FOTO / Bogat program u organizaciji udruge Sakramenski

U organizaciji udruge Sakramenski / Šantadura, centra baštine i održivog razvoja, prošlog je petka, 31. siječnja 2025., održana 2. Noć Muzeja u Medulinu.

Događaj pod nazivom "Moj camino de Santiago - neočekivani anđeli i darovi na putu", okupio je velik broj mještana i posjetitelja iz Pule i okolice, a prisustvovali su mu i čelni ljudi Općine Medulin, uz načelnika Ivana Kirca i direktor Turističke zajednice općine Medulin Mihael Idžaković.

Večer osmišljena u skladu s temom jubilarne 20. Noći muzeja: „Muzeji – vidljivi i nevidljivi“, započela je u dupkom punoj crkvi Majke Božje od zdravlja, gdje je povjesničar Andrej Bader u kratkom vođenom obilasku posjetiteljima pokazao jedini sačuvani dio zidne freske i hodočasničke grafite koje kao gotovo nevidljive tajne čuva ova crkva na medulinskoj placi.

Bader je naime u svojoj knjizi „A mari ad astra“, tiskanoj 2024. u izdanju Općine Medulin, kroz detaljnu analizu povijesnih izvora, pisanih i likovnih, poseban naglasak stavio upravo na motive votivnih grafita. Noć muzeja 2025. i njena tema vidljivog i nevidljivog bila je stoga idealna prilika da se zainteresirana publika uživo upozna sa značenjem motiva koje su unazad više stotina godina putnici i hodočasnici urezali na freske koje krase zidove crkve Majke Božje od zdravlja u Medulinu.

Drugi dio programa održan je u Multimedijalnom centru Općine Medulin (3mc-u), gdje su svoja osobna iskustva hodočašća putem Sv. Jakova predstavile Tatjana Mišković i Dragana Babić, obje mještanke općine Medulin, koje su do Santiaga de Compostele u Španjolskoj hodočastile u 2024. godini.

Uvodno je Andrej Bader zanimljivom prezentacijom publici približio povijest, značaj i rute ovog hodočašća, o kojemu je 2007. napisao putopisnu knjigu „Camino de Santiago“, a sam je „camino“ hodao čak 9 puta (posljednji 2024.) te različitim rutama na Iberskom poluotoku dosad prehodao preko 8000 kilometara. Uz pregršt zanimljivih podataka o razvoju i razlozima nevjerojatnog procvata ovog hodočasničkog puta u posljednjih 40-tak godina, prisutni su saznali i to da je 2024. godina bila ona s rekordnim brojem osoba koje su prošle put Sv. Jakova, njih gotovo 500 tisuća.

Ako se usporedi s 1986. godinom, od kada se kontinuirano vodi detaljna evidencija, i kada je hodočašće do Santiaga dovršilo okruglo 100 osoba, govorimo o zaista nevjerojatnom porastu, koji svjedoči, kako je istaknuo Bader, o izraženoj potrebi ogromnog broja ljudi da se odmaknu od materijalnog i materijalističkog, od tereta i obaveza života i društva u kakvom danas živimo. U potrazi za slobodom, u želji da se približe prirodi, Bogu te ponovno pronađu sebe, iz godine u godinu sve se više ljudi iz Europe i svijeta odlučuje na odlazak na ovo hodočašće. Najviše je onih koji biraju do Santiaga hodati, slijede oni koji bicikliraju, put prelaze na konju, a ima i onih koji dolaze morem u jedrilicama. Izniman je podatak da je u 2024. godini 270 osoba „camino“ prešlo u invalidskim kolicima.

A značajno je, dodao je Bader, da je u prošloj godini po prvi puta „camino“ prošlo više žena no muškaraca (53 naspram 47 %). Od svih ruta koje vode do glavnog grada najzapadnije španjolske pokrajine Galicije, najveći broj „peregrina“ (hodočasnika) tradicionalno dolazi najstarijom i najpoznatijom rutom, onom francuskom, koja kreće iz gradića St. Jean Pied de Port, a 2024. je ovim putem išlo više od polovice ukupnog broja hodočasnika, njih preko 250 tisuća. Izrazitu promociju „camino frances“ dobio je zahvaljujući filmu „The way“ Emilia Esteveza iz 2010. Otad su najbrojniji hodočasnici na francuskom putu upravo oni iz SAD-a. Ta je ruta u odnosu na druge, manje poznate, uslijed sve veće popularnosti i brojnosti hodočasnika, donekle izgubila na autentičnosti te se sve više „komercijalizira“. Mir, jednostavnost, samoću i smisao, danas se puno lakše pronalazi na drugim, manje utabanim rutama, zaključio je Bader.

Svoje je „camino“ iskustvo nakon uvodnog dijela predstavila Tatjana Mišković iz Medulina, koja je put Santiaga krenula iz francuskog gradića Saint Jean Pied de Port u rujnu prošle godine. Na putovanju koje je trajalo 31 dan, istaknula je, „najbitnije je bilo osluškivati svoje tijelo i pratiti svoj ritam, a mir, sloboda i anđeli na putu desit će se svakako, jer Sv. Jakov bdije nad svim hodočasnicima“. Uz projekciju preko 300 odabranih fotografija, podijelila je s prisutnima intimne i duboke momente sreće i vjere, pričala iskreno i s osmijehom o lijepim, ali i teškim aspektima putovanja. Pojasnila je i zašto već sada razmišlja o povratku kojeg planira u drugoj polovici ove godine. „Ljudi iz svih krajeva svijeta na „camino“ dolaze iz najrazličitijih razloga i sa sobom nose svoje priče. Kada se sretnu, potpuni su stranci, a već nakon jednog dana poznanstva dio su iste, velike „camino“ obitelji.

Teško je to objasniti… susrećete se dok hodate ili na cilju dnevne dionice odsjedate u istom hodočasničkom hostelu, dijelite obrok ili priskačete jedno drugome u pomoć kod povreda ili bilo kojeg drugog problema. Jednostavno i s nevjerojatnom lakoćom međusobno razgovarate o tomu zašto ste tu, o životu, o sebi samima, kao da se znate cijeli život“. „S druge strane, u trenucima samoće na putu, na mjestu molitve, suze ponekad krenu same od sebe i ne razumiješ zašto, preplave te jake emocije i ne možeš do prepustiti se dubokoj povezanosti s Bogom. Jednako je i s osmjesima, u njima prepoznajete ljudskost i bliskost, otvaraju se tako prijateljstva među ljudima koji su jedni drugima najveća podrška“. Oduševljena je mladima koje je susrela putem, njihovom toplinom, otvorenošću i spremnošću da pomognu. „Tamo su da vrate smisao u svoje živote, često kažu, ti divni mladi ljudi. Želim im da tako bude, uz Božju volju i blagoslov“ zaključila je naša „peregrina“ iz Medulina.

Potom je svoje iskustvo toliko drugačije, a opet u mnogočemu slično, također uz predivne fotografije kojima je zaustavila trenutke u vremenu, predstavila Dragana Babić iz Banjola. Ona je odabrala portugalski put Svetog Jakova iz Lisabona i na hodočašće je krenula početkom listopada 2024. Sebi je poklonila 40 dana, ne bi li, kako je pojasnila, spoznala svoje mogućnosti, u smislu hodanja i snalaženja, te saznala kuda će ju voditi otvoreno srce i intuicija i što će joj sve put pokloniti.

Njena je priča nabijena nevjerojatnom energijom i strašću, dok detaljno prepričava otkrića svog intuitivnog „camina“. Za razliku od Tatjane, koja je vrlo organizirano i planski pripremala svaki dan i dionicu, rezervirala smještaj unaprijed (zbog velikog broja hodočasnika istovremeno na putu, drugačije nije bilo moguće). Dragana je svaki dan započinjala bez pregleda mapa, određivanja udaljenosti, odnosno dnevnog cilja te bez provjere vremenskih uvjeta i konfiguracije terena.

Kako je sama naglasila, možda baš zato što nije znala (nije htjela znati) što ju očekuje, nije imala nikakvih problema, ni žuljeva, ni drugih povreda, te bi i nakon dionica od 50 i više prehodanih kilometara (što je daleko iznad prosjeka od 25 – 30 kilometara dnevno), sutradan ustajala odmorna i spremna hodati dalje. Iako nije posjećivala sakralne objekte, njen je put bio ispunjen duhovnošću i zahvalnošću za svaku pa i najmanju ljepotu koju je doživjela. Publiku su neizmjerno zabavile među ostalim i njene anegdote o pronalasku hrane na putu, jer kako je istaknula „ako jedeš samo voće i povrće, u Portugalu nikad nećeš biti gladan… plodova ima svuda, a ljudi su nevjerojatno susretljivi i nude ti da sam ubereš ono što želiš“. Najveći naglasak kao i Tatjana, stavila je na susrete s predivnim ljudima. Bilo s domaćinima „hospitalierima“, zanimljivim stanovnicima mjesta kroz koja je prolazila, ili pak drugim „peregrinima“ koje je upoznala.

Draganino se hodočašće kao i Tatjanino, nije završilo pred katedralom sv. Jakova u Santiagu, već su obje nastavile do obale Atlantskog oceana, te je svaka sveukupno prešla više do 1000 kilometara. Do kraja svijeta ili „finistere“, kako se i danas naziva obalni dio Galicije, hodočasnici su hodali i pred tisuću godina. Iz pijeska iskopana školjka – Jakopova kapica – tada je bila dokaz da je hodočasnik dovršio svoje hodočašće. Danas, u 21. stoljeću, prijeđeni put „peregrini“ dokazuju pečatima ispunjenim hodočasničkim putovnicama, temeljem kojih dobivaju potvrde o dovršetku hodočašća u kojima na latinoskom stoji upisano njihovo ime i prezime. Svoje su „credenciale“ i „compostele“, uz ruksak i druge njima važne predmete i suvenire, naše „peregrine“ ponosno pokazale prisutnima nakon svojih izlaganja. U neformalnom razgovoru posjetitelja i govornika, uz šalicu čaja i kuhanog vina, privedena je kraju nadahnjujuća 2. Noć muzeja u Medulinu.

Udruga Sakramenski kao organizator zahvaljuje svima koji su ovogodišnju Noć muzeja proveli u Medulinu, Općini Medulin na pokroviteljstvu te Medulin FM-u na medijskom pokroviteljstvu, a posebne zahvale idu iznimnim gostima govornicima koji su sa posjetiteljima podijelili svoja znanja, iskustva i emocije te omogućili zajedničko putovanje putem baštine i duhovnosti.