"Moj rad izložen na Bijenalu u Veneciji 2009. godine predvidio je migrantsku krizu. Bili su izloženi čamci s likovima umjetnika umjesto jedara, napunjeni s tisućama pari cipela. Oduvijek sam mislio da je težnja i pravo svakog čovjeka, ukoliko nema policijski dosije, da živi na planeti gdje god želi. Svi pišu kako migranti dolaze, a ne zašto dolaze. Mislim da Dürera nitko nije zaustavljao na granici kad je iz Nürnberga poželio nacrtati zeca u St. Moritzu".

Kaže to za Glas Istre Braco Dimitrijević, jedan od najpoznatijih umjetnika s ovih područja čiji su radovi izloženi u najprestižnijim svjetskim galerijama. Rođen je u BiH, živi u Parizu, ali i Zagrebu i Dubrovniku. Otac mu je bio čuveni slikar Vojo Dimitrijević, a sam je počeo slikati još kao dijete. Prvi konceptualni rad datira iz 1963. godine, a svaki njegov daljnji rad bio je i provokativan i zanimljiv, pa se slobodno može reći da je pionir konceptualne umjetnosti u bivšoj zemlji. Djela mu se danas nalaze u MoMA-i u New Yorku, Galeriji Tate, Centru Pompidou, a postižu vrtoglave cijene na tržištu umjetnina.

- Što je s umjetnošću i umjetnicima u ovim teškim, pandemijskim vremenima u kojima živimo. Je li pandemija, direktno ili indirektno, pogodila i umjetnike?

- Velikoj krizi posljednja dva desetljeća dala je osobiti biljeg i pandemija. U ovim danima ne želim raditi izložbe koje će netko eventualno pogledati na ekranu telefona, tako da sada samo bilježim pozive uz ranije dogovorene izložbe u Berlinu i Londonu. Uslijedili su i pozivi za Madrid i Rim. Nedavno sam držao predavanja za Royal College of Art u Londonu preko Zooma. Čudno je to, nemate nikakav osjećaj jer ne vidite lica tih ljudi, nemate nikakvu reakciju na ono što govorite.

- A koliko je sama pandemija pogodila svijet umjetnosti?

- Što se tiče covida, možda se stvari mogu i drugačije promatrati. U neolitska vremena umjetnost je bila neodvojiva od svakodnevnog života lovca-skupljača, kao kognitivni proces pratila je svaki segment života. Danas covid, koliko kod bio negativna pojava, čini da priroda, a ne čovjek, prvi put nakon milenija određuje ritam života, izložbe, kazališne predstave, koncerte. Virus je taj koji dozira umjetnost. To je znak nad kojim se treba zamisliti.

- Prošli ste kao umjetnik dug put, onaj logični od mladog čovjeka do afirmiranog, svjetskog umjetnika. Je li tako i danas ili je sve poremećeno, pa "umjetnici" nastaju preko noći i mjere se samo u dolarima?

- Stvari su se uveliko promijenile. U mojoj mladosti mi je bilo najvažnije upoznati kolege, osobito one starije koji su mi davali podršku ili izražavali simpatije za moj rad. To su u Zagrebu bili Knifer, Picelj i Srnec, a u svijetu Joseph Beuys, Richard Hamilton, Richard Serra, Barry Flanagan, Kounellis. Taj krug se onda širio na mlade povjesničare umjetnosti, na kustose i galeriste, kolekcionari bi dolazili tek na kraju. U filozofskom smislu postoji pozitivni i negativni Zeitgeist. Pozitivni Zeitgeist je kad postoji fluid poveznik između kreativnih ljudi različitih domena. To omogućava stvaranje novih umjetničkih tendencija, novih pokreta u kojima postoji neko prirodno savezništvo ljudi sličnih afiniteta koji će stvoriti vrijednost za neko buduće vrijeme.

Braco i legendarni Beuys

- Često se, pa i danas, umjetnost miješa s politikom i političkim okolnostima gdje nastaje?

- Tridesete godine dvadesetog stoljeća u doba nacizma u umjetnosti nisu dale nikakve vrijednosti. Tek su se iz ruševina Europe iz gospodarskog buma ranih 50-ih razvili pokreti kao neo-realizam u filmu, te neokonstruktivizam, iz kojih će 60-ih izaći minimal art i konceptualna umjetnost. Ni kao mali nisam podnosio Carminu Buranu Karla Orffa, taj komad sam smatrao militarističkim, taktove te kompozicije doživljavam kao neke negativne naredbe, stupanje vojske u uniformama čudne boje. Kad sam pogledao u enciklopediju nije me začudilo da je ta kompozicija napisana 1936. Sreća po tog kompozitora je što muzika nije materijalna, nije figurativna, tako da Karl Orff nije sa Sperom završio u Nürnbergu. Kada sam 1976. dobio fellowship da godinu dana provedem u Zapadnom Berlinu, teško sam se pomirio sa činjenicom da je samo 2,5 kilometra od mog stana, u zatvoru Spandau, još uvijek zatvoren drugi čovjek Nazi stranke Rudolf Hess. Odjednom je on bio moj suvremenik, neke suvremenosti koja nije moja. Srećom, umjetnici su sanjari, maštovite osobe, pa se mogu prebaciti i u neko drugo vrijeme, koje nije njihovo, ali je znatno ljepše. 

Živio kao Chanel 

- Prošlo je nekoliko godina od vaše izložbe u MSU. Kakvi su dojmovi još danas na tu sjajnu izložbu?

- Nakon 150 samostalnih izložbi na pet kontinenata mogu bez dvojbe reći da je izložba u MSU meni jedna od najdražih. Iako je došla iz torinskog Muzeja moderne umjetnosti za Zagreb sam si zadao završiti neke radove, među kojima jedan koji sam započeo prije 35 godina sa sudjelovanjem Josepha Beuysa, Raicharda Hamiltona, Nam June Paika i Janiisa Kounellisa. Za tu izložbu sam radio vrlo predano, a mogu zahvaliti i ravnateljici Snježani Pintarić što je tako dobro ispala. Ona je izvrstan kustos i organizator i shvatila je da umjetniku poput mene s velikim iskustvom treba dati potpunu slobodu. Ne treba zaboraviti da je MSU jedini muzej suvremene umjetnosti izgrađen u posljednjih 30 godina u nekoj tranzicijskoj državi, između ostalog zahvaljujući hrabrosti i upornosti Snježane Pintarić.

Dimitrijević se došaptava s nekadašnjim francuskim predsjednikom Mitterandom

- Hoće li Zagreb ili neki drugi hrvatski grad u skoroj budućnosti imati priliku vidjeti vašu izložbu?

- Za sada ne, ali bih volio napraviti trajnu donaciju mojih radova nekoj instituciji, odnosno gradu koji bi o njoj skrbio. Prije izvjesnog vremena gradonačelnicima dva različita grada u Hrvatskoj ponudio sam suradnju, donaciju. Jedan od ta dva grada ima "desnog" a drugi "lijevog" gradonačelnika. Tražio sam 2000 kvadratnih metara terena na kojem bih izgradio zgradu, možda po projektu nekog svjetskog arhitekta i darovao 50 mojih radova kao što su oni u zbirkama Tate galerije, MoMA i Guggenheima i New Yorku ili Pompidoua u Parizu. I "lijevi" i "desni" gradonačelnik su me lijepo primili, ali mi ni jedan nije odgovorio nakon sastanka i mog maila koji pismeno oblikuje takvu ponudu. Mislim da su oštetili svoje sredine.

- Živite na relaciji Pariza, Zagreba, Dubrovnika. Što spaja, a što razdvaja te sredine, koje su, bar na papiru, uvijek bile sklone umjetnosti?

- Te gradove spajaju ljudi, a svi ljudi koje volim dolaze iz istog mjesta koje se zove humanizam. Nekad sam u šali odgovarao da na globusu imam četiri veš mašine, u tri različita politička sustava, na dva kontinenta sa samo jednom ženom. Krajem 80-ih doslovce sam živio kao Chanel: London - Pariz - New York. Dinamika i intenzitet kulturnih događanja bili su takvi da smo po dva mjeseca provodili u svakom od tih gradova. Mislim da je to veliki privilegij živjeti istovremeno na tim mjestima, družiti se s kolegama umjetnicima, galeristima, kustosima i konobarima.

- Danas je umjetnost i veliki biznis. Vaša se djela prodaju za ozbiljne sume, pa može li se od umjetnosti, kada je riječ o afirmiranim umjetnicima, pristojno živjeti?

- Može se živjeti dobro, ali važna je i pripadnost jednom duhovnom i umjetničkom krugu. Počeo sam dovoljno rano dok je svijet još bio otvoreniji, pa su takvi bili i ljudi u svijetu umjetnosti. Možda je stvar i u mojoj prirodi da sam uvijek tjerao svoj film i srećom nisam radio nešto konformistički što se tada "nosilo" na Zapadu. Iako nisam imao pripremljen teren, jer nažalost ljudi iz naših krajeva nisu ostavili veliki trag u globalnoj kulturi, koncem 60-ih i 70-ih je bilo ljudi po svjetskim metropolama koji su se htjeli pridružiti mom umjetničkom eksperimentu. Kasnije sam shvatio da su ti ljudi bili izuzetni, da se radilo o nezavisnim kustosima i kolekcionarima koji su gledali to što radim, a ne iz koje sredine dolazim. Naravno, trebalo je imati i hrabrosti i otići s dvadeset godina i tisuću maraka na neodređeno vrijeme, odnosno doživotno.

Prijatelj Beuys

- Na nedavno održanom Art Baselu bili ste među 35 posebno odabranih umjetnika u posebnoj sekciji "Unlimited". Predstavljaju vas i dvije velike galerije, jedna iz Londona, druga iz Milana. Očito, svijet je itekako zainteresiran za vaše radove. Može li se to reći i za ove naše sredine?

- To je značajna izložba jer su organizatori tog najvažnijeg svjetskog sajma shvatili da umjetničko tržište postaje kontraproduktivno ako se umjetnička djela tretiraju isključivo kao roba. Za razliku od sajma na kojem svaki kvadratni metar stoji više tisuća eura, u kome su djela nakrcana kao metro petkom navečer, "Unlimited" je izložba u kojoj nezavisni kustos od 1.000 umjetnika predstavljenih na sajmu izabere samo 35 da se predstave velikim instalacijama. Na primjer, za moj rad tražio sam 20, a dobio 40 metara zida, te je rad bio postavljen kao u muzejskoj prezentaciji. Naši kolekcionari još nisu stigli do konceptualne umjetnosti, iako je to sad već povijesni umjetnički pokret star 55 godina. Ali mislim da je veliki korak što su neki od domaćih kolekcionara ipak od figurativnog slikarstva stigli do apstraktne umjetnosti.

- U intervjuima ste govorili da ste poznavali mnoge slavne ljude, Micka Jaggera, Ivu Andrića… Tko je ostavio na vas poseban dojam?

- Ivo Andrić je bio blizak prijatelj mog oca, uvijek izuzetno skroman, gotovo član obitelji. Jaggera sam sreo ranih 70-ih, a Malcolm McLaren, otac punka i Sex Pistolsa, mi je bio bliski prijatelj. On je možda bio najobrazovanija rock and roll persona u svijetu. Imam lijepo sjećanje na Samuela Becketta i Guntera Grassa. Naravno, tu su i likovni geniji poput umjetnika koje sam spominjao. U MSU sam upravo održao predavanje s projekcijom "Moj prijatelj Joseph Beuys". On će sigurno ostati u deset najvažnijih umjetnika 20. stoljeća. Ono što je Picasso u prvoj polovici 20. Stoljeća, to je Beuys u drugoj. Čak mislim i više od toga.

Dimitrijević i Mick Jagger (gore) i s osnivačem Sex Pistolsa Malcolmom McLarenom (dolje)

- Kakva su vam sjećanja na Beuysa?

- Sjećam se kada bi se našli na nekoj izložbi oko njega je bilo i po sto fotografa. Onda su došle devedesete i počela je okupacija muzeja uljima na platnu, a Beuysov lik je lagano blijedio. Nije problem u mirisu terpentina, nego u tretmanu slika kao robe, zato što ih je možda lakše prodati nego instalacije. Bilo bi vrlo loše kad bi se povijest umjetnosti pretvorila u povijest umjetničkog tržišta. Neizmjerno me veseli kada neki dobar slikar kao Gerhard Richter ili Malcolm Morley, obojica također moji bliski prijatelji, obaraju aukcijske rekorde milijunskim cijenama. Ako Gerd Richter nakon 60 godina rada proda genijalnu sliku za 50 milijuna, to mi je logično. Ali ako je nekom Sotheby's aukcija prvi umjetnički nastup, to nije normalno. Činjenica da su mnogi muzeji obilježili 100 godina od Beuysova rođenja dobar je znak. 

Slučaj Beeple 

- Za vas se slobodno može reći da ste Europljanin. Kako iz te dioptrije danas gledate na ujedinjenu Europu?

- Od djetinjstva sam se osjećao Europljaninom. Jedan moj djed je studirao u Beču, otac u Beogradu i Parizu, ja u Zagrebu i Londonu. Granice su me uvijek smetale, prvi put sam kao šestogodišnje dijete otišao u Austriju dok je još bila podijeljena na američki i sovjetski sektor. Apsurdno je da za zečeve i medvjede granica ne postoji, a za ljude su tu žice i zidovi. Europa mora još dosta raditi na sebi.

S Yoko Ono

- Često mnogi govore da umjetnost nema budućnost, liberalni kapitalizam nije zainteresiran ni za umjetnost, ni za umjetnike. Jesu li te prognoze uopće realne?

- Prije par dana mailom mi je stigao članak o američkom "umjetniku" Beepleu koji je svoj NFT na aukciji prodao za 69,3 milijuna dolara u bitcoinima. NFT (nezamjenjivi token) je konvencija da se negdje u nekom strogo kontroliranom i dobro hlađenom kompjuteru upiše vlasništvo nad nekim virtualnim uratkom. Sve je virtualno, djelo je virtualno, za njega plaćeni milijuni su virtualni, na neki način virtualan je i autor, jer do jučer nije postojao u umjetničkom sustavu. Beeple je izjavio da je nedavno prvi put u životu vidio katalog Louvrea i da "tu ima stvari koje nisu loše". Također je izjavio da bi sad nakon uspjeha na dražbi, što je nekad bila zadnja instanca umjetnikove karijere, želio upoznati možda nekog umjetnika ili kustosa. U usporedbi s onim što smo živjeli do sada, to je svijet okrenut naopako.

- Pa, dobro, sve se vrti oko novca, dolara ili bitcoina, svejedno. Ali, gdje je tu umjetnost, kvaliteta, prestiž, uspjeh?

- Dadaisti su žudjeli za utopijom da sve bude umjetnost. Koliko god imam afinitet za dadaizam, nakon 100 godina sa simpatijama mogu izvršiti korekciju dadaistickih težnji: sve može biti umjetnost, ali sve nije umjetnost. Još 1975. u New Yorku u Sperone Westwater Gallery sam izlagao grupu djela "Ovo bi moglo biti remek djelo", "Ovo bi moglo biti razlog da se napišu knjige" i "Ovo bi moglo biti vrijedno milijun dolara". Tada su mi govorili da pretjerujem, ali današnja apsurdna realnost je nadmašila ove pretpostavke. To samo potvrđuje da je umjetnost naznaka za život, ali se moramo upitati kakvi se to modeli života nude. Žudnja za odlaskom na Mars je prirodna, ali sumnjam da bi model života na Marsu socio-politički bio drukčiji. Možda bi ljudi hodali s maskama za kisik, ali, eto, zadnje dvije godine imamo to i ovdje. Zašto ići da bi se tamo napravilo isto?

Ako je sve novac, onda novca nema, ako je sve business, businessa nema. Što se tiče umjetnosti, vraćam se arhaičnoj pretpostavci: umjetnost će se vratiti kada školjke zamijene dolare. 

Povezane vijesti

• Muškarac u donjem rublju IZLOŽIO VIŠE OD UMJETNOSTI U MOSKOVSKOJ GALERIJI
• Istarska multikulturalnost – kruna kulturnih vrijednosti u Istri 
• Berlin: Umjetnička instalacija s pepelom nacističkih žrtava naišla na osude