Koje su vam najljepše?
Čita(j)mo Istru: Zidine kao simbol statusa i moći grada što ga štite
(Arhiva Glasa Istre)
Zidine su zasigurno najuočljiviji element fortifikacijskoga sustava svake srednjovjekovne utvrde. One služe kako bi se ulazak u grad ograničio na određene strateški pozicionirane točke koje su nerijetko bile zaštićene vratima, kulama i ostalim fortifikacijskim elementima. Tijekom povijesti simbolizirale status i moć grada koje su štitile. U nastavku o zidinama u nekoliko gradova i gradića na istarskom poluotoku.
Motovun: Trostruki fortifikacijski prsten
Srednjovjekovne zidine Motovuna (žitelji kažu mure, Montona – grad na brdu)) prstenastog su i poluprstenastog oblika i oblikuju koncentričan tlocrt tipičan za srednjovjekovni grad. Zidine su višestruko obnavljane, pojačavane i pregrađivane sve do 16. st. U današnjem obliku imaju opseg od 436 metara, a visina varira između devet i petnaest metara. One zatvaraju središnji i najviši dio Motovuna te predstavljaju posljednju liniju obrane, tzv. citadelu. Na zidinama se prije 1300. godine dodaje prsobran ili merlatura (krunište).
Citadela je u prvoj fazi fortifikacija imala četiri kule. Najmanja kula, Torre del leone, nalazila se na zidinama iznad novih vrata na sjeveru citadele. Velika kula (Torricino grande) nalazila se odmah do nje i bila je usmjerena prema sjeveroistoku. Na jugu se nalazila kula Carrara, koja je nadzirala Borgo i Barbakan, te na zapadu kula Franco.
To objašnjava zašto se na grbu Motovuna prikazuje pet kula. Danas postoji samo jedna, ona koja na trgu služi kao zvonik.
Kule su porušene u isto vrijeme kada je skinuta merlatura jer je tada propisano da se u sklopu restrukturiranja zidina kule moraju smanjiti na razinu jednaku visini zida. Moguće je da se razlog donošenja takve odluke nalazio i u promjenama koje su se dogodile u vojnoj tehnologiji, prvenstveno u topništvu.
Motovunske zidine imale su razvijen sustav odvodnje. Obveza podestata bila je da skrbi o žljebovima za odvodnju, koji se nalaze na zidinama i Barbakanu. Danas je sustav odvodnje izvan funkcije pa voda prilikom kiše izlazi iz pukotina i fuga u zidinama što u srednjem vijeku nije bio slučaj.
Središnja kula, koja je ujedno i najveća, jedina je do danas sačuvana. Sagrađena je u 13. stoljeću i danas služi kao zvonik. Kula je sa svojih 27 metara visine pružala pogled na široko područje i otvarala mogućnost komunikacije s udaljenijim kaštelima.
Druga faza izgradnje fortifikacije trajala je tijekom 12. i 13. stoljeća. Primarno se odnosila na podizanje još jednoga obrambenog prstena oko citadele i zaštite urbanih naselja nastalih na padinama ispod kaštela. Za razliku od vrlo dobro očuvanih zidina citadele, fortifikacije druge faze pronalazimo samo u tragovima.
Gradska vrata Porte nuova, Nova vrata (bastion) rezultat su obnove s početka 17. stoljeća. U produžetku Novih vrata nalazi se najsačuvaniji dio zidina druge faze. Sačuvane su, doduše, samo trake koje idu prema Barbakanu od vrata do ispod gradske lože iz 1331. godine, koja je podignuta na temelju nekadašnje kule.
Treći fortifikacijski pojas nastao je u 14. stoljeću kako bi se zaštitio noviji Borgo, koji se razvio u produžetku izvornoga naselja. Podignut je kao nastavak koji izlazi iz starijega pojasa Borga ispod kule Franco i nastavlja se sve do kule Barbakan koja tako postaje sjecište fortifikacija druge i treće faze.
Pula: Dvanaest vrata na gradskim zidinama
Pulske gradske zidine stare su više od 2000 godina. Obrambeni zid oko Pule počeli su podizati Rimljani tijekom 1. st. pr. Kr. Tijekom vremena rušile su se i obnavljale uz razne preinake. Okruživale su antičku Pulu koja je obuhvaćala usko područje oko glavnog pulskog brežuljka na kojem se danas nalazi mletačka utvrda.
Najstariji dio zidina i ujedno najstariji sačuvani spomenik rimske arhitekture u Puli jesu Herkulova vrata izgrađena sredinom 1. st. pr. Kr. Na zaglavnom kamenu isklesana je glava Herkula, zaštitnika antičkog grada Pole, i njegova toljaga. Natpis na vratima vjerojatno datira osnutak rimske kolonije Pole oko 45.godine pr.Kr.
Na gradskim zidinama nalazilo se dvanaest vrata (Porta Ercole, Porta Gemina, Porta San Giovanni, Porta Stovagnaga, Porta Aurea...) od kojih je ostalo samo nekoliko sačuvanih. Od ukupne duljine gradskih zidina ostao je sačuvan tek manji dio koji se proteže od Dvojnih vrata do Herkulovih vrata, te dio od sadašnjeg gradskog kina do Slavoluka Sergijevaca.
Smatra se da su pulske zidine dovršene u vrijeme Augustove vladavine. Izgrađene su od malih, pravilnih blokova kamena vapnenca, povezanih vrlo dobrim vapnenim mortom, iste vrste kao i zidine Trsta. U istoj su tehnici izgrađene i dvije kružne kule s lijeve i desne strane vrata.
Sve do 10. stoljeća nije bilo većih pomaka u definiranju gradske zaštite zidinama. Kada Venecija odlučuje osvojiti Istru, pa i Pulu, sustavno napada i ruši gradske zidine 1150., 1190. i 1243., a kasnije 1318. godine traži da ih sami građani poruše. Ipak, čim bi se brodovi udaljili, građani bi opet bi podizali zidine, koristeći, nažalost, kamen okolnih spomenika, pa i amfiteatra.
Nakon što je preuzimaju mletačke vlasti, Puli je 1351. godine odobrena rekonstrukcija dijelova zidina, ali u visini ne većoj od 10 stopa. Kasnije, početkom 15. stoljeća, Venecija odlučuje kvalitetnije zaštititi Pulu i tada se ponovno dižu zidine koje bivaju pojačane poligonalnim kulama.
Godine 1711. Pula je imala šest vrata prema luci, a dvoja prema unutrašnjosti, bez podiznih mostova, te 24 kule, koje su gotovo sve međusobno različite i u potpunosti zapuštene. Godine 1796. ne predstavljaju nikakav izazov Francuzima koji lako ulaze u grad.
Početkom 19. stoljeća pulske zidine uglavnom su bile očuvane u gotovo čitavom svojem potezu. Međutim, u želji da Pula bude strukturirana u skladu s tadašnjom koncepcijom modernizacije urbanističke strukture koja je zahtijevala velike, otvorene prostore, godine 1856. donesena je odluka o rušenju svih gradskih zidina. Zahvati su počeli 1857. godine.
Rovinj: Venecija pomaže gradnju fortifikacije
U vrijeme sukoba s Turcima, Venecija pomaže izgradnju fortifikacija, te se u gradu utvrđuju bedemi: 1563. godine Porton del Ponte, 1590. restaurira se i učvršćuje Portizza (Sotto muro ili Pod zidom). Godine 1650., opadanjem opasnosti od uskočkih napada, grad se širi na područje izvan zidina na samom otoku, ali i nasuprot njega, na kopnu, uz padinu na kojoj se smjestio franjevački samostan.
Kanal i mali most postali su zapreka u komunikaciji sa zaleđem, pa je kanal 1763. godine zatrpan a Rovinj postao grad na poluotoku.
Gradska uprava, koju su činili Savjet građana i Skupština, na čelu s konzulom, borila se za autonomiju i biva opozicija feudalnom i crkvenom suverenu akvilejskom patrijarhu, pod čijom je vlašću od 1208., s jedne strane, i sve jačoj sili s mora Veneciji, s druge strane. Rovinj se priklanja čas jednoj, čas drugoj sili, zavisno o povlasticama koje ova nudi. Godine 1188. Rovinj sklapa s Dubrovnikom ugovor kojim se obje strane obvezuju na trgovanje i razmjenu dobara.
U 13. stoljeću Rovinj se u više navrata sukobljava sa zapadnim istarskim gradovima, Piranom i Koprom. Serenissima ga jača želeći sjeverni Jadran pretvoriti u Mletački zaljev, a Istru u svoj štit. Rovinj je uz ostale istarske gradove ocijenio da će ta jaka morska sila biti zaštitnica njegovih trgovačkih i pomorskih interesa, pa se godine 1283. priklonio Veneciji.
Poreč: Širenje grada nakon rušenja zidina
Rani razvoj Poreča i osnivanje rimske kolonije kao snažnog vojnog i ekonomskog uporišta nametalo je samo po sebi i utvrđivanje naselja, odnosno osiguranje grada snažnim gradskim zidinama. Od antičkih rimskih zidina sačuvalo se relativno malo, uglavnom na sjevernoj strani grada. Zidine su tijekom stoljeća popravljane i nadograđivane, a prvi veći ozbiljniji zahvat na njima nakon rimskog razdoblja zabilježen je tek sredinom 13. stoljeća.
Poreč se 1267. godine odlučuje predati Veneciji i na taj način postaje prvi istarski grad koji porečki primjer slijedili su uskoro i ostali istarski gradovi: Umag (1269.), Novigrad (1270.), Sv. Lovreč Pazenatički (1271.), Motovun (1276.-78.).
Među veće radove na utvrdama iz 13. stoljeća spada obnova Peterokutne kule na ulazu u grad, koja je dovršena 1447. godine. Godine 1473. završena je gradnja velike okrugle kule na sjeveroistočnom dijelu grada, koja je jakim bedemom povezana sa starijim gradskim zidinama. Slična okrugla kula podignuta je na jugoistočnom dijelu grada. Istovremeno premješta se središte gradskog života na južnu stranu grada. To je uslijedilo kada su gradske zidine postale nepotrebne, te otpočinje izgradnja kuća i s vanjske strane zidina.
Gradskim zidinama zatvoren grad bio je povezan s vanjskim svijetom kroz nekoliko vrata, među kojima su značajniju ulogu imala južna gradska vrata kao veza s morem te istočna kopnena vrata kao veza s kopnom. Linija gradskih zidina, koja prati prirodne granice poluotoka, nije se mijenjala gotovo od postojanja grada, od rimskog razdoblja do 18. stoljeća, kada je počelo njihovo postupno uklanjanje.
Novigrad: Zidine sa zupčastim kruništem
Novigrad se razvio na otočiću koji je u 18. stoljeću spojen s kopnom. Tijekom prošlosti vladavine različitih uprava ostavile su svoj trag na ovom gradiću.
Sačuvane gradske zidine svojim se perimetrom manjim dijelom poklapaju s pretpostavljenim rasterom kasnoantičkoga utvrđenog naselja, sjeverno i južno od Kopnenih vrata (Porta Terraferma).
Okružuju povijesnu jezgru grada na poluotoku i uglavnom su to srednjovjekovne zidine sa zupčastim kruništem iz sredine 14. stoljeća ojačane okruglim renesansnim kulama. Uz bivša glavna gradska vrata sačuvana je jedna starija četverokutna kula.
Invazijom Hrvata i Saracena tijekom srednjeg vijeka zidine su obnavljane i pojačane. Najvećim su dijelom svoj sadašnji izgled dobile u vrijeme mletačke uprave kad su uvelike popravljane i nanovo građene. O tome svjedoče brojni grbovi podestata koji su u njih uzidani. Zidine su djelo domaćih majstora, građene od priklesanog lomljenca s karakterističnom merlaturom. U 18. stoljeću stariji se srednjovjekovno-renesansni sklopovi pregrađuju i povezuju u veće barokne cjeline.
Srednjovjekovne zidine u Prolazu Venecija, iz 13. stoljeća, nalaze se na vanjskom dijelu poluotoka, uz samu obalu mora. Po zidinama se nalaze kružne i pravokutne puškarnice te uzidani grbovi podestata.
Buzet: Osmanlije ubrzali obnovu zidina
Nakon što je grad 1421. godine došao pod vlast Mletačke Republike, gotovo opustjeli grad novi su gospodari naselili novim stanovništvom, uglavnom došljacima iz susjednih gradova i okolnih sela. Mlečani najprije nisu obnavljali srednjovjekovne zidine, ali su ih znatno ojačali nakon što su Osmanlije u tri navrata (1472., 1475, i 1495.) poharali gradsku okolicu.
Neposredan je povod opsežnih i skupih radova bilo razaranje Rašpora i premještanje u Buzet vojnog upravitelja pazenatika. U prvoj polovini 16. stoljeća počela je gradnja novog sustava renesansnih obrambenih zidova. Tada su (1547. i 1592.) na mjestu srednjovjekovnih izgrađena Vela i Mala. Usto, zidine su ojačane dogradnjama pet kula i bastiona, prilagođenih ratovanju vatrenim oružjem.
Do građevinsko-urbanističkog zamaha Buzet je došao u 18. stoljeću kada su srušene gradske zidine i zamijenjene nizovima baroknih kuća i palača.
Labin: Od kula sačuvan samo Torjon
Stari Labin tipičan je istarski grad akropolskoga tipa. Današnji izgled poprima u razdoblju od 16. do 18. stoljeća. Srednjovjekovni grad je u početku okružen zidinama iz 14. stoljeća (četvrt Gorica), a u 16. stoljeću okružuje se novim zidinama (četvrt Dolica). Grad se ponovno širi u 18. i 19. stoljeću kada se gradske zidine pretvaraju u stambene zgrade i palače. Izvan zidina postupno se uobličuje nova četvrt uz glavni gradski trg (Crć ili Borgo).
Nekada se u sklopu zidina nalazilo šest obrambenih kula kružnog oblika. Sačuvana je samo jedna, Torjon, na samom ulazu na starogradski trg, izgrađena 1617. godine nakon napada Uskoka.
Potporni zidovi s istočne strane starogradske jezgre počeli su se graditi krajem 19. stoljeća. Gradilo se u nekoliko faza s prekidima, dio po dio zida pa je gradnja trajala skoro 40 godina. Gradnjom ovog dijela zida nastao je Trg San Marco s fontanom podignutom 1937. godine.
Gradske zidine počinjale su i završavale glavnim gradskim vratima. Od 1589. godine to su barokna vrata sv. Flora; iznad vrata nalazila se gotička kapela posvećena sv. Floru. Unutrašnji dio vrata datira iz 1437. godine, dok je vanjski reprezentativni dio dovršen 1646. godine. Vrata završavaju s trokutastim zabatom u kojemu je smješten venecijanski lav.
Sv. Lovreč: Utvrđeno sjedište pazenatika
Utvrđen gradić, kaštel Sv. Lovreč, dobrovoljno se stavio pod zaštitu Venecije čije Veliko vijeće 25. studenoga 1271. prihvaća zaštitu kao i nad ostalim istarskom gradovima: u sljedeće dvije godine gradom će upravljati od dužda izabrani podestat. Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, Venecija stvara posebnu instituciju, tzv. pazenatik, mletačko izvangradsko područje. Na čelu pazenatika je kapetan. Sv. Lovreč postaje sjedištem kapetana pazenatika 1304. godine i ostaje sve do premještanja kapetanije u Rašpor kod Buzeta, 1394. godine. (Otud Sveti Lovreč Pazenatički).
Budući da je Lovreč sjedište vojne vlasti izravno podčinjen mletačkom Senatu s kojim izravno komunicira, trebalo je najprije grad dobro učvrstiti. Izgrađene su gradske zidine, sačuvane dobrim dijelom do današnjeg dana.
Unutar gradskih zidina zadržavaju se tradicionalne upravne funkcije grada, dok se u neposrednoj blizini gradskih zidina nastambe s trgom, brojnim trgovinama i manjom crkvom. Lovrečke gradske zidine elipsastog su tlocrta, pa okolne zgrade okružuju grad u vidu prstena.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
