Prva pojedinačna, ali sustavna speleološka istraživanja na području Istre vezuju se uz zanimanje francuskog speleologa Eduarda Alfreda Martela (1893.–96.), oca suvremene speleologije (1859.-1938.) koji dolazi u Pazin neposredno nakon objavljivanja romana ‘Mathias Sandorf’ Julesa Vernea. Dio radnje romana smješten je u podzemne kanale Pazinske jame.

Godine 1925. tršćanski speleolozi u Ćićariji istražuju Rašporski ponor, koji je otada nekoliko godina bio među najdubljima na svijetu. Talijanski speleolozi istraživali su i jamu kraj Semića, te ponor Kolinasi kraj Roča.

E. A. Martel

Spomenimo tek da Hrvatska enciklopedija za ponor piše da je riječ o otvoru ili sustavu pukotina u propusnim stijenama u kojima se površinska tekućica gubi, ponire. Ovisno o naravi tekućica, postoje trajni i periodični ponori. Posebno su zanimljivi ponori u našem kršu što naizmjence, za niskih voda, gutaju vodu, a za visokih, kao snažna vrela, izbacuju vodu; takvi se ponori u Lici nazivaju rigala. Naš izraz ponor sve se više upotrebljava i u međunarodnoj literaturi.

U ovom prilogu osvrćemo se na ponore, gutala ili ždrla, kako se sve ne zovu ovi speleološki objekti na istarskom poluotoku.

Pazinski ponor

Pazinski ponor zakonom je zaštićen i proglašen važnim krajolikom, a obuhvaća kanjon i ponor Pazinčice, dužine oko 500 i dubine oko 100 metara, te Pazinsku jamu čija je dužina podzemnoga dijela 287 metara. Prva speleološka istraživanja počela su krajem 19. stoljeća, kada je francuski speleolog Martel proveo prvi nacrt, a potom je šezdesetih godina prošlog stoljeća Mirko Malez izradio novi nacrt s detaljnim geološkim opisom.

Prvo speleoronilačko istraživanje proveo je Speleološko društvo Istra 1975. godine, koje ponavlja 2015. godine, a Antonio Ciceran iz Speleokluba Had izradio je novi detaljan nacrt.

Pazinski ponor

Ulaz u Pazinsku jamu nalazi se ispod gotovo 100 metara visoke vertikalne stijene na kojoj su danas kuće grada Pazina, a ulazi se kroz visoku i široku polukružno nadsvođenu šupljinu. Podzemni se kanal dalje proteže u smjeru jugoistoka, suzujući se i šireći te naposljetku tvoreći dugu i široku završnu dvoranu sa sifonskim jezerom poznatim pod nazivom Martelovo jezero. Ono je sifonom spojeno s slijedećim, Mitrovim jezerom, u naravi vodenim kanalom koje završava vodopadom i novim sifonom zasad neistraženim nastavkom.

Rašporski ponor najdublji u Istri

Jama kod Rašpora (Grotta della marna, Abisso Bertarelli, Ženjkanja jama, Žankana jama) nalazi se u neposrednoj blizini istoimenog sela, na nadmorskoj visini od 670 metara, i najveća je i najdublja jama u Istri.

Priča počinje 16. travnja 1922. godine kada su se talijanski speleolozi iz tršćanskog kluba Commissione grotte della Societa alpina delle Giulie (CGSAG) vraćali s višednevnog istraživanja po Istri. Zbog kvara na vojnom kamionu kojim su putovali, bili su primorani zaustaviti se u okolici Rašpora, čekajući njegov popravak. Po definiciji radoznali, iskoristili su vrijeme čekanja zanimajući se među mještanima za eventualne speleološke pojave u njihovoj okolici. Saznali su da se pokraj seoskog groblja, nalazi ponor čiji je ulaz većih dimenzija, a u koji se za kišnih razdoblja slijeva nekoliko potočića.

Ulaz u Rašporski ponor

U tranziciji između raznih istraživanja na području Istre i Ćićarije, speleolozi iz velike tršćanske udruge, Asocciazione XXX Ottobre (AXXXO), 20. srpnja 1924. godine nailaze na ulaz u Rašporsku jamu. Posjećuju prvi horizontalan dio te zaključuju da je vrlo perspektivna. Manje od dva mjeseca nakon toga vraćaju se i istražuju je do 192 metara dubine.

Iduća akcija planirana je za 20. i 21. rujna 1924. Dosegnuli su dubinu od 307 metara, a daljnji put u dubinu bio je onemogućen nedostatkom opreme.

Članovi CGSAG odlučuju organizirati akciju za početak studenog i šalju poziv »suparničkoj« udruzi, koja ga je odbila. U toj akciji, provedenoj od 1. na 2. studenoga 1924. dosegla se dubina od 365 metara, koja je nakon sređivanja podataka korigirana na 381 metara. To je već značilo svjetski rekord. Kako bi osigurali neometani nastavak započetih istraživačkih radova, članovi CGSAG uzimaju teren na kojem se jama nalazi u najam od pet godina.

U ekspediciji, 24. kolovoza 1925. godine, dosegli su dubinu od 450 metara. Radosnu vijest o novom svjetskom rekordu javljaju telefonom. To je bio jedan od posljednjih radosnih trenutaka, jer nevrijeme koje je te noći poharalo dobar dio Europe, nije ni speleologe ostavilo pošteđene: vodeni val bio je koban za Karla i Blaža Božića. Oni su bili dio peteročlane grupe mještana iz Rašpora koji su pomagali istraživačima u gornjim dijelovima jame. Ostatak ekipe uspio je preživjeti.

U istraživanjima što su uslijedila stvarna duljina Rašporskog ponora iznosi 5.673 metara, horizontalna duljina 4731 metara, a dubina 351 metara.

Ponor Škrljevo na Labinštini

Ponor Škrljevo jedini je povremeni ponor za sad istražen na području Labinštine. Ulaz se nalazi u šumi nedaleko Kapelice. Radi se o nekadašnjem povremenom ponoru čije je vodeno korito preusmjereno zidanim kanalom dugim oko 50 metara prema umjetnom tunelu, koji se nalazi u blizini i vodi prema Raši.

Pretpostavka je da se danas tek prilikom visokih vodostaja višak vode drenira kroz ponor. Ponor Škrljevo špiljskog je oblika, ima dva ulaza. Na ulaznom dijelu dignut je zid kojim se podiže vodostaj u koritu te se tako voda preljeva prema tunelu.

Na 57 metara od ulaza postoje s lijeve strane dva manja odvojka duga po 7 metara. Prvi dio špilje karakterizira nizak i širok kanal, potom se nakon oko 50 metara kanal diže i malo sužava dok se prema završnom dijelu kanal nastavlja u promjeru oko 4 metara.

U špilji je dvorana duga 30 i široka 10 metara. Dvorana je izrazito zarušena i stijena djeluje vrlo nestabilno i opasno. Zbog opasnosti od zarušavanja odustalo se od daljnjeg istraživanja. Špilja je duljine 198 metara, a dubine 20 metara.