razgovor s kantadurom

Zakantali bi navečer i pjevali do jutra, pak zajno na delo

| Autor: Roberto Rauch
(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


Ovoga puta u konobu Klarići, umjesto na obilnu manjadu, dolazimo pronaći jednog od najstarijih, ako ne i najstarijeg istarskog kantadura. Milanu Orliću, kojeg od milja zovu Milio, već je 86 godina, ali i dalje može pustiti glas i zakantati. Ponekad je, saznat ćemo to u razgovoru s njim, na to i primoran unatoč poodmakloj dobi: kantaduri su, nažalost, u Istri sve rjeđi, i sve se češće postavlja pitanje hoće li rijetki mladi koji se u ovo upuštaju održati na životu ovu glazbenu tradiciju ili će ona u potpunosti odumrijeti.

Milia i ženu mu Milku, rodom iz Butkovića, s kojom je u braku već 58 godina, posjećujemo u njihovom domu iznad konobe. Tipični je to, seoski doček: na stolu su za čas bičerini s likerom od divljih čerišnji koje je sama brala, a uskoro pristižu i plate s domaćom pancetom, kobasicama, ošokolom i sirom. Nakon obilne gozbe fotograf odluči izvesti Milia van kako bi ga poslikao, pa Milka komentira: "Sam mu rekla, hoj se preobuć, ča će te takovog dati u novine, kako da si u brajdah", žali se na njegovu odjevnu kombinaciju, ali Milio o tome ne želi ni čuti: "takov san, čovik sa sela", kaže.

(Snimio Milivoj Mijošek)(Snimio Milivoj Mijošek)

Vi ćete sve nadmašiti

Kad je snimanje gotovo, Milio se sa zadovoljstvom ponovo sjedne u svoju stolicu i prisjeća se kako je počeo kantati još "kad je bio ovako mali". Po visini koju pokazuje dlanom, rekli bismo da tad nije imao više od 5 godina. Pjevao je zajedno s drugim, budućim kantarinima iz Klarića i okolnih sela, i već su se tad počele stvarati baze za "Vesele Roverce", jednu od najcjenjenijih kantadurskih grupa u Istri. U njoj su bila čak dva Milana Orlića: osim njega, bio je tu i Bižulin, za kojeg mnogi kažu da je bio najbolji kantadur u Istri. Pa još pjevač Mario Butković Korut, Pere Orlić na roženicama, Miho Orlić, koji je pjevao i svirao, i Mario Sandrić.

- Su nas stariji nosili, već kad smo bili dica su kapili da ćemo biti bolji od njih. Vi ćete sve nadmašiti, tako su nam govorili. A u to vrime ni bilo grupa. Je bilo itekako kantarini, ali pojedinačno, već i po dva je teško za najti. Ali grupa nije postojala, kaže nam.

Priznanje koje su Roverci dobivali od starijih znalaca nije dolazilo slučajno, nego zbog vlastite posvećenosti i ustrajnosti u kantama, kao i činjenici da ih je vodio legendarni Renato Pernić.

- Pernić je u početku samo z nas dela i lipo je bio kuntenat. Ljudi su uživali i poštivali nas, ali zato što smo stalno vježbali. Zakantali bi navečer i pjevali sve do jutra, pak zajno na delo, kaže i dodaje da su najčešće vježbali baš ovdje, pa pitamo Milku ko su je štufali: "Mozak su mi popili!" kaže u (polu)šali.

Četiri ure in fil smo kantali

Uskoro su Veseli Roverci počeli dobivati priznanja i na festivalima. Najprije lokalno, kada su u Motovunu osvojili prvo mjesto na festivalu istarskih kanta, a godinu kasnije i u Zagrebu, na međunarodnoj smotri folklora, gdje su nastupale najbolje grupe iz bivše države i šire. Iako su publiku oduševili pjevačkim umijećem, Milio nam kaže da se, zbog problema s moljcima, nisu oduševili svojom odjevnom kombinacijom:

- Tarme su nam pojile robu, pa smo se morali snalaziti. Pošli smo u bilim cavatama, kape smo pozabili ofarbati, organizatori su nan rekli da to nije istarsko, kroz smijeh se prisjeća Milio.

U Zagrebu su Veseli Roverci snimili svoju prvu ploču. Trojica su kantala, jedan je svirao roženicu i jedan harmoniku za tararanku. Milio nam pritom prepričava iskustva sa snimanja u raskošnom studiju Jugotona:

- Svaki od nas je bija u svom prostoru, samo smo se kroz staklo vidili. Samo si mrdnija i zajno crveno svjetlo nije bilo upaljeno, ala jopet. Napunili smo jedan koš, takovi, od tih narizanih traka ča nisu bile dobre. Su nan rekli: ma ča se rabivate, po 2-3 koša znaju napuniti dok snime ča dobrega. Ali smo snimili tri kante i jenu tararanku pod armoniku, računali smo da ćemo to finiti na vrime do vlaka za nazad. Četiri ure in fila smo kantali, in fila!, Kaže Milio i nadodaje da su poslije snimili još nekoliko ploča, koje su znali snimati i vani, i po konobama među bačvama, "i štešo je bilo dobro".

Šinjora, kamo je longplejka?!

Pitamo Milijana ima li još kakvu ploču kod sebe, a on kima glavom i odmah se podiže. Traži je među komodama, otvara vitrine i kašetine, ali ploče nema. Kako to često biva u braku, pomoć traži od svoje bolje polovice.

"Šinjora, kamo je longplejka?!" doziva Milku koja je otišla pripremiti nam još hrane. "Ki?" čuje se njen glas iz kuhinje. "Longplejka, ploča!" iziskuje Milio, a ona se uskoro vraća u dnevni boravak i, kao da je ovdje pustila ploču prije pet minuta, odmah je izvuče iz jedine ladice u koju on nije zavirio. "Na Brkuncu restu rože", naslov je ploče s kojom Milio ponosno pozira pred objektivom dok nam govori kako su Veseli Roverci, osim po čitavoj bivšoj državi, zabilježili nastupe po Austriji, Italiji, a jednom su stigli čak i do SAD-a. S posebnom se radošću prisjeća jedne trodnevne, zagrebačke mini-turneje kada su kultnu dvoranu Vatroslava Lisinskog napunili "do grla".

Premda će za nekoliko godina napuniti 90, šjor Milio s pjevanjem i dalje ne staje. A ni putovanjima: i ove godine planira odlazak u Kumrovec na obilježavanje Dana mladosti, dok Milka dodaje da bi tamo "poša i goja". I dalje se odazove kad ga negdje zovu, a ove je godine i u odboru za Titove dane u Fažani, pa zajedno s ostalim članovima mora osigurati pronalazak kantarina i svirača. Ipak, radije bi da se time sada bave neki mlađi, što nam ističe usput opsovavši Boga koji mu je, dodaje, samo veznik.

(Snimio Milivoj Mijošek)(Snimio Milivoj Mijošek)

- Zovu me na feštu, pa ćemo zakantati. Ma ne moren, san gobast, ja isto ću jedan dan reći doviđenja. Najteže mi je ča ne moren plesati, kaže dok Milka ironično dodaje: "ah, brižan"! Nekada je, naime, često znao i zaplesati folklorne plesove, najčešće u Domu armije. Danas mladima koji ga prakticiraju pronalazi zamjerke:

- Drže ruke gore, a ruku gori je imala samo ženska ki je držala bijeli facolić, koja je prva. Nikako drugi. Ni ruke gori, ni ruke ovako, ruke onako. Kako gredu noge, pa ne znaju njanke noge držati porko bog. Ja bi njin pokaza, samo bi pa doli, jer noge imaju da vrte. Kad se pleše u krug, moraš pratiti i prvega i zadnjega, ne sme se skakati, dizati noge simo tamo, strog je u svojoj procjeni, i ništa mekši prema mladim kantadurima. Problem je, kaže nam za kraj, da mlađe nema tko učiti, a i više se bave drugim stvarima.

- Smo bili jedan dan u Barbanu, je piva jedan mladi par. Jena mlada cura, toliki lipi glas ima, ona je super kantala. A ta mladić je hodija gori, pa doli. Ni ga ki navaditi! Stani dečko, da te usmjerimo, da se navadiš koju ćeš ariju držati toj curi. Sad su mladi na mobitele i non stop neke gluposti na njemu slušaju. I drugu muziku. Prije nije bilo toliko tega, forši na radiju, ma ča si čuja si čuja, a čuja si te naše kante, i doviđenja, rekao nam je Milio.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter