima na kojima koze smiju na ispašu.

Novom obavijesti 1821. godine ponovno se upozoravalo o zabrani slobodnog kretanja koza. Od tog trenutka svatko je mogao bez ikakve odgovornosti ubiti i uzeti sebi koze koje pronađe u lutanju ili bez da su vođene na povodcu po bilo kojem mjestu, šumi, polju, livadi, izvan onih mjesta koja su određena u obavijesti. Koze su morale boraviti na određenim lokalitetima i tamo imati štagalj, a ne biti premještane iz drugih mjesta. Tko se nije pridržavao ove odredbe izgubio bi svoje koze i morao platiti kaznu.

U stvarnosti, ova se životinja držala u tajnosti i bila vjerni saveznik svakom istarskom seljaku u borbi protiv neimaštine i gladi. Nakon zabrane uzgoja koza pažnja se pridavala ovcama, koje su tijekom idućih godina postale najbrojniji predstavnik stoke sitnog zuba na Poluotoku.

Tito koze proglasio državnim neprijateljem

U najmanju ruku, čudan zakon o zabrani držanja koza donesen je 1954. godine u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Država se branila time da je koza neviđena štetočina, da joj u uništavanju šuma nitko nije ravan. Tud kuda ona prođe ne ostaje ništa, ona obrsti svaku šumu i iza sebe ne ostavlja ništa. Ne jede samo lišće, jede i tanke grane, jede ukratko sve čega se dočepa. Dugo je uzgoj koza na prostorima socijalističke Jugoslavije bio zabranjen. Prema nekima, koza je bila jedan od najvećih neprijatelja oporavku i progresu zemlje.

O tome je čak govorio i maršal Tito u Trebinju 1954. godine: "Ja moram da kažem da sam sretan što ste uništili koze, jer sada vidim da se vaša brda zelene. Ja bih želio da to učine svuda gdje još nisu učinili. Naš će čovjek osjetiti za 10 godina što je značila koza za njega, a što za šumu. Potrebno je gajiti ovce jer one daju i mlijeko i vunu. Gajite ovce, one neće uništiti šumu. A vi znate da šuma i klimu popravlja. Kada ova brda budu šumom obrasla, onda tu nećete imati onako suhu klimu, kao što je imate preko ljeta, onakvu nesnosnu vrućinu. Klima će se mijenjati, a time će se dobiti više mogućnosti za intenzivniju obradu zemljišta koje ovdje imate".

Jugoslavija je tada na razini UNESCO-a proglašena primjerom kako se na Mediteranu može stati na kraj kozi štetočini - zabranom njezina uzgoja.

Povratak koza zahvaljujući Miroslavu Haberu

Naposljetku je 1982. godine ukinut zakon o zabrani uzgoja koza i od tada nastaje ponovno zanimanje za hraniteljicu siromašnih. Ljubav i entuzijazam pojedinaca sačuvao je manji broj koza u tipu tradicijske istarske koze. Prva obiteljska farma za uzgoj koza nastala je 1962. godine, kada je Miroslav Haber u Rovinju dobio dozvolu za uvoz i držanje srnaste pasmine koza, da bi se pratio ogledni program u Istri. Farma koza u Rovinju postala je uzorni model obiteljske farme i uzgojno-selekcijskog rada u kozarstvu Hrvatske.

Agencija za ruralni razvoj Istre (AZRI) po istom modelu spašavanja istarskog vola i istarskog magarca, spašava i opstanak istarske koze po modelu "od štale do stola". U tom nizu najvažnije je za spas istarske koze da na nju skače istarski jarac.

Koza na grbu Istre i Hrvatske

Utemeljenjem hrvatske države 1990. godine, istarski grb ulazi u sastav grba, odnosno zastave Republike Hrvatske, gdje je koza na plavoj pozadini štita smještena u krunu državnog grba. Skupština Istarske županije donijela je 1994. odluku o županijskom grbu, izgled kojega je konačno utvrđen nakon odobrenja nadležnoga ministarstva, na skupštinskoj sjednici 2002.: u plavom polju zlatna koza s crvenim papcima i rogovima.

Najstariji danas poznati prikaz istarskog grba nalazi se u Coronellijevoj zbirci zemljopisnih karata, objavljenoj u Veneciji 1688. godine. Podrijetlo ovog grba nalazimo u kasnoj antici, kada su zbog provale Langobarda u 6. st. starosjedioci Histri pobjegli na otočić Caprariju gdje osnivaju novo naselje Capris, Koza, današnji Kopar. Zaštitni znak Kopra, a kasnije i grb, bila je koza. U srednjem vijeku je modra boja, koja se javlja na grbu, nazivana mletačka ili turska modra, a simbolizirala je domoljublje, dobročinstvo i bila predznakom pobjede. Koza je skromna životinja, ali i vrlo tvrdoglava te se vjeruje da su Istrani za svoj simbol odabrali kozu u inat mletačkom lavu.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam