Žena je ženi nerijetko najgori neprijatelj. I gotovo svaka žena će to potvrditi i poduprijeti raznim primjerima iz svog osobnog iskustva. Čak i u onim slučajevima kada je muškarac ženi u bilo kojem obliku neprijatelj, u pozadini se najčešće skriva neka žena. Najčešće je to patrijarhalna majka.

Neprijatelj većine žena u Hrvatskoj već predugo vremena su konzervativne udruge koje se čvrsto drže uz skute Kaptola. Naravno, tko ih uglavnom predstavlja? Opet žene. Kako jedna žena, i uz to još dobra kršćanka, može biti protiv ratifikacije jednog tako važnog dokumenta kao što je povelja o nenasilju, odnosno Istanbulska konvencija? Zašto? Svatko oko toga ima svoju teoriju.

Nitko nam neće braniti da nosimo hlače

Meni osobno ne treba. Nitko mi ne treba tumačiti razmišljanja i povode osobe ženskog spola (i roda) koja, poput Željke Markić, u javnosti izjavljuje: "Većina ljudi koji odlaze u inozemstvo iz Hrvatske vam kažu da je glavni razlog to da ne vide da mogu napredovati svojim radom i svojim sposobnostima. I ova Istanbulska konvencija, način na koji se ona usvaja, nažalost upravo to potvrđuje." Jedna je žena izgovorila i ovo: "Istanbulska konvencija je preskupa da se ratificira i počne primjenjivati. Uostalom, žene ne bi smjele cinkati muževe". Jer, "Tako vam je to u obitelji".

Da, tako vam je to u mnogim hrvatskim obiteljima. Mi danas ne živimo na način naših prabaka, mi ne samo da imamo struju i vodu u svojim domovima, imamo štošta o čemu one nisu niti sanjale. Nama je danas sasvim normalno polagati za vozačku sa 17, 18 godina, raditi i štedjeti za naš prvi automobil. Nas nitko neće ispisati iz osnovne škole jer nema tko raditi u polju ili čuvati krave i ovce. Nas nitko neće prodati kao radnu snagu u imućniju obitelj. Nas nitko neće prisiliti na dogovoreni brak. Nas nitko neće spriječiti da se dalje školujemo i razvijamo karijeru. Ili da nosimo hlače ama baš svaki dan. Nas nitko neće osuđivati ili izbaciti iz obitelji ako se čak nikada ne udamo. Zvuči lijepo, zar ne? Budi malo ponosa u vama, zar ne? Štošta se promijenilo u ženskim životima u zadnjih stotinjak godina. Nažalost, štošta je još uvijek ostalo isto.

Nama se od malenih nogu još uvijek sa smiješkom dobacuje "Tko se tuče, taj se voli!". Nama se još uvijek govori što se u obitelji i društvu očekuje od djevojčica, a što od dječaka. Nama se još uvijek savjetuje da je bolje šutjeti. Govori nam se da svi u braku trpe i da je to normalno, jer nikome nije sjajno i bajno. Muškarcima se još uvijek sugerira da ne plaču k'o curice. I dalje se govori što je za curice a što za dečke, počevši od igračaka i sportova, pa na dalje. Muškarce se još uvijek provocira pitanjima "Tko nosi hlače u ovoj kući?".

Pitao je često to i moj bivši svekar. Sugerirao je mom bivšem mužu da se treba znati tko je gazda u kući. Moj odgovor je glasio: "U mojoj kući mogu postojati samo ravnopravni partneri koji ravnopravno doprinose u kuću i obitelj i ravnopravno odlučuju i skrbe o svemu. Budući da vaš sin većinu svoje zarade, koja je usput veća od moje, ili popije sa svojim pajdašima, ili potroši na policijske kazne, i budući da vaš sin većinu svog vremena brine o svima samo ne o svojoj obitelji, dok sam ja živa, on neće biti nikakav gazda u mojoj kući".

Istina, u trenutku mog izbora sadržana je i moja odgovornost, moja pogrešna prosudba… prosudba od pamtivijeka na počecima veze zaslijepljena ljubavlju. No, odgovornost je ujedno i shvatiti pogrešku i ispraviti je. Pogotovo kada su životi u pitanju.

Znam što znači gledati smrti u oči. Znam kakve su oči podčinjene žene. Znam žene koje su usred noći s djecom u rukama, samo u pidžamama, bježale od nasilnika da bi spasile živu glavu. Znam one koje su digle ruku na sebe jer je njihov krvnik uspio izmanipulirati cijeli sustav i oduzeti im ono najvrjednije u životu. Vidjela sam djevojke koje su se samo malo srdačnije nasmijale konobaru kad je donio piće, pa im je sekundu nakon toga šamar zastrujao preko lica. Vidjela sam one šutirane, počupane, iskidane odjeće, osramoćene, izbačene iz automobila nasred ceste, one koje gradom hodaju gledajući u pod…

Nasilnici su obični slabići. I točka. Onaj tko nema argumenata, taj udara! Onaj tko se osjeti podređenim, taj udarcima vraća stvari na svoje mjesto. Nažalost, često je dug i bolno trnovit put do tog konačnog shvaćanja i osvješćivanja. Mnoge žene na tom putu pogibaju. Mnoge nikada niti ne postanu dio mračne službene statistike. Jako veliki broj njih cijeli život tiho odboluje i propati, ne vidjevši ama baš nikakvog izlaza ili pomoći da izađu iz tog mračnog začaranog borbenog ringa.

I na kraju, najveći broj žrtava nasilja u obitelji nitko nikada neće moći pobrojati, a tu su među nama, na svakom koraku, dobro prikriveni u svojoj unutarnjoj sramoti. Njihove duše su izranjavane, ponekad i njihova tijela. Sve će to godinama, možda i ostatak života, pokušavati dovesti u red. Govorim o djeci koja su odrastala gledajući nasilje u obitelji. Bilo psihičko ili fizičko, bilo da su ga vršili tata ili mama. (Patricija SOFTIĆ)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I ONLINE IZDANJU

Povezane vijesti

• PLENKOVIĆ: HDZ ne tolerira nasilje
• U VRIJEME KORONAKRIZE ZABILJEŽEN JE PORAST NASILJA NAD ŽENAMA: Iako se dešava među četiri zida, obiteljsko nasilje je kršenje ljudskih prava, a ne privatno pitanje
• Stižu nove preporuke o Istanbulskoj konvenciji. Vlada u iduće tri godine treba provesti dosta toga