Dana 11. studenog 1991. godine prije 30 godina u Zagrebu je osnovano Društvo Istrana. Bio sam jedan od inicijatora osnivanja tog Društva. U osnivanju Društva sudjelovali su i neki ugledni Istrani, dio njih nije više među nama. Pišem ove retke njima u spomen, ali i da čitatelje Glasa Istre podsjetim na to Društvo koje je sljednik Prosvjetnog i potjernog društva Istra koje su osnovali naši preci – iseljenici Istrani u Zagrebu davne 1922. godine.

U Zagrebu se skrasilo na tisuće Istrijana koji su potjerani, pobjegli od strane talijanske fašističke vlasti između dva svjetska rata.U Karlovcu je osnovana i posebna gimnazija za djecu iz Istre izbjeglih Istrana. Bili su smješteni u barake na Trešnjevci, ali i po drugim dijelovima grada. Još 1922. godine Istrani u Zagrebu osnovali su svoj klub pod nazivom, koliko se sjećam, Istra. Kad sam ja studirao (1957-1962), u njega su zalazili pretežno studenti koji su studirali u Zagrebu. Raniji Klub Istrana je bio zamro tj. nije više bio aktivan. Stoga je nas nekolicina Istrana devedesetih godina inicirala ponovno osnivanje Društva Istrana.

Sastanci subotom

Međutim, prije nego krenem s opisom aktivnosti oko osnivanja našeg društva, osvrnut ću se na neke Istrijane iz starijih i novih (u to vrijeme) generacija zagrebačkih Istrana.

Grupa Istrana sastajala se i prije mog dolaska u Zagreb 1986. godine, pa sam se i ja pridružio toj grupi uskoro nakon dolaska u Zagreb. S njom me upoznao i povezao moj školski kolega Aleksa Ladavac, koji je, koliko se sjećam, radio u Bina-Istri, firmi koja je imala sjedište u zagrebačkom neboderu u strogom centru grada. Ta se grupa sastajala svake subote, prije podne, u kavani hotela Dubrovnik na trgu Bana Jelačića. Jezgru spomenute grupe sačinjavali su: Berto Črnja, Ljubo Drndić, Etore Poropat, dr. Sirotić, dr. Brnobić. Dvojica posljednjespomenutih bili su prijeratni izbjeglice iz Istre. Sjećam se još jednog, mislim da mu je prezime bilo Doblanović. Povremeno, zapravo vrlo često, tim bi se veteranima, osim mene, pridružili Milan Rakovac, Aleksa Ladavac, Mario Mikolić, Albino Čehić, Ercole Golja (on se međutim nakon isteka mandata saborskog zastupnika 1990.godine vratio u Istru), Bassani Quintino i dr.

Bilo je to vrlo ugodno druženje, tema je vrlo često bila Istra, ali smo se širili i na druga područja. O nekima od njih reći ću nekoliko riječi zato što sam se s njima više družio, bolje ih upoznao, ili su mi (možda) bili simpatičniji, bliži. Često ih se sjećam.

Prvog bih istaknuo Berta Črnju, za kojeg sam i ranije čuo. Njegovog brata Zvanu sam upoznao još ranije kada sam bio na osnivačkoj skupštini Čakavskog sabora u Žminju, koji nije bio dobro primljen od nekih drugova iz tadašnje Zajednice općine Rijeka. U pamćenju mi je sastanak u Rijeci, kada je jedan "drug" (iz Rijeke) poprilično oštro govorio o Čakavskom saboru, u obranu kojeg je temperamentno istupio Ive Siljan, tadašnji direktor Glasa Istre, a pridružio sam mu se i ja.

Čakavski sabor nikada nije zabranjen, djeluje i danas, veliku je ulogu odigrao pogotovo u širenju naše kulture, naročito čakavice. Sa Zvanom Črnjom sam uz svog prijatelja Marija Kalčića, koji ga je i poznavao, jedne zgode obilazio Barbanštinu i Sutivanac, kojom prilikom smo svratili u rodnu kuću M. Kalčića u Reguliće, a potom i moju rodnu kuću u Varožu. Volim i danas Zvanove stihove na jedinstvenoj žminjskoj čakavici. Nakon smrti u Žminju mu je postavljena bista, prisustvovao sam tome.

Berto Črnja

Već prilikom prvog susreta Berto Črnja je na mene je ostavio snažan dojam. Znao sam da su braća Črnja bili izbjeglice prije rata, zatim u partizanima, znao sam da je Zvane bio jedan od osnivača Glasa Istre, još davne 1943. godine (mislim) u Gorskom Kotaru usred rata. Za Berta sam čuo da je napustio komunističku partiju, te je imao status disidenta. Znao sam i to da je moj kolega, diplomirani pravnik, da je neko vrijeme bio sudac Vrhovnog suda RH, zatim odvjetnik.

U tim našim zagrebačkim razgovorima, nekad i u četiri oka, pokazivao je živi interes o svemu što se događa u Istri, znao je da ja nisam prekinuo veze s Istrom, odnosno Istranima i da često putujem kući, a i rekao sam mu da se ne mislim za stalno preseliti u Zagreb. Naravno da smo razgovarali o mom poslu, posebno sam ga detaljnije informirao o događanjima vezano za reizbor sudaca Vrhovnog suda. On je ta zbivanja pratio i putem medija, znao sam, to mi je rekao, da je bio u prijateljskim odnosima s Vladom Gotovcem i Vladimirom Primorcem, o kojima je govorio sve u superlativu, dok se o Milanu Vukoviću izražavao vrlo negativno, dobro ga je poznavao, obojica su bili odvjetnici.

Godine 1992. Berto Črnja je izdao knjigu pod naslovom "Zbogom drugovi". Promocija knjige B. Črnje održana je u Klubu Istrana (Ilica 13) pred prepunom dvoranom. Knjigu mi je poklonio s posvetom "Prijatelju Frančuli, dragom Sutivančanu – Berto Črnja".

Nakon mog povratka u Pulu samo sam se ponekad vidio (kada bih došao u Zagreb) i čuo s B. Črnjom. Sjećam se da mi se, nakon što sam u Glasu Istre, svojevremeno, napisao moj osvrt na odluku o ukidanju Statuta Istarske županije, posebno onih odredbi koje reguliraju prava talijanske nacionalne manjine, javio pisanim putem, podržao moje stavove. Pismu je priložio jedan dokument iz doba NOB-a, mislim da se radilo o iskaznici ili sl., koji je bio dvojezičan (na hrvatskom i talijanskom jeziku) uz opasku "…zar ćemo Talijanima uskraćivati njihova prava koja smo im priznali u partizanima, kada smo se zajedno (Hrvati i Talijani) borili protiv fašizma…"

Osobno smatram da i Berto Črnja zaslužuje da mu u Žminju, uz brata Zvanu, bude postavljena bista.

Drndić i Rakovac

Drugi Istrijan u Zagrebu koji me je impresionirao, ne samo po svojoj visini, već i po nastupu, elokvenciji, a i životopisu, a kojeg sam od ranije znao, bio je Ljubo Drndić iz Karojbe, jedan od, zajedno sa bratom Stipom, pokretača ustanka u Istri, inicijator donošenja i autor teksta povijesnih "Pazinskih odluka" iz rujna 1943. godine, o raskidu sa fašističkom Italijom i priključenju Hrvatskoj. Ta odluka je potvrđena na drugom zasjedanju ZAVNOH-a Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, a kasnije i AVNOJ-a. Nije mi poznat pobliže njegov put nakon oslobođenja, znam da je bio u diplomaciji, ambasador u nekim zemljama. Kad sam ga upoznao bio je u mirovini.

Osim rasprave, razgovora, a sve ga je zanimalo, Lj. Drndić je volio zaigrati briškulu i trešete, što smo ponekad on, B. Črnja, A. Čehić i ja, ali i drugi iz našeg kruga i prakticirali u nekoj gostioni gdje je kartanje bilo dozvoljeno. Bio je jako vezan za Istru, Karojbu, gdje je i pokopan. Sjećam se dirljivog teksta njegove kćerke Daše napisan o svom ocu, objavljenog u Glasu Istre.

Moram svakako izdvojiti i Milana Rakovca, sina narodnog heroja Joakima Rakovca, kojeg sam od ranije dugo poznavao dok je boravio u Puli. Sjećam se , mislim da me pamćenje ne vara, da ga je Ivan Siljan, direktor Glasa Istre, doveo za glavnog urednika; do tada je radio u nekom časopisu. Bili smo u dobrim prijateljskim odnosima, kretali smo se i sretali u istom krugu ljudi. Sve je više postao poznatiji i prepoznatljiv kao pisac, književnik, pjesnik, polemičar. Još i danas imam u memoriji njegov roman "Riva i druzi" o Puli nakon oslobođenja. Nastavio je uzlaznom linijom i, koliko se sjećam u Zagrebu sam ga zatekao na mjestu glavnog urednika ili urednika kulture na HRT-u. Bilo ga je milina slušati, radi se o pravom intelektualcu, lijeve orijentacije, nadam se da nije "gambija bandiru".

I dalje je aktivan, iako nije puno mlađi od mene, javno nastupa. Nažalost, rijetko kontaktiramo, pratim ga, ali ne onoliko koliko bih htio. Svakako zauzima vrlo visoko mjesto u istarskoj, a po mom mišljenju i hrvatskoj kulturi, književnosti. Drago mi je, a to sam negdje pročitao, da su mu izašla Sabrana djela.

Proglas iz 1991.

Još jedna osoba bila mi je izuzetno draga, a to je Albino Čehić, rođeni Puležan, novinar i publicist, koji je svoju mirovinu dočekao kao novinar-urednik na Hrvatskom radiju. Kao novinara ga nisam često slušao jer inače nisam ljubitelj radija, ali sam ga, naročito za vrijeme boravka u Zagrebu, često viđao jer je bio stalno nastanjen u Zagrebu. Obavezno bi preko ljeta boravio u Puli gdje je imao mnogo prijatelja, još iz djetinjstva, pa smo se tu i tamo znali naći. Bio je ćakulon i drag čovjek, omiljen među svima.

Vratimo se na temu osnivanja Društva Istrana u Zagrebu.

Dana 17. kolovoza 1991. godine inicijatori osnivanja Društva Istrana obznanili su sljedeći Proglas: "U cilju okupljanja Istrana nastanjenih na području grada Zagreba i u cilju poticanja njihove (nestranačke) aktivnosti, prvenstveno usmjerene razvoju Istre, odlučili smo potaknuti osnivanje Društva Istrana u Zagrebu." Inicijativu su potpisali: Quintino Bassani, dr. Ranko Licul, Josip Brajković, Nevio Mirković, Rudolf Frančula, Mirko Gortan, Etore Poropat, Albino Čehić, Milan Rakovac, Aleksa Ladavac i Željko Vivoda. Među inicijatorima su bila i dvojica mojih školskih kolega (iz istog razreda), i to Mirko Gortan i Aleksa Ladavac, koji su radili i stanovali u Zagrebu.

Započetu smo inicijativu na kraju i realizirali. Na tu akciju me podsjeća ne samo moje sjećanje, već i podeblji fascikl u kojem čuvam akte i druge pisane materijale kojih sam dijelom bio i ja autor, budući da sam bio zadužen za sve pravne i činovničke poslove, posebno izrade Statuta za osnivanje Društva. Želim posebno naglasiti da smo pristupili osnivanju Društva Istrana i zbog ratnih prilika koje su vladale u Hrvatskoj u to vrijeme.

Osnovni ciljevi i zadaci Društva navedeni su u točki 2. rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, a to su "…da okuplja Istrane, zaposlene i nastanjene na području grada Zagreba, da doprinosi očuvanju i unapređivanju kulturnog, povijesnog i gospodarskog identiteta Istre; da njeguje nacionalnu pripadnost i život Istrana – Hrvata i Talijana, da doprinosi vrednovanju povijesnih tekovina te izučavanju do sada nedovoljno istraženih tema, područja i razdoblja, da surađuje sa zavičajem, da potiče i pomaže suradnju Zagreba sa Istrom, da se zalaže za ravnomjeran i stabilan gospodarski, društveni i sveukupni razvoj Istre, da se zalaže za ostvarivanje svih zadataka iz programa rada društva…". U osnovnim načelima, između ostalog, naglašeno je i sljedeće: Društvo je izvanstranačka društvena organizacija, članovi Društva su u pravilu ljudi porijeklom iz Istre s radom i životom u Zagrebu, kao i ljudi koji imaju aktivan odnos prema Istri (radom, boravkom i sl.)

Osnovna načela

Smisao postojanja Društva je doprinos u očuvanju, održavanju i unaprjeđenju kulturno-povijesnog i gospodarskog identiteta Istre; na istarskom prostoru milenijima su stvarane materijalne i duhovne vrijednosti u suživotu romanskog i slavenskog življa, u prožimanju tih kultura, kao i drugih (posebice germanske) i stvorene su vrijednosti europskog i svjetskog značenja; te kulturne i civilizacijske vrijednosti potrebno je čuvati, valorizirati i unaprjeđivati; razvojne tokove u Istri treba usmjeravati, cijeneći njezine prirodne geografske i druge osobitosti i prednosti, te ostvarujući društvene i infrastrukturne pretpostavke za njezin još ravnomjerniji i stabilniji materijalni i društveni razvoj; u antifašističkoj borbi Hrvati i Talijani Istre ostvarili su svoju slobodu i sjedinjenje sa Hrvatskom, a kroz vlastite odluke iz rujna 1943.godine u Pazinu pa sve do Osimskih sporazuma iz 1975.g. stvorene su osnove za nepovredivost granica ali i osnove za suradnju i regionalno povezivanje u ovom dijelu Europe; njegovanje nacionalne svijesti i unaprjeđivanje nacionalnog života autohtonog hrvatskog i talijanskog življa Istre, te ravnopravnost ostalih Istrana drugih nacionalnosti u ostvarivanju nacionalnih i građanskih prava.

Na osnivačkom zboru Društva Istrana usvojena je i Izjava za javnost koju je autor Milan Rakovac pročitao, a Glas Istre ju je objavio slijedećeg dana, 11. studenog 1991. godine, pod naslovom "Nema trgovanja sa Istrom" i nadnaslovom "U Zagrebu osnovano Društvo Istrana", a koja glasi: "U ovim teškim povijesnim vremenima za hrvatski narod, mi Istrani nastanjeni u Zagrebu dižemo svoj glas za našu domovinu Hrvatsku. Grad Zagreb udomio je tisuće Istrana poslije sramnog Rapalla kada smo prodani Italiji od strane tadašnje Jugoslavije i kao što je Hrvatska od 1921.godine nadalje primala izbjegle Hrvate iz Istre, posebno Zagreb, tako Istra danas prima u svoja njedra protjerane Hrvate, šalje stalno materijalnu pomoć, kao i borbene jedinice u zaraćena područja.

Danas, kada pojedini politički krugovi Beograda i Rima špekuliraju sa Istrom koja bi imala biti predmet trgovanja, kao i 1920.godine, mi podsjećamo na neutrnuto hrvatsko nasljeđe upravo na prostorima sjevernog Jadrana, od Modruša i Senja do Pule i Kopra, gdje je utemeljena i neutrnuto djelovala kroz historiju hrvatska glagoljaška kultura. Podsjećamo na tešku narodnu borbu kroz 19. stoljeće kada su biskup Juraj Dobrila i Matko Laginja kroz hrvatski narodni preporod uspostavili čvrst politički hrvatski korpus u Istri. Podsjećamo na genocidalnu antihrvatsku politiku pod talijanskim fašizmom koja nas je zatirala i protjerivala, podsjećamo na ustanak Istrana i odluke u Pazinu rujna 1943. kada vodstvo ustanka donosi odluke o kidanju svih političkih veza sa Italijom i sjedinjenju sa „našom hrvatskom braćom“. Podsjećamo na tešku međunarodnu borbu za priznavanje naših odluka, potvrđenih Mirovnim sporazumom sa Italijom u Parizu 1947., Memorandumom o suglasnosti u Londonu 1954., Sporazumom u Osimu 1975...

Podsjećamo na sve te povijesne temelje naše Istre, jer danas se opet čuju glasovi koji bi htjeli oduzeti nam Istru. Suživot i preplitanja kroz suradnju i prijateljstvo nas Hrvata sa Talijanima Istre, kao i sa svim ostalim etničkim skupinama naseljenim u Istru poslije oslobođenja, jest temelj budućnosti hrvatske Istre, jer mi istarski Hrvati kao većinski narod zasnivamo convivenzu kao povijesnu nužnost opstanka, poučeni gorkim iskustvima iz povijesti, i zalažemo se za respektiranje naših posebnosti, čemu svakako pridonosi projicirano osnivanje županije na ovom graničnom području, koje mora biti most Hrvatske ka Italiji i zapadu uopće, kao što smo uvjereni da nova granica između Hrvatske i Slovenije u tome smislu mora biti najotvorenija za slobodni protok dobara, ljudi i kulture, a ne zapreka.

Kroz potonja povijesna zbivanja Istra je iskazala svoja htijenja izjasnivši se za suverenu i samostalnu Hrvatsku na referendumu 1991., kao što je znala očuvati mir na svome prostoru i kroz sporazum o odlasku jedinica bivše jugoslavenske vojske, te u ovim prijelomnim trenucima povijesti Istra postaje pouzdana i mirna oaza napaćene Hrvatske, u teritorijalnom, političkom i materijalnom smislu. Smatramo da je od presudne važnosti za Hrvatsku održati takvo stanje stvari gdje je moguća najšira pomoć stradalim područjima, proizvodnja, trgovina i nesputana komunikacija sa svijetom.

Promoviranje zavičaja

Zadaća pak nas Istrana u Zagrebu jest okupljanje kroz rad Društva Istrana na daljnjem promoviranju našeg užeg zavičaja, s kojim moramo uspostavljati čvršće spone, kao i zalaganje za ono najvrijednije što nam donose tradicije istarskih Hrvata u ovom teškom dobu – civilizaciju i kulturu, komunikaciju i mirotvornu suradnju, kao elemente očuvanja i razvitka ukupnog hrvatskog političkog korpusa, jer upravo je sada od bitne vrijednosti uspostavljati najplemenitije od onoga što imamo.

U Zagrebu 10.studenog 1991.g."

Poručio bih Emilu Dausu, saborskom zastupniku IDS-a, koji se zalaže za autonomiju    Istre, i njegovim istomišljenicima, da pročitaju ovu izjavu Društva Istrana iz 1991.godine, ako već nije stigao upoznati povijest Istre.

Na osnivačkom zboru Društva Istrana 10. studenog 1991. godine u Upravni odbor izabrani su: Aleksa Ladavac, Etore Poropat, Miljenko Pajalić, Nevio Mirković, Quintino Bassani, Predrag Sirotić, Aleksa Crnjaković, Rudolf Frančula, Vesna Jurkić Girardi, Uroš Peruško i Marčelo Popović. Za predsjednika Upravnog odbora Društva Istrana izabran je Aleksa Ladavac.

Sukladno programskim načelima i u izvršavanju istih, Društvo je od svog osnivanja nastavilo s aktivnim radom svo vrijeme dok sam ja boravio u Zagrebu (tj.1995. g.), vjerujem da je tako nastavilo i kasnije sve do današnjih dana.

Drago mi je i ponosan sam što sam bio jedan od osnivača Društva Istrana u Zagrebu.

Povezane vijesti

• BIVŠI ZAGREBAČKI STUDENTI IZ ISTRE OKUPILI SE U LIMSKOM KANALU "Zatvaranje istarskog kluba u Ilici bila bi katastrofa. To nikada nećemo prihvatiti"
• PUČKA PRAVOBRANITELJICA predlaže da se Istarski klub premjesti iz Ilice. Spasiti ga može Istarska županija, ali cijena je paprena
• Paus: Borit ćemo se za nastavak rada Istarskog kluba u Rijeci