reportaža Noćne ptice (ili ribe?)
"Kad god je netko s nama, ne ulovimo ništa": Naš novinar je proveo noć u lovu na sardele
(Snimio Roberto Rauch)
"Pa šta je tebi bilo u glavi da si došao ovdje s nama" kaže mi Maximilian, bivši kuhar koji zadnjih dvadesetak godina lovi sardelu na plivarici, odnosno šekalevi "Levan".
Dva ujutro je, i nas dvojica sjedimo u skučenom, zadimljenom salonu broda, dok ostatak posade sinkronizirano hrče u potpalublju. Vani je hladna i mrkla noć, a blještavi reflektori broda, upereni u crno more, daju mu neku zelenu, ugodniju boju. Od svjetla se jedva vidi čisto nebo nad nama, titravi bljesak svjetionika Porer i nedaleki Kamenjak.
Ne znam što sam točno Maximilianu odgovorio: nešto kratko, da ga ne zamaram. Sigurno ne to da sam tu jer mi je more kao neki stari drug s kojim će, i da se ne vidimo nekoliko godina, na sljedećem susretu sve ponovo biti isto. Razloga ima još: proveo sam po brodovima puno noći, veliku većinu njih kao onaj koji je odgovoran za živote ostale posade i to da brod ne završi na škrapama. Dobro je, stoga, biti na brodu kao gost, i prisjećati se noći provedenih na moru, koje već brojim u godinama.
More hvalim i ne držim se kraja
More hvalim bez da se držim kraja, volim ga i psujem ga, poručujem mu da mi ne može ništa i već ga sljedeći trenutak preklinjem da poštedi moj maleni, beznačajni život. Tako mi je već dugo, i već dugo se od njega opraštam u jesen, uz riječi da dugo, a možda i više nikad neću doći. A kad dođem, šutke me prihvati, i eto nas opet, na šekalevi sam i čini mi se da nikad nisam ni otišao.
Kapetana plivarice Sinišu Pavlovića, kojeg širi narod pozna pod nadimkom Čiči, nekako sam uspio nagovoriti da me jednu noć povede sa sobom. Lovostaj sardele je ukinut, ali plave ribe malo ima - malo nema: napisao sam o tome već nekoliko tekstova, pa bi bio i red da se sada otisnem na pučinu i napišem poštenu reportažu. "Budi u 18 na ribarskom molu, uzmi par bezalkoholnih Hainekena" poručio mi je porukom, i u dogovoreno me vrijeme Vedran, jedan od članova posade, barkom već vozio na brod.
Dolaskom sam upoznao ostatak posade: uz Čičija i Vedrana, ruku su mi ovdje čvrsto stisnuli Miro, Nino, Ivan, Vedran, Luka i ranije spomenuti Maximilian. Tek u ono najcrnje doba noći, kad krene kalada mreža, preobukli su se u blještava ribarska odijela, pa su tad izgledali kao da su kući: nosili su trenirke, a na nogama kroksice. Svi su na šekalevi barem nekoliko, a neki i preko dvadeset godina.
Vidim to po njihovoj uigranosti, po lakoći kojom se, tako kršni i visoki, zaobilaze po skučenom salonu, po tome kako sprdaju jedan drugog. Zdravi sklad radnog kolektiva koji će netko od njih rezimirati rečenicom "Svi delamo svoje i svi delamo sve". Mene i ne doživljavaju previše, a i ne zamjeram im: u njihovoj bih koži identično reagirao da mi se na radnom mjestu nađe kakvo piskaralo.
Uskoro ću saznati i dodatan razlog zašto je tome tako: "Kad god je netko s nama na brodu, ne ulovimo ništa" reći će jedan od njih, ni sam ne znam tko. Ali znam da je Luka odmah dodao: "znači jučer nam se netko sakrio na brodu, kad nismo ulovili ništa". I baš kad sam se blago razveselio što je gotovo pa stao u moju obranu, okrenuo se prema meni. "Ali ako danas ne ulovimo ništa, dobit ćeš baju i žlicu, pa veslaj" rekao mi je i preporučio da, ovisno o vjetru, razmislim hoću li gađati Porer ili Kamenjak.
Nikad ne znaš gdje je srdela
Napravio sam đir po brodu, koji je bio prekrcan ogromnim kantama i spomenutim bajama, konopima, tubama, cijevima i bezbrojnim drugim stvarima kojima još nisam znao svrhu. Uvidio sam da vani nije hladno kao što sam mislio da će biti. A obukao sam se kao da idem na Sjeverni pol.
Da u ovoj odjevnoj kombinaciji prošećem gradom, pomislio sam, definitivno bih završio na našoj Špici: duge gaće iz JNA koje sam zaplijenio ocu, i debele hlače iznad njih; tanji pulover ispod, a čvršći, hemingvejski s ovratnikom iznad; debela jakna, one do koljena, kakve zimi nose kondicijski treneri i sakupljači boca; crni šal od majke, zimska kapa na dinosaura koju sam ukrao nećaku i koja mi je ugodno pritisnula tjeme.
Spremio sam se za ništicu koju bi čovjeka eventualno dočekala u Putinovom srcu, da bih u unutrašnjosti "Levana" vidio nešto što na brodu nisam vidio u životu: ne jedna, nego čak dvije klime, koje su puhale čitavu noć i tjerale me da postepeno sa sebe skidan sloj po sloj odjeće.
Priprema večere kenula je čim smo isplovili, a taj su dan na meniju bili njoki s domaćim šugom koji je Maximilian ranije pripremio kući. Netko je kuhao, drugi je bio na mobitelu, treći je pušio i gledao u prazno, trojica su gledali Potjeru na televiziji u gornjem kutu. Nerado sam si priznao da znaju puno više nego ja. Tek sam ih nakon gotovo sat vremena odlučio zagnjaviti, i pitao ih znaju li do kud ćemo, idemo li na neke pošte ili samo nasumično tražimo.
Njihovi su odgovori bili šturi: "Ne znamo do kud idemo, a vjerojatno ne zna ni on" rekao mi je jedan i prstom pokazao na vrata iza kojih Čiči timuniva, tražeći mrlje s ribom po sonaru. Za sardelu su mi rekli da je to pelagijska riba pa da nikad ne znaš gdje se može pronaći. Ostali su brodovi, dodali su dok su provjeravali AIS, otišli do Suska i Unija, ali Čiči je za tu noć odlučio da se preko Kvarnera ipak ne ide.
Kroz spomenuta vrata došao sam do kapetana i pokušao dobiti od njega kakvu informaciju. Ni on se još nije presvukao u odijelo, na sebi je imao odjeću za koju bi upućeniji vjerojatno rekli da je "moderna". Sa šiltericom na glavi i tetovažama po rukama, fali mu samo gusta brada da bi naličio hipsterskom kapetanu kakvi se danas vide na reklami za neki barber shop ili, recimo, mušku kremu za njegu brkova.
Ali njegova netipična vanjština samo je varka, jer preda mnom je stajao autentični morski vuk: Čiči je na moru proveo čitav svoj život, a većinu njega baš na ovoj šekalevi, koju je preuzeo još prije dvadeset godina. Osim u lovu sardele, uspješno je pokrenuo i danas općepoznati Hook&Cook te Tunana fishing, za kojeg je danas zadužen mlađi brat Marko.
Tune sve pojedu
Ukratko mi je objasnio kako stvari funkcioniraju: na sonderu, koji u plavim i narančastim nijansama pokazuje dubinu i konfiguraciju dna, čeka trenutak kad će se pojaviti "maće" s ribom. Kad smatra da je pronašao zadovoljavajuću količinu, zaustavlja brod. Slijedi sidrenje i paljenje reflektora, posada odlazi na počinak, dok dežurac ostaje budan i provjerava da je sve u redu.
Oko 5 ujutro se ustaje, Miro odlazi na batanu i pali reflektor, dok se svjetla na plivarici gase. Tada se baca 400 metara mreže kojom se, u dužini atletske staze oko nogometnog terena, kruži oko batane kao oko upaljene krijesnice. Za kraj se mreže podižu, a ulov najprije sprema u veće baje pa kasnije u kašete.
I dok jedan Pavlović tunu lovi, ovaj preda mnom ih izbjegava, jer upravo je tuna jedan od razloga zašto sardele danas ima manje.
"Tune ima puno više nego prije, a ona se hrani sardelom. Ponekad nam potamane sve. Njenim porastom zapravo nitko nije profitirao. Tunolovcima je čak teže, jer ionako imaju male kvote, i uspjeli bi ih dostići i da tune ima manje. Ovako je na tržišu ima više, pa joj pada cijena", rekao mi je i dodao da ulov sardele zna varirati. Pretprošla je godina bila odlična, prošla jako loša. Sardele je nešto i bilo, ali stalno su lovili krivu vrstu, sardelu golemu.
"Ta vrsta se ne prodaje na tržnici i ne ide u konzerve. Nju možemo prodati jedino kao hranu za tune, a tu je otkupna cijena niža i tada je sve ovo jedva isplativo".
I Čiči je provjeravao gdje su ostale plivarice, koje je pronašao preko Kvarnera. Dodao je da komunikacija među brodovima, posebno s razvitkom tehnologije posljednjih godina, postoji.
Telefonom si javljaju gdje ima ribe, često i love skupa, paralelno pokrivajući više terena, čime je i pronalazak olakšan. Prosječan ulov sardela u jednoj noći je oko 5 tona, a dobrim se smatra kada premaši količinu od 8 tona. Ribu, dodao je, prodaje tržnicama i tvornici ribe, a kad je ima dovoljno, izvozi se i u Italiju.
Kad sam se vratio u salon, vidio sam da je dio posade već otišao spavati. Počinak je trajao dok nisu čuli da je Čiči smanjio đire motora i usporio: kreće akcija. Izletjeli su van, upalili reflektore, pripremili sve što je trebalo. Brzi su i efikasni pa je uskoro sve bilo spremno za noć i mogli su natrag u krpe.
U salonu smo ostali Maximilian, Miro i ja. Uskoro je i Miro otišao, a Max mi je prepričavao anegdotu o tome kako su se jedne noći smrzli u travnju. "Skoro pa smo bili u kratkim rukavima jer je već bilo zatoplilo, ali preko noći se toliko spustila temperatura da su mreže bile bijele."
Kao u Conradovom romanu
Neko smo vrijeme na televiziji gledali "The Shining", a ja sam uskoro legao na klupu i od svučenog pulovera napravio jastuk. Uljuljan maretom koja je blago njihala brod poput kolijevke, blaženo sam utonuo u san. Ali samo kratko: naglo sam se trgnuo kad sam osjetio da me drma nečija ruka. Navikao sam da me na brodu bude kad je neki problem pa sam se ošamućeno osvrtao, gledao tonemo li, jesmo li se nasukali.
Ali bio je to samo Nino, najmlađi član posade, koji je čitavu tu noć bio uljudan prema meni; rekao mi je da je on dežuran pa da se odem dolje baciti u njegov krevet. Oprezno sam se stepenicama spustio u mračno potpalublje, tapkao u tmini i tražio njegov gornji krevet. Kad sam legao, nasmijao sam se usklađenom hrkanju oko sebe - činilo mi se da sam odjednom bačen u kakav Conradov ili Stevensonov morski roman.
Buđenje je bilo i prije pet, ali srećom se prije bacanja mreža pije (više noćna nego jutarnja) kava. Ponovno sam se čudio kako se dobro snalaze u tom uskom prostoru pa sam ih pitao svađaju li se ikada.
"Sad ćeš vidit", odmah je netko spremno dobacio. Do tenzija, dodali su, ponekad zna doći, ali uglavnom kad bi na moru proveli deset ili više uzastopnih dana pa bi jedan drugome počeli ići na živce. Iako ne love stalno, jer je nekad na snazi lovostaj, to ne znači da posla nema: rade se pripreme, krpaju mreže, popravljaju stvari na brodu.
Dok smo u tišini srkali posljednje gutljaje kave, na televiziji nas je svojom pojavom već zamarao Plenković: "Ide na markat prije posla, zaželio se sardela na savor", nehajno mu je netko dobacio. Uskoro je Miro označio start: "Idem ja veslat", rekao je, što je bio znak da se svi presvuku u ribarska odijela.
Sljedeća dva-tri sata proveo sam pomno prateći ribolov, pazeći da se ni u jednom trenutku ne nađem na putu nekome od njih. "Stani tu sad", obzirno bi mi ponekad dobacili kad bi projurili pored mene, mičući me poput komada namještaja koji smeta.
Valjda neću letjeti preko krme
Dok sam ih promatrao, shvatio sam zašto ih ima toliko. Samo za vađenje mreže potrebna su barem četvorica. Brojni konopi, bovice, razni dodaci kojima se osigurava da riba ne pobjegne - sve to treba spretno zamotati i vratiti na svoje mjesto bez da se išta zapetlja. Zbog osjetljivosti posla uglavnom ne mogu nositi rukavice, a mokre im mreže prskaju ribolovna odijela.
Kruh sa sedam, a i više kora, mislio sam dok su vadili prazne mreže. Već sam počeo ozbiljno razmatrati bih li trebao gađati Kamenjak ili Porer. A onda, prizor koji me uveselio: u nadolazeće jutro na površini je zasjala srebrna sardela. Ogromnom voligom, prikačenom za kran, riba se premještala u velike baje. Ulov nije bio bajan, oko tona ribe, odnosno "tonica", kako je rekao Čiči. Ali bilo je bolje nego ništa. Valjda neću letjeti preko krme.
Već je bilo jutro dok smo se vraćali natrag. Dečki su sada ribu premještali u manje kašete, a sve je nadgledalo ogromno jato galebova, koje je strpljivo čekalo da koja sardela završi u moru. Kad su sve završili, skinuli su odijela puna ljuski, škuama, i vratili se u salon, gdje su si neki radili panin sa šunkom.
Pitao sam se kako se nose sa smradom koji ovdje pokupe, postoji li rješenje. "Da, ne ići u ribolov", odmah me dočekala šala. Solucije, saznao sam, nema: ponekad pristanu u Rovinju, istuširaju se i odu u špežu, ali ih tamo svejedno odmah upitaju kako su prošli na moru. Jedni drugima, rekli su, ne smrde, ali drugima da, a najviše ljeti.
Kad smo pristali natrag na mol, krenula je primopredaja ribe. Čičiju je konstantno zvonio telefon, svaki put bi rekao: "Nešto malo ima." Dolazili su auti i furgoncini, vozili u rikverc sve do ruba mola i krcali kašete. Ja sam svoje više-manje odradio pa sam spremio stvari i počeo se opraštati.
Rekli su da su zadovoljni sa mnom, da me "nije bilo ni vidit ni čut", što je valjda dobro. "Čekaj, zaboravio si nešto", dozvali su me kad sam već krenuo prema autu, i uskoro mi uručili punu vrećicu sardela. Možda oni nisu bili zadovoljni ulovom, ali ja svojim definitivno jesam.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
